Islamofobija koja je zavladala nakon ”11. septembra” u svijetu, a koja se dobro osjeti i u BiH, bila bi ključan faktor za ostvarivanje srpskih ciljeva o uspostavljanju Velike Srbije, ustanovljenih 1844. godine Načertanijem Ilije Garašanina, a obnovljenih i dorađenih Memorandumom SANU-a 1986. godine. Podrška koju su Bošnjaci dobili od svijeta tokom agresije na BiH (koja je bila uglavnom deklarativna, ali je ipak postojala, makar i kao takva) pomogla je opstanku BiH i Bošnjaka, uz naravno ključni faktor – Armiju BiH. Da je tada stepen islamofobije bio kakav je danas vjerovatno bi svijet zatvorio oči, a po potrebi i pomogao agresorima sa istoka i zapada da unište BiH, a Bošnjake u dobrom broju pobiju, jedan dio ostave da budu hamali, a ostatak rasele po cijelom svijetu kako bi se brže asimilirali.
Međutim, SANU je ozbiljna institucija, a srpski akademici nakon potpisivanja Dejtonakog mirovnog sporazuma nisu odustali od ”vijekovne težnje srpskog naroda” da naprave Veliku Srbiju na uštrb BiH i Hrvatske. Već su samo novo vrijeme i nova realnost na terenu zahtjevali novu taktiku i novi plan SANU-a. I oni su naravno na razne načine radili na tome da ojačaju Republiku Srpsku, čemu smo svi svjedoci već 15 godina. Sprječavan je povratak, na početku ubistvima, slabljena je država na uštrb entiteta, pljačka se i otima imovina nesrba, itd. Međutim, to je samo dio plana koji dugoročno može da donese velikosrpske rezultate.
Mnogo bolji plan se otvorio sa ”11. septembrom”. SANU je odlučio iskoristiti islamofobiju za svoj cilj. Dakle, potrebno je svijetu nametnuti tezu da Srbi nisu bili zločinci i agresori na BiH, već da su bili krstaški graničari koji su zaustavili prodor muslimana u Evropu. Dobrica Ćosić u februaru 2009. godine piše: ”Ali Srbi, prokaženi Srbi, uz pomoć razumnih i savesnih ljudi iz sveta, dužni su da se bore za istorijsku istinu o Bosanskom ratu i pred licem sveta i potomcima dokažu da su u Bosni boreći se za svoju slobodu opet branili i hrišćansku Evropu od džihadskog islama”. Znači, SANU postavlja za cilj promjenu karaktera rata! Šta to znači? To znači da agresor postaje žrtva, a žrtva agresor. Glavno oružje za to SANU-u je islamofobija. Drugo oružje je falsificiranje skorije historije Bošnjaka, odnosno, pokušaj da se Bošnjaci svrstaju među fašističke narode, tj., da se proglase kolaboracionistima sa fašistima u Drugom svjetskom ratu. (Uz to, Srbija se oslobodila svojih fašista – četnika, tako što ih je proglasila jednim od dva antifašistička i antiokupatorska pokreta. I kao takve ih uvrstila u zakon. Srbija je sada čista od fašista). Sa ta dva oružja u rukama, islamofobijom i Bošnjacima kao kolaboracionistima sa fašistima, te direktnim povezivanjem ova dva faktora o čemu ću kasnije, SANU odnosi pobjedu pred svijetom, mijenja sliku o Bosni, Bošnjacima i proteklom ratu. Srbi postaju žrtve i dobri momci, a Bošnjaci zločinci, islamski fundamentalisti, džihad ratnici, bijela Al-Kaida. Mijenja se karakter rata. A kako će napraviti vezu između Bošnjaka kao džihad ratnika iz rata 1992.-1995. i Bošnjaka kao fašista iz rata 1941.-1945. godine? Tako što će ”Mlade muslimane” koji su formirani 1939. godine, a među kojima su bili: Alija Izetbegović, Omer Behmen, Salih Behmen, Ismet Kasumagić, Teufik Velagić i dr. proglasiti kolaboracionistima sa fašistima i fašistima. A, kad im to prođe, onda će reći: ”Pa ti isti ljudi, ti pripadnici pokreta ‘Mladi muslimani’ koji su sarađivali sa fašistima, taj Alija Izetbegović i drugi su formirali bošnjačku stranku (SDA) 1990. godine, izvojevali nezavisnost Bosni i bili ključni faktor vojnog organiziranja Bošnjaka. Oni za cilj imaju islamsku državu BiH. Oni su džihad ratnici, a potvrda je ‘Islamska deklaracija’. Dakle, Evropo, fašisti i mudžahedini su formirali Bosnu. Bosna je fašistička tvorevina sa ambicijama da postane islamska država. Dajte da je uništimo”. To će biti tvrdnja akademika SANU-a.
CIA-in obavještajac Šindlera u službi SANU-a
Na ovom planu SANU sada intenzivno radi. Kako iznutra, tako i sa vana. Odnosno, koristeći svoje unutrašnje intelektualne, političke, ekonomske, pravne, književne, historijske, filmske i dr. kapacitete, čak i haške optuženike, krvoločne ubice Miloševića i Karadžića. A, potkupljivanjem, lobiranjem i korištenjem aktuelne islamofobije, koriste strane političare, diplomate, biznismene, historičare u svom naumu! A evo i dokaza, za unutrašnju i spoljašnju borbu SANU-a na falsificiranju historije, falsificiranju sadašnjice i promjeni karaktera rata!? Jedan je prije citirani napis Dobrice Ćosića. Zatim, u uvodnoj riječi na početku suđenja Karadžić kaže da je za rat 1992. godine kriva SDA, odnosno, ”mladomuslimani iz SDA”. A u nastavku suđenja pokušavao je u više navrata da dovede u vezu ”Mlade muslimane” iz vremena Drugog svjetskog rata, dakle i samog predsjednika Izetbegovića, sa ”Muslimanskom braćom” iz Egipta, koju organizaciju mnoge zapadne zemlje svrstavaju među terorističke organizacije. Zatim Milošević je tokom svoje odbrane više puta ponovio ovu tezu, ”Mladi muslimani” su sarađivali sa okupatorima tokom Drugog svjetskog rata, a krivi su isti ti ljudi i za rat 1992.-1995. godine. Iz haške sudnice ova priča se seli u Parlament BiH. Dodikovi parlamentarci tokom jedne parlamentarne rasprave o zakonu o zabrani fašističkih organizacija nazivaju ”Mlade muslimane” bošnjačkom fašističkom organizacijom. Nažalost u tu priču se uklapaju i neostvareni bošnjački komunistički historičari i sociolozi, poput, kako za njega reče akademik Filipović ”Izvjesnog Edhema Muftića”, koji na nedavnom Simpoziju u Sarajevu ”Mlade muslimane” nazva fašistima, a o čemu je u prošlom broju Saffov kolumnista mr. Fatmir Alispahić, opširno pisao.
Sa druge strane, akademici SANU koriste svoje prijateljske veze sa intelektualcima, književnicima, historičarima iz cijelog svijeta da im nametnu svoje teze o Bošnjacima kao kolaboracionistima sa fašistima, te kao mudžahedinima, bijeloj Al-Kaidi i sl. Negdje se vjerovatno i potplati, ali uglavnom su uspjeli da određenom broju političara, diplomata, historičara nametnu svoje ideje. Sjetimo se nedavne izjave američkom diplomate Vilijama Montgomerija koji je tokom kriznih i ratnih godina na Balkanu bio ključna američka figura, a koji sada živi u Beogradu i plasira ideje o neodrživosti BiH. Nekoliko stranih historičara napisalo je historijske falsifikate po SANU-ovom planu Bošnjak = fašista = mudžahedin! Među njima istakao se Džon R. Šindler sa knjigom ”Nesveti teror: Bosna, Al-Kaida i uspon globalnog džihada”. Šindler je profesor historije i strategije na Vojnopomorskom koledžu u Newportu (Rod Ajlend) i bivši analitičar i kontraobavještajni oficir CIA-e. I pritom je Šindler vrlo dobro pozicioniran u naučnim krugovima. Knjiga je odmah prevedena na srpski jezik i izašla je u izdanju Službenog lista Srbije, dakle, najbitniji mogući izdavač! Šindler u svojoj knjizi između ostalog kaže da je rat u BiH: ”najpogrešnije prikazan sukob modernog doba, na veliku korist radikalnog islama”. Zatim kaže da je rat u BiH imao ”ključnu ulogu u razvoju radikalnog islamskog terorizma”, a ova knjiga treba da pokaže temeljnu ulogu Bosne u ”globalnom džihadu”. Baveći se historijom Bošnjaka Šindler kaže ”Bosanski islam” je smatran od ”samog početka izuzetno surovim”. Bosanski muslimani bili su širom Osmanskog carstva ”poznati kao oni čiji je islam žestok i nasilnički”. Dalje, kaže Šindler da nakon 1878. godine ”mali broj muslimana – vjerovatno ne više od 10% – napustio je Bosnu kako ne bi živeo pod vlašću Habsburgovaca”. Među onima koji su ostali posebno među obrazovanim muslimanima, ”panislamizam (je) duboko prodro”. Pred rat 1941., tvrdi Šindler pojavljuju se ”radikalni islamisti” – ”Mladi Muslimani”, koji će ”od samog početka okupacije Bosne 1941. biti saradnici nacista”. Kasnije kada analizira rad SDA Šindler se vraća na prethodnu tvrdnju ustvrđujući da su ovom strankom od osnivanja upravljali veterani ”Mladih muslimana”. Dobrica Ćosić se ovom njemu ”neočekivanom” knjigom oduševljava i piše u februaru 2009. godine da mu Šindler otvara oči, odnosno da potvrđuje njegove teze o tumačenju motiva, karaktera i internacionalnog značaja rata u BiH. Osim Ćosićeve pohvale, beogradska ”Politika” je tokom aprila i maja 2009. godine objavila u feljtonskom obliku izvode iz Šindlerove knjige, najavljujući da ona otkriva istinu o tome kako je svjesno stvarana slika o ”dobrim” i ”lošim” momcima u ”Bosanskom ratu”.
Doktor Bandžović u odbrani antifašizma Bošnjaka
Dakle, SANU-ov ”Plan B” polahko, ali sigurno postiže efekat. To se vidi i iz činjenice da danas svako može govoriti, pa i najpozicioniraniji političari u RS-u poput Dodika, o odcjepljenju RS od BiH. Do prije nekoliko godina to je bilo nezamislivo. Nažalost, među bošnjačkim prvacima malo je onih kojima je jasno da SANU nije odustao od Velike Srbije. Posebno među političarima, ali ne zaostaju ni intelektualci. Malo je bošnjačkih intelektualaca, naučnika, historičara koji shvataju srpsku politiku. Doktor historije Safet Bandžović, zaposlen na Institutu za historiju u Sarajevu, bio je vizionar koji je pravovremeno shvatio namjere srpske politike predvođene SANU-om i koji je zadnjih 4-5 godina proučavao ulogu Bošnjaka i bošnjačkih pokreta tokom Drugog svjetskog rata. Rezultat tog istraživanja je studija ”Bošnjaci i antifašizam” u kojoj se detaljno i kroz historijske fakte pokazuje da su Bošnjaci, pa i bošnjačke organizacije tokom Drugog svjetskog rata, bili antifašističke orijentacije. Naravno, uz pojedine ispade i izuzetke koji samo potvrđuju pravilo. Upravo sam kroz svoj prethodni ”prolazak” kroz knjigu Šindlera koristio dijelove prikaza te knjige koji je dr. Bandžović objavio u Časopisu za društvena pitanja ”Pregled” koji izdaje Univerzitet u Sarajevu. U tom prikazu doktor Bandžović naučnom argumentacijom demantira historijske falsifikate Šindlera. Na isti način i u knjizi ”Bošnjaci i antifašizam” doktor Bandžović pokazuje antifašistički duh i orijentaciju Bošnjaka tokom Drugog svjetskog rata. Objašnjava nam najprije doktor Bandžović historijski kontekst i situaciju u kojoj se Bošnjaci nalaze pred Drugi svjetski rat. Bošnjaci su tada na političkoj, ekonomskoj i svakoj drugoj margini. Njihov glas se ne čuje u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Sa takvom pozicijom ulaze u Drugi svjetski rat, bez ikakve snage, političke, a ni vojne koja svakako u okolnostima rata je neophodna. Na takvu situaciji u BiH dolazi NDH, koja da bi pridobila Bošnjake uz sebe, a iskoristila ih protiv Srba, naziva Bošnjake cvijećem hrvatskog naroda. Međutim, Bošnjaci se, izuzimajući pojedince, ne daju zloupotrijebiti za službu fašizmu i ne pristaju na retoriku NDH, nego se suprotstavljaju fašističkoj politici koju ustaše sprovode nad Srbima, Jevrejima i Ciganima. U jesen 1941. godine Bošnjaci prave rezolucije kojima se suprotstavljaju fašizmu NDH. Pa tako imamo Prijedorsku rezoluciju, Sarajevsku rezoluciju, Banjalučku rezoluciju, Bijeljinsku rezoluciju, Tuzlansku rezoluciju, Mostarsku rezoluciju i Zeničku rezoluciju. Ove rezolucije potpisuje najveća tadašnja bošnjačka intelektualna i vjerska elita. A pokretač rezolucija je ideolog ”Mladih muslimana” Mehmed ef. Handžić. Među potpisnicima ovih rezolucija nalazi se dosta pripadnika pokreta ”Mladi muslimani”, a jedan od njih je i hafiz Abdullah Budimlija sa kim je doktor Bandžović uspio prije njegovog preseljenja, napraviti intervju. Budimlija je bio posljednji živi potpisnik antifašističkih rezolucija bošnjačke inteligencije iz 1941. godine. Ovim historijskim faktom u vodu pada svaki pokušaj SANU-a da ”Mlade muslimane” svrsta u fašiste. U nastavku knjige doktor Bandžović razbija mitove i o Handžar diviziji, kao i o muslimanskoj miliciji, ali dokazuje i patnju bošnjačkog naroda na početku rata, odnosno, tokom 1941. i početkom 1942. godine kada su sve vojne formacije, kako četničke, tako i veliki dio partizanskih Bošnjake proganjali kao tursku zaostavštinu. Tek kasnije se NOP u cijelosti uspostavio kao pokret koji je štitio sve narode.
Nažalost, dok SANU gura svoje velikosrpske projekte svim raspoloživim sredstvima, za to vrijeme među Bošnjacima i bošnjačkim institucijama nema svijesti o značaju odbrane od intelektualnih, akademskih, naučnih napada na BiH. Sve je prepušteno pojedincima kakav je i doktor Bandžović, koji je pored toliko bošnjačkih i bosanskih institucija, počev od njegove matične kuće u kojoj radi, morao sam biti izdavač knjige ”Bošnjaci i antifašizam”.
Piše: Anes Džunuzović
