Osmansko osvajanje Slavonije, koja je bila u sastavu Ugarske, odvijalo se u prvoj polovici 16. stoljeća kada se zbivalo istovremeno širenje osmanskih granica i na jugozapad u Liku i Dalmaciju. Osvajanje Slavonije imalo je između ostalog strateški značaj u osiguravanju plodnoga i bogatoga zaleđa za dalja napredovanja prema Habsburškoj monarhiji, odnosno prema samom središtu te monarhije – Beču. Cilj tih osvajanja je bio slom Habsburške monarhije koja je predstavljala glavnog suparnika Osmanskom Carstvu u Evropi. Istovremeno je trebalo osigurati stabilniju granicu prema Mletačkoj Republici i stoga su vršena osvajanja na zapadnim i južnim granicama Bosne, koja se nalaze u granicama današnje Republike Hrvatske.
Područja u Slavoniji, koja su tada osvojena bila su prethodno opustjela zbog stalnih ratovanja na granicama, a to su područja od kojih je Osmansko Carstvo očekivalo ne samo da bude bogat rezervoar za ishranu vojske, nego je trebalo da se tu nalaze i razvijeni gradski centri sa razvijenim zanatstvom koji bi također zadovoljavali potrebne osmanske vojske, ali i civilnog društva. Razvijanje gradova potpomagano je i ubrzavano i osnivanjem vakufa koje je ustanovljavao sam sultan ili visoki dostojanstvenici. Primjer za to je osnivanje džamije koja je bila vakuf sultana Sulejmana u Drnišu, kao i Ferhat-pašine zadužbine u Zemuniku i Hrvacama.
U uvjetima kada zbog loše demografsake situacije na tlu Slavonije osmanska administracija nije mogla računati samo na lokalno stanovništvo, koje je bilo jako prorijeđeno, a u nekim mjestima ga gotovo nije ni bilo, ona je što milom a što silom pokrenula – kako vlaško seosko stanovništvo kojim je trebalo zaposjesti poljoprivredne krajeve i obraditi zemlju i gajiti stoku – tako još više gradsko zanatlijsko stanovništvo iz Bosne da se naseljava u tim opustjelim krajevima.
Posebno je ovaj proces naseljavanja bio izražen u kasabama i gradovima koji su svojim važnijim zanatlijskim proizvodima morali opsluživati osmansku vojsku još od prvih dana zaposjedanja tih krajeva. Za ovo nalazimo više potvrda. Tako Benedikt Kuripešič u svom putopisu pisanom njemačkim jezikom iz 1530. godine javlja da se u Bosni vršio pritisak na posjednike timara da se nastanjuju u Ugarskoj i Slavoniji. To također potvrđuju i opširni popisi (defteri) Srijema i Požege, sastavljeni u 16. stoljeću u kojima nalazimo u gradovima Osijeku i Požegi već islamizirano stanovništvo, i to prvu generaciju čiji su očevi kršćani, nego su u tim gradovima nastanjeni muslimanima čiji su i očevi također već bili muslimani, tj. oni su odnekuda došli kao muslimani.
Prema prvom osmanskom popisu iz 1540. požeški sandžak je imao samo tri kadiluka: Požegu, Brod i Gorjan, a u defteru iz 1579. godine požeški sandžak je imao šest kadiluka: Požega, Brod, Gorjan, Orahovica, Virovitica i Osijek. Sama Požega je bila kasaba sa 406 muslimanskih i 53 kršćanska domaćinstva. U osiječkom kadiluku je isto tako bio velik broj muslimanskog stanovništva u kasabama Osijek, Erdut i Dalj, kao i u kadiluku Orahovica. Procenat domaćih žitelja na selu koji su u prvoj generaciji prihvatili islam bio je vrlo mali, otprilike kao u Srbiji, Bugarskoj i drugim krajevima Balkana osim Bosne i Albanije, ali zato imamo potvrdu da su se neki, od onih koji su bili prešli na islam u samoj Slavoniji i Lici, kasnije ponovo vratili u staru vjeru. Dakle, autentičnog hrvatskog stanovništvaje uistinu vrlo malo prešlo na islam i zadržalo tu vjeru.
O ovome naseljavanju bošnjačkog pučanstva u Slavoniju ne svjedoče samo navedeni srijemski i požeški defteri. O tome također na svoj način govore i popisi bosanskog stanovništva u Bosni. Nakon sredine 16. stoljeća i definitivnog pokoravanja Slavonije i Srijema od strane osmanskih vlasti u gradovima sjeveroistočne Bosne drastično se smanjuje broj kvalificirane radne snage, tj. majstora raznih zanata.
O tome rječito govore defteri zvorničkog sandžaka iz sredine 16. stoljeća koje je detaljno proučavao dr. Adem Handžić. On je utvrdio da nestajanju gradskog stanovništva u sjeveroistočnoj Bosni nije uzrok puko popunjavanje posada tvrđava u Slavoniji i Ugarskoj, već u preseljenju radi stvaranja gradskog zanatlijskog jezgra u novoosvojenim krajevima. O tome ko su ti naseljenici rječito govori i Evlija Čelebi, ali i drugi putopisci, kroničari, ali i ostali narativni izvori, koji daju izvanrednu dopunu za ove prve izvore – deftere koji su uglavnom statističkoga karaktera. A ti izvori, predvođeni Evlijom Čelebijem, govore da su gradovi Slavonije, Srijema, Banata «obične bošnjačke varoši». Tako je 1680. godine na prostoru između Save, Drave i Dunava bilo gotovo polovica muslimanskog stanovništva, a većina su bili Bošnjaci muslimani.
U vezi s ovim treba reći da se u novoosvojenim krajevima nije koristio jezik osvajača – odnosno osmanski turski jezik. Slično kao i u Bosni i Hercegovini običan puk nije govorio turski. Jedan tanak sloj obrazovanih ljudi znao je arapski, turski ili perzijski jezik, i na tim se jezicima i pismeno izražavao. Ali o procentima onih koji su znali ove jezike ne vrijedi ni raspravljati jer su uistinu minorni. Upravo zbog mnogo većeg broja onih koji su znali samo arapsko pismo; ali ne i arapski, turski ili perzijski jezik; i nastala je adžamijska (alhamijado) književnost da bi njeni konzumenti bili Bošnjaci koji su željeli učiti pobožne pjesme – ilahije na vlastitom materinskom jeziku, ali i pisati i čitati i druge sadržaje kao što su ljekaruše, nasihati (savjetodavna štiva), ljubavne pjesme pa i rječnici. Sasvim smo sigurni da je ovih književnih plodova Bošnjaka u Slavoniji i Lici bilo u znatnoj mjeri, slično kao i u Bosni, ali i oni su uništeni u vrijeme kada su i Bošnjaci odavde prognani od strane Habsburške Monarhije.
O jeziku Bošnjaka u Slavoniji govori Matija Antun Reljković u 18. stoljeću o čemu je napisao vrlo informativnu raspravu dr. Ekrem Čaušević. Istina je da je Reljković o ovim Bošnjacima pisao kao o Turcima što nimalo ne čudi obzirom da su Bošnjaci od strane Srba i Hrvata radi vjere poistovjećivani s Turcima. Uostalom, Bošnjaci, kao ni ostali narodi nisu tada imali nacionalnu svijest da se tako izjašnjavaju; nacionalna svijest će se kod Bošnjaka početi razvijati tek u vrijeme banjalučkog boja 1737. godine, a još jače poslije bune Husein-kapetana Gradašćevića 1831. godine. Prema tome, to što Antun Matija Reljković Bošnjake bilježi kao Turke nije ništa neobično ni začuđujuće. Ali kad on piše o jeziku tih «Turaka», sasvim je jasno da se radi o bosanskom jeziku kojega su govorili Bošnjaci i u prekosavskim krajevima. Sve karakteristike toga jezika su karakteristike bosanskog jezika iz Bosne.
Upadima Mlečana sa uskocima dolazi do napuštanja muslimanskog stanovništva iz Dalmacije i Like. Kada je mletačka vojska 1648. zauzela Drniš odmah ga je porušila kako se muslimansko stanovništvo ne bi moglo u njega vratiti. Tada je iz Drniša i iz okolnih naselja odnesena sva vrijedna pokretna imovina. Čak je i sat sa sahatkule u Drnišu odnesen u Šibenik gdje se, kako piše Seid Traljić, i sada nalazi.
Kad je osmanska vojska ponovo zauzela Drniš stanovništvo se većim dijelom vratilo, jer je ovaj grad sa okolicom ponovo pripao bosanskom pašaluku. Život se opet privremeno normalizirao i dobar dio porušenih objekata se obnovio, tako da su ostaci džamije u tvrđavi i crkva svetoga Ante, preuređena od jedne džamije (vjerovatno carske), postojali još 1950. godine. Ponovno i definitivno protjerivanje muslimana iz Drniša i spaljivanje grada dogodilo se 1683. godine. 7. 12. 1683. morlački glavari izvješćuju generalnog providura da su zapalili Drniš, a uskoro potom zauzimaju Skradin i Obrovac.
Koncem 17. stoljeća, poslije poraza kojeg su pretrpile Osmanlije nakon neuspješne opsade Beča i nakon što su se morali povući na granicu koju su činile rijeke Sava i Dunav, zajedno sa osmanskom vojskom morali su se povući i svi muslimani bez obzira na etničko porijeklo, pa tako i Bošnjaci koji su svakako predstavljali daleko najbrojniju skupinu muslimanskog stanovništva. Isti proces se događao i u Lici i Dalmaciji, gdje se muslimansko stanovništvo iz Klisa, Knina, Drniša i drugih mjesta naseljavalo u Livno, Mostar i dalje u unutrašnjost Bosne i Hercegovine. Uzaludni su bili mazhari bošnjačkog stanovništva upućivani sultanu s molbom da ih zaštiti. Ti su mazhari naročito bili učestali između 1695. i 1697. U jednom od njih se ističe: «Mi smo potpuno iscrpljeni, pa bi, ako nam se ne pomogne, neprijatelj ovu sirotinju potpuno pregazio, bezbroj uglednih, poštenih i čestitih žena i djece podli nevjernik bi preobratio iz najbolje Muhamedove vjere u svoju iskrivljenu vjeru. Ako ne daj Bože bilo sa koje strane neprijatelj navali, sve žene bez zaštite i udovice, siročad i uopće narod i sirotinja će biti pregaženi od neprijatelja, a zato će na sudnjem danu odgovarati oni koji ne uslišaj u naše molbe i vapaje».
Istina, neznatan broj onih kojima nije bilo jednostavno napustiti imanja ostajao je u tim krajevima, ali se morao pokrstiti o čemu najbolje svjedoče prezimena onih koji su ostajali, a to su između ostalih: Alilovići, Mustapići, Alajbezi, Asanovići, Atlagići (koji su se u Bosni održali kao muslimani, a u Lici i Dalmaciji kao katolici i pravoslavci, ali ima i obrnutih slučajeva, među Bošnjacima koji su se vraćali u Bosnu iseljavajući se iz krajeva koji su bili izgubljeni za Osmanlije). Ovi, nanovo useljeni Bošnjaci su kao uspomenu na svoje porijeklo, jer su se već generacijama rađali u tim krajevima, sada nazivani Požegijama, Budimlijama, Peštama, Kanjižama, Drnišlijama, Hadžiegrićima i dr. Računa se da je u vrijeme seobe iz Slavonije, Dalmacije i Like u Bosnu iselilo između 120 i 130 hiljada muslimana. Treba pri tome imati na umu da u to vrijeme cijela Bosna i Hercegovina nije imala ni 400.000 stanovnika.
Da su oni koji su se iselili nazad u Bosnu to zaista morali uraditi ako su htjeli sačuvati vjeru ne misleći pri tome na imetak, govori najrječitije poruka austrijskoga cara Karla VI koji je pred Banjalučku bitku 1737. poručio: ili da se predaju i zatim pokrste; ili da napuste Bosnu u kojoj neće biti mjesta za muslimane kada tu dođe austrijska vlast. Koliko razlike u politici osmanskog osvajača koji se strogo pridržavao kur’anskog propisa da nema prisile u vjeri «La ikraha fi ‘d-din» i ove poruke austrijskog cara koji se doslovce pridržavao stare latinske maksime «cuius regio illius religio» (čija je zemlja, onoga je i vjera).
Ne treba tu praviti poređenja između austrijske politike s početka 18. stoljeća i s kraja 19. stoljeća, kada su Austrijanci u jednoj sasvim drugačijoj konstelaciji snaga u Evropi zagospodarili Bosnom. Pa i tada, kada je Bosnom zagospodarila jedna civilizirana Austrougarska, veliki postotak bošnjačkog stanovništva se iselio u Tursku i na taj način stvorio ogromnu prazninu iza sebe koju su drugi popunjavali.
