U Sarajevu su svi ugroženi – od Bošnjaka. A od koga bi drugog? Predrag Peđa Kojović je ugrožen od Bošnjaka ili od bošnjačke politike zato što je Srbin, koji je bio i ostao u Sarajevu. Ugrožena je i Ana Babić, predsjednica Skupštine Kantona Sarajevo, zato što je Hrvatica i zato što je Bošnjak Mustafa Busuladžić bio ni manje ni više već fašista. Ugrožen je i vajni profesor Enver Kazaz zato što je Bošnjak, koji povazdan smišlja kako da se spasi od Bošnjaka i bošnjačke politike. I smislio je da je najbolji način da pljuje sve i svakoga u Bošnjaka osim onoga i onih, koji mu još nisu došli na red.
Ugroženi su od Bošnjaka svi Srbi na genocidom očišćenoj bosanskoj teritoriji zato što inzistiraju na upotrebi bosanskog jezika. Jer, Bosna nije samo bošnjačka, već je Bosna i srpska osim bosanskog jezika u njoj. Srpskoj politici smeta naziv bosanski jezik, jer se na bosanskom jeziku najbolje može artikulirati srpski genocid u Bosni. No, hem u Srbiji hem u Makedoniji dopuštena je upotreba bosanskog jezika. Samo u Bosni je zabranjeno bosanski jezik nazivati “bosanskim jezikom”, kao što je bilo zabranjeno Bošnjake zvati Bošnjacima.
Stoga, Bošnjacima je po nacionalnom ključu u vrijeme komunizma davano nacionalno ime “Musliman”. No, njihova milost je dopuštala da Bošnjaci mogu ostati i “neopredjeljeni”. Taj odnos prema Bošnjacima danas spada u naslijeđenu i ovisnu naviku ili politiku naših “ugroženih” komšija i susjeda, a to je da Bošnjacima valja uvijek nešto braniti i uvijek ih treba za nešto optuživati da se ne bi osilili. No, najbitinije od svega je da se Bošnjacima ne smije dopustiti da se osjećaju moralno nadmoćnim nakon što su preživjeli genocid. Zbog toga, treba ih stalno izjednačavati na bilo koji način s zločinom i zločincima i time im oduzimati pravo na moralnu veličinu.
Bošnjaci moji, to je to sada na djelu. Oni udruženo sve čine da nam oduzmu to što je u nama ostalo najvrednije – moralna veličina nakon genocida, veličina koju cijene svi savjesni i odgovorni ljudi i narodi u svijetu. Zbog toga je ova politička i medijska hajka u posljednje vrijema oko toga da se nađe bar jedan fašista u Bošnjaka. Haag to nije mogao naći. Haag je samo našao da se u Bosni dogodio srpski i hrvatski zličinački poduhvat protiv Bosne i Bošnjaka. Po tome se bošnjačka politika u Bosni razlikuju od politike njihovih komšija i susjeda. No, ova razlika je njima nepodnošnjiva. Zbog toga, bošnjačka politika se mora izjednačiti s hrvatskom i srpskom politikam, ali samo u pogledu jednakokrivnje u zločinu, a nikako u pogledu jednakopravnosti Bošnjaka u mjestima gdje srpska i hrvatska politika dominira u Bosni. Tu se pravi diskriminacija na principu pravog apartheida. Poruka je jednostavna: – Vi Bošnjaci morate biti jednakokrivi s nama u zločinu nad vama, ali ne možete biti jednakopravni s nama u vašem pravu na jezik i državu! U vašem pravu je pola našeg prava, a u našem pravu vi nemate ništa!
To je to sada na djelu. Dodik je ovih dana slavodobitno održao “moralnu” lekciju Bošnjacima da treba da se osjećaju jednakokrivim u Srebrenici radi pomirenja. Sličnu moralnu lekciju Sarajlijama ovih dana dijelio je i Predrag Peđa Kojović, koji se poziva na svoju veliku žrtvu što je kao Srbin ostao u Sarajevu. Slažem se. Treba ga zbog toga pohvaliti i priznanje mu dodjeliti. Nadam se da će se naći neko da pohvali i priznanje dodjeli i kojem Bošnjaku što je ostao ili došao izdaleka u Sarajevo da brani pravo Kojoviću da kao Srbin bude i ostane u Sarajevu.
Ovih dana smo čuli i jake moralne lekcije od Ane Babić, koja nas je podsjetila da je ipak među Bošnjacima bio jedan fašista, koji ne zaslužuje da se po njegovom imenu nazove jedna škola u Sarajevu. Za to je dobila pohvalu i od Izraela. Slažem se, bošnjačka politika u vezi s tim nije bila na visini ni moralne osjetljivosti ni političke providnosti u objašnjavanju ne samo lika i djela Mustafe Busuladžić već svih Bošnjaka u povijesti. Zato neki Bošnjaci, među kojima se naročito istiće vajni profesor Enver Kazaz, misle da su od Bošnjaka najviše ugroženi Bošnjaci, ali niko ne zna od kojih, ili svi znaju od kojih samo niko neće da kaže osim profesora Kazaza, koji sve zna osim jedne stvari, poput Nasrudin Hodže, koji je sve znao osim jedne stvari, a to je da će čovjek pasti sa visokog na niski nivo ako sječe granu na kojoj sjedi. Sloboda govora je svetinja, ali je i odgovornost za riječ neporeciva. Tako to piše u svim knjigama – svetim i nesvetim!
Bošnjaci moji, čuvajte to što imate!
Teška su ovo vremena, ali u Bosni su uvjek bila teška vremena!
Zato pamet u glavu!
Jer pameti nikad dovoljno nije!
Autor: Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 – 2012)
