Dugo je već kako su Bošnjaci na ovim prostorima nepoželjan narod, pa ih guraju, potiskuju, ubijaju, progone, zatiru, negiraju, kako im brišu prošlost, jezik, kulturu, identitet. Sve ne bi li nekako uvjerili sebe i druge da Bošnjaka nema i da ih nikad nije bilo. Zar je malo ljudi i događaja iz istorije koji su Bošnjacima bili doskora nepoznati, jer im nisu dali da saznaju? Zar je malo umnih ljudi, graditelja, pjesnika, filozofa, državnika, junaka u bosanskoj i bošnjačkojh istoriji za koje ni mi, što se često družimo s knjigama, nismo znali, jer nam nisu dali da znamo?
Muslimanske rezolucije iz 1941. godine jedan su od najsvijetlijih primjera hrabrosti, slobodoumlja, građanske tolerancije i otpora fašizmu koje je dvadeseti vijek zabilježio. A za njih, ipak, skoro da ništa nismo znali, o tome se nije pričalo, o tome se nije učilo u školama. I dok nove srpske elite čak i okorjele fašističke sluge pretvaraju u antifašiste, o herojskoj borbi bosanskih muslimana da zaštite svoje komšije Srbe – neće ni riječ da kažu. I to nije bilo prvi put da dobri Bošnjani pokažu svoju toleranciju i brigu za komšije. Ovih dana se, posebno u srpskoj javnosti, mnogo govori o Gavrilu Principu i atentatu na Franca Ferdinanda, ali nisam vidio da neko pominje herojske akte muslimana toga vremena. Jer, nakon atentata, austrijska vlast je počela teror nad Srbima , posebno u pojasu na granici prema Srbiji i Crnog Gori, a već 4. jula 1914. godine protiv toga je javno ustao reis-ul ulema Mustafa ef. Čaušević, čiji je apel objavljen u sarajevskom alhamijado časopisu “Jeni mishab” ( Nova baklja) pod naslovom “Proglas muslimanima”. Odmah se oglasio veliki broj muslimanskih vjerskih, političkih i kulturnih prvaka, ali i vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler, i svi su oni tražili da se zaštite Srbi od progona. Zahvaljući tome, već 26. jula ukinut je u Sarajevu prijeki sud koji je sudio Srbima.
Ove rezolucije, njih sedam, a nezvanično više, dobivaju na historijskoj vrijednosti i moralnoj vagi još više nakon posljednjeg rata, pogroma Bošnjaka u njihovoj zemlji i genocida u Srebrenici. Fakti kažu da su rezolucije 1941. godine izdate u Sarajevu, Banjoj Luci, Mostaru, Prijedoru, Bijeljini, Trebinju i Tuzli. Spominju se i rezolucije iz Bosanske Dubice, Visokog i još nekih mjesta.
Muslimani tog vremena pokazuju svoju veličinu i ovim dokumentima osuđuju ustaške zločine nad Srbima, Jevrejima i Romima. Istovremeno se ograđuju od pojedinaca iz svog etničkog korpusa koji su s fašistima činili zločine.
Obračun s potpisnicima
Rezolucije su produkt skupštinskog zaključka Udruženja ilmije “El-Hidaje” od 14. avgusta 1941. godine u Sarajevu koja je u skladu s načelima islama apelirala na vjernike da se “klone bilo kakvog nasilja”.
Dva mjeseca kasnije, 12. oktobra 1941., objavljena je prva, Sarajevska rezolucija. U njoj je izražena zabrinutost i protest zbog masovnih ustaških zločina nad Srbima, osuđeno sudjelovanje muslimana u zločinima i zatraženo od vlasti NDH da prekinu bezakonje i pravnu nesigurnost. Tekst Sarajevske rezolucije napisao je vodeći intelektualac toga doba Mehmed ef. Handžić s još jednim kolegom, nakon čega su je potpisali ugledni ljudi iz reda muslimanske inteligencije. Mostarska rezolucija 21. oktobra, Banjalučka 12. novembra, Bijeljinska 2. decembra, Tuzlanska 11. decembra 1941. godine, svaka od njih gotovo identično osuđuje ubistva i progone komšija Srba i ostalih naroda; traži se sigurnost života, časti, imovine i vjere.
Ovim dokumentima humanosti muslimani, osim revolta, pokazuju i svoje političko buđenje i opredjeljenje prema Pavelićevoj državi da ne žele biti “cvijeće hrvatskog naroda”, odnosno “Hrvati islamske vjeroispovijesti” na koje će se oslanjati ustaška šovinistička vlast. Period nakon rezolucija je vrijeme kalkulantskih poteza ustaške vlasti koja je prekinula otvorene represalije i progone Srba, Jevreja i Roma, ali se obračunavala s potpisnicima rezolucija. Pavelić izjavljuje da će sarajevskim asfaltom prije poteći krv autora rezolucije (misli se na Sarajevsku rezoluciju, op. a.) nego će se Vlada NDH odreći svog programa. Jure Francetić, ustaški povjerenik u Sarajevu, prijetio je da će svi potpisnici rezolucija biti upućeni u koncentracione logore.
Paradoksalno, muslimani koji su “ustali” u odbranu srpskih komšija u tom vremenu trpe, s jedne strane, asimilaciju od ustaške vlasti, dok ih četnici “komšijski” uništavaju gdje god stignu. Brojka od 103.000 ubijenih muslimana ili 8,1 posto ukupne populacije govori o sistematskom istrebljenju. Otuda se muslimani počinju braniti sami organiziranjem muslimanskih milicija u Krajini (Huska Miljković), sjeveroistočnoj Bosni (Hasanefendićeva milicija), oko Sarajeva (milicija hafiza Pandže) ili odlaze u partizanske jedinice.
Banjalučka rezolucija posebna je po mnogo čemu. Potpisalo ju je 75 najuglednijih muslimanskih građana s tadašnjim i bivšim gradonačelnikom na čelu, nekoliko imama, muftija, šerijatskih sudija, inžinjera, profesora, trgovaca, činovnika, studenata, muderisa, ljekara i penzionera. Kao letak razaslana je po cijeloj Jugoslaviji. Njen sadržaj eksplicitno i bez imalo zazora govori o “divljim i razuzdanim ustašama” i egzemplarnim zločinima prema Srbima, ali i muslimanima.
“Slučaj s groznim ubistvom hodže Edhema ef. Hodžića ovdje u Banjoj Luci, usred bolničke avlije i u po dana, strašan je primjer razuzdanosti od strane ustaše Josipa Babića. I što je najžalosnije, ne zna se ni danas da li je zločinac uopće uhapšen, a kamoli kažnjen”, piše u ovom dokumentu.
Navode slučajeve u nekoliko gradova i mjesta gdje su ustaške snage pristupile klanju kršćana pod fesovima na glavama. Navodi se i da su kolone iz Hrvatske dolazile s fesovima na glavama.
Fesovi na glavama
“To je bilo u Bosanskom Novom, gdje je četiri kamiona ustaša došlo iz preka pod fesovima i izvršili klanje hrišćana u masama. Isto se desilo i u Bosanskoj Kostajnici, gdje je na isti način i za jedan dan poklano 862 hrišćana. I u Kulen-Vakufu su to radili i tu se naročito istakao Miroslav Matijević, ustaša iz Vrtoče. Tu je poklano oko 950 hrišćana, što je dalo povoda za osvetu četnika od 6. septembra 1941. godine, kada je Kulen-Vakuf zapaljen i glavom je platilo 1.365 muslimana (ljudi, žena i djece). Mi znamo gdje su neke ustaše katolici udarali na hrišćane s povicima: “Udri Mujo, drži Huso, ne daj tamo Meho…!” i slično”, piše u Banjalučkoj rezoluciji.
Vrijedi zaključiti da je bošnjačka duhovna i svjetovna elita tokom Drugog svjetskog rata, uz manje izuzetke, časno vodila svoj narod kroz scile i haribde istrebljivačkih fašističkih programa. Na muslimanske rezolucije, kao egzemplarnu pojavu u Drugom svjetskom ratu, potomci njenih tvoraca i potpisnika i bošnjački narod trebaju biti ponosni.
Poruka kralja Petra
“Mi Srbi ne treba da zaboravimo da su u odbranu srpskog življa u NDH od ustaških zločina prvi ustali baš najugledniji muslimani”, kazao je kralj Petar II Karađorđević na Petom svesrpskom kongresu u Čikagu. Draža Mihailović je u jednom od svojih proglasa 1944. godine istakao da su rezolucije muslimana izdate 1941. po bosanskim gradovima “primjeri svijesti i građanske hrabrosti.”
Kratko pamćenje
Primjerak Banjalučke rezolucije čuva se i u Vojnoistorijskom institutu u Beogradu. No, historijsko pamćenje je kratko i tragično. Muhameda Tabakovića, jednog od potpisnika Banjalučke rezolucije, četnici su svezali za kuću i zapalili. Pola stoljeća kasnije još jednog potpisnika časne Banjalučke rezolucije, hafiza Mehmeda ef. Zahirovića napadaju četnički sljedbenici.
