U kakvoj su vezi otuđeni VSTV, sve gora migrantska kriza, postizborne mahinacije u cilju sklapanja većine u Kantonu Sarajevo, Vlada Kantona Sarajevo i njena ideološka kadrovska politika u ovom gradu, formiranje rezervnog sastava policije u manjem bh. entitetu, najava HDZ-a da će blokirati bilo kakvu mogućnost da se rezervni sastav policije formira i na nivou Federacije BiH, čudna smjena policijskog komesara Mevludina Halilovića i pokušaji Vlade Kantona Sarajevo da putem izmjena Zakona o policijskim službenicima i Zakona o unutrašnjim poslovima ovog kantona stavi pod stranačku kontrolu policiju u Sarajevu?
Na prvi pogled, riječ je o neobičnom i vrlo nesretnom spletu okolnosti koje nisu uzročno-posljedično vezane. No, postoji izuzetno važan zajednički detalj za svaki od ovih događaja. Sve i jedan direktan su atak na političke pozicije, nacionalne interese, fizičku sigurnost, ali i bilo kakvu mogućnost legitimne akcije i reakcije isključivo i samo Bošnjaka. Činjenice da se većina ovih događaja dešava u vrlo kratkom roku, da se akteri u jednim pojavljuju i u drugim, te da svi na kraju krajeva imaju samo jedan rezultat, možda nam ne govore o nekoj zavjeri za koju još nema čvrstih dokaza, no sigurno signaliziraju da postoje trend, proces, namjera i svjesna volja čije djelovanje ponajviše podsjeća na ono što se naziva specijalnim ili, modernije kazano, hibridnim ratom.
Da ne bismo bili optuženi za korištenje preteških kvalifikacija, ili da nalazimo vezu ondje gdje je nema, vrijedi sagledati svaki od ovih događaja u kontekstu narušavanja bošnjačkih interesa.
PREUZIMANJE PRAVOSUĐA
Počnimo s otuđenim VSTV-om, čije je preuzimanje, a zatim i djelovanje, postalo gotovo šablon za čitav proces specijalnog rata protiv Bošnjaka. Prvo je medijski pripremljen teren stalnim izmišljanjem afera i javnim linčom bošnjačkih kadrova u pravosuđu koji su percipirani kao prepreka ovom preuzimanju. A nakon što su oni uklonjeni, javnost je sedirana i navikavana na predstojeće “promjene”, tako što su one pravdane terminima poput “depolitizacija”. Naravno, cijela operacija ne bi imala uspjeha da nije bilo i bošnjačkih učesnika koji su, zarad svojih uskih ličnih ili političkih interesa, učestvovali u cijelom poduhvatu.
Nakon što je posao uspješno obavljen, a Bošnjaci lišeni bilo kakvih legalnih i legitimnih poluga da kontroliraju rad VSTV-a, krenuli su sudski progoni boraca i generala Armije Republike Bosne i Hercegovine. I to tako da se pokušava okaljati i kazniti ne samo njih kao pojedince nego se čak vrši i svojevrsna pravosudna revizija historije pa se veličanstvena i časna odbrambeno‑oslobodilačka borba Armije Republike Bosne i Hercegovine, Armije čije su jedinice optuženi generali predvodili, pokušava predstaviti kao udruženi zločinački poduhvat!
Ovakvo stavljanje pravosuđa pod kontrolu Dodikovih i Čovićevih kadrova izazvalo je na kraju i reakciju zapadnih ambasada. Ali čak ni njihov pritisak, pa ni korupcijski skandal nazvan “Potkivanje”, u kojem je predsjednik VSTV-a Milan Tegeltija igrao glavnu ulogu, nije promijenio situaciju.
UVOZ I SABIJANJE MIGRANATA
Vrlo je slično i s migrantskom krizom, za koju se može reći da se aktivno kreira isključivo na prostorima na kojima su Bošnjaci većina. Ilegalni migranti aktivno se potiču da napuste Srbiju i pređu u Bosnu i Hercegovinu, što je poduhvat koji obavljaju s neuobičajenom i indikativnom lahkoćom. Nakon što pređu granicu, migrante se zatim aktivnim mjerama usmjerava iz manjeg bh. entiteta ka Federaciji BiH, odakle se zatim upućuju ka većinski Bošnjacima naseljenom Unsko‑sanskom kantonu. Tu migranti nailaze na gotovo nepremostivu prepreku prelaska granice s Hrvatskom, koja je izuzetno dobro čuvana i koja svakim danom sve više liči na nekadašnju Vojnu Krajinu. Ako i uspiju preći, sve uhvaćene migrante Hrvatska readmisijom vraća u Unsko-sanski kanton, čak i one migrante koji u Hrvatsku NISU ušli iz Bosne i Hercegovine. Istovremeno, Bosna i Hercegovina ne vraća imigrante u Srbiju. Tako nastaje situacija da su granice Bosne i Hercegovine i zapečaćene i porozne, ovisno o tome kako odgovara susjednim državama, čime se stvara svojevrstan čep, a migranti ostaju zaglavljeni isključivo na dijelovima Bosne i Hercegovine u kojima su Bošnjaci većina.
Gomilanje hiljada, pa čak i desetina hiljada potpunih stranaca, od kojih je određen broj sklon i kriminalu, na malom prostoru već je znatno spustilo kvalitet života u nekim sredinama Unsko-sanskog kantona. Tamošnji stanovnici ne samo da više nemaju punu slobodu kretanja ili sigurnosti imovine već polahko, ali sigurno u pitanje dolazi i njihova fizička sigurnost. Sve to znatno podiže tenzije između građana ovog kantona i migranata, ali i između Krajine i Sarajeva, jer je mnogo onih koji nezadovoljstvo Krajišnika okreću upravo u tom smjeru. Za to vrijeme bošnjačka politika ne može ništa učiniti jer niti kontrolira Ministarstvo sigurnosti, niti Graničnu policiju BiH, a neposredno zaleđe granice sa Srbijom praktično je pod punom kontrolom vlasti manjeg bh. entiteta, kojem takva situacija nesumnjivo odgovara.
Svi pokušaji da se granica sa Srbijom ojača, da li angažmanom Oružanih snaga BiH, da li povećavanjem kapaciteta Granične policije BiH, da li upućivanjem policijskih snaga iz Federacije BiH, da li angažiranijim djelovanjem MUP-a RS-a, naišli su na rezolutno odbijanje. Štaviše, blokada tunela na Ivan-sedlu, koju je u maju 2018. godine provela policija MUP-a Hercegovačko‑neretvanskog kantona, a koja je pod HDZ-ovom kontrolom, pokazuje da i na nivou Federacije BiH postoji namjera da se kretanje migranata ograniči isključivo na dijelove Bosne i Hercegovine s bošnjačkom većinom.
MOBILIZACIJA I NEUTRALIZACIJA
Ovakvo subverzivno i sabotersko ponašanje HDZ-a, u kojem ova stranka usko sarađuje sa srpskom politikom, ali i pokušava postići ciljeve koje nije mogla ratom, najbolje se iskazalo najavom blokade zakona o rezervnom sastavu policije na nivou Federacije BiH. Dodikovoj opasnoj namjeri da uvođenjem formacijskih promjena MUP-a RS-a – gdje bi mu de jure rezervni sastav policije poslužio kao de facto neka vrsta pješadijske škole – paravojno obuči hiljade Republici Srpskoj vjernih kadrova moralo se recipročno odgovoriti s nivoa Federacije BiH. Interesantno je da su i Dodik i Lukač otvoreno poručivali da ih ne brine kakve će posljedice ova odluka izazvati, pa je Lukač čak pozvao da i Federacija BiH formira rezervni policijski sastav. Razlog za ovakvu čudnu relaksiranost nalazi se u Dodikovoj i Lukačevoj računici da će upravo HDZ, kao njihov politički partner, blokirati donošenje zakona o rezervnom sastavu policije na nivou Federacije BiH.
Nimalo iznenađujuće, kadrovi HDZ-a oglasili su se najavljujući upravo takve aktivnosti koje su pokušali opravdati tvrdnjom da rezervne sastave treba spustiti na nivo kantona. Naravno, takvo što odgovara HDZ-u, jer ne samo da time slabi legitimne kapacitete Federacije BiH da odgovore na provokacije iz manjeg bh. entiteta već to rješava i problem s etničkim sastavom takvog rezervnog sastava jer se u HDZ-u on smatra nepovoljnim za Hrvate zbog uvjerljive bošnjačke većine na nivou Federacije BiH. Ovako, ako se rezervni sastav svede na nivoe kantona, HDZ može praviti čisto hrvatske rezervne policijske sastave u kantonima u kojima je većina, a u mješovitim može čitavu ideju ili blokirati ili je podrediti svojim interesima. To pokazuje i pokušaj HDZ-a da uz pomoć nekih bošnjačkih zastupnika isposluje imenovanje direktora FUP-a prije nego što se formira vlast. Indikativno je, u kontekstu problema infiltracije migranata u Bosnu i Hercegovinu iz Srbije, da je HDZ na tu poziciju planirao imenovati Zorana Galića, sadašnjeg direktora Granične Policije BiH.
Treba li uopće spominjati šta bi za bošnjačke pozicije značila SNSD-HDZ kontrola gotovo svih policijskih snaga u Bosni i Hercegovini? Kako god da se okrene, riječ je o brutalnom ataku na bošnjačke interese jer se Bošnjake nastoji onemogućiti da na bilo kakav način reagiraju na velikosrpske provokacije.
NJIHOVA SARAJEVSKA REPUBLIKA
Da se neće stati na svođenju Bošnjaka na kantone, koji bi trebali funkcionirati poput afričkih bantustana, pa Bošnjake s nacionalnog svesti na plemensko, pokazalo se na primjeru postizbornih mahinacija u Kantonu Sarajevo. Izigravanje volje većine Bošnjaka Sarajeva, marginalizacija SDA kao stranke pobjednice i formiranje frankenštajn-koalicije, čija se politička platforma svodi ne samo na borbu protiv SDA kao legitimnog političkog zastupnika bošnjačkih interesa već i na sve tekovine bošnjačke postkomunističke emancipacije, pokazuje da čak niti na nivou kantona Bošnjaci neće biti ostavljeni na miru. Pogotovo zato jer se s kantonalnog nivoa može voditi poprilično samostalna politika, a naročito jer je riječ o glavnom gradu države i bošnjačkom centru.
Izgleda da se Bošnjacima ne smiju ostaviti bilo kakve mogućnosti da opet samostalno djeluju kao 1992. godine i da se ne želi dopustiti da Bošnjake predstavljaju njihovi autentični i legitimni politički predstavnici. To se naročito vidi u ideološkom kadroviranju nove Vlade Kantona Sarajevo, koja je započela opću sječu bošnjačkih kadrova u svim institucijama, neovisno koliko dobro oni obavljali svoj posao i neovisno o rezultatima koje su postigli. Takva vrsta očigledno ideološki zadojene politike naziva se “drugim konceptom”, a cinično pravda multikulturom i navodno građanskom politikom. Naravno, nije potrebno ni spominjati da bilo kakvo provođenje tako selektivne “građanske politike” isključivo u većinski bošnjačkim sredinama zapravo predstavlja diskriminaciju bošnjačke većine građana, koji sada čak i na ostacima ostataka nacionalnog prostora ne mogu biti adekvatno zastupljeni na rukovodećim funkcijama. Još je gora spoznaja da je i sam nastanak koalicije, njen opstanak, ali i njena kadrovska politika ustvari poduhvat nekih vanjskih centara te da nema veze s autentičnim željama građana ili normalnim političkim procesima. Kao što smo i pisali, nema govora ni o kakvom dobrohotnom paternalističkom kolonijalizmu, jer upravo ti strani centri danas podržavaju ono što su jučer nazivali najvećim problemom Bosne i Hercegovine – politizaciju javnih institucija.
Odličan primjer za to jeste, recimo, javni emiter TVSA, ali i MUP Kantona Sarajevo, kojeg stranke vladajuće koalicije u Kantonu Sarajevo žele staviti pod svoju potpunu političku kontrolu, na čemu se vidi nastajanje uzorka ponašanja svih nedemokratskih režima: “Prvo propaganda, zatim represija.”
STRANAČKA MILICIJA UMJESTO POLICIJE
Pogotovo je sporno, ali i izuzetno opasno što stranke koje vladaju Kantonom Sarajevo, a čija je vlast ionako dubioznog legitimiteta, žele pod političku kontrolu staviti policijske strukture u Sarajevu. Nakon što je vladajuća koalicija iznenada i bez ikakvog valjanog razloga smijenila policijskog komesara Mevludina Halilovića, vrlo brzo uslijedio je i pokušaj da se izmjenama zakona policija u Sarajevu stavi pod utjecaj vladajuće koalicije. Kolika je odlučnost frankenštajn‑koalicije da provede svoje namjere, ponajbolje govori i to da se ne obaziru na protivljenje kako uprave, tako i Sindikata policije Kantona Sarajevo, te da čak nisu prihvatili niti jedan prijedlog policijskih struktura u vezi s ovim spornim zakonom.
Sam sastav radne grupe koja treba provesti ove izmjene zakona sačinjavaju ogromnom većinom ljudi iz politike, a ne profesionalne struke, tako da je preglasavanje uobičajena pojava. Indikativno je da se izmjenama zakona predviđa povećavanje ovlasti ministra MUP-a kojeg imenuje politika, a koji bi dobio ovlast da daje saglasnost za imenovanje načelnika jedinice za profesionalne standarde, ali i načelnike unutrašnjih organizacionih jedinica, što praktično znači da ministar dobija presudnu polugu za vođenje kadrovske politike, dok se uloga komesara svodi na gotovo protokolarnu. Time komesar gubi mogućnost da kontrolira rad policijskih službenika u upravi policije. Još skandaloznije, ove planirane izmjene zakona predviđaju i to da ministar može tražiti reviziju po određenim predmetima, čime se otvara prostor da se po nalogu vladajućih stranaka u Kantonu otvaraju ili usmjeravaju istrage i pokreću progoni političkih neistomišljenika. Također, predviđa se da u komisiji za zapošljavanje policijskih službenika, ali i u komisiji za unapređenje, sjede i tzv. eksperti koje bi predložila Komisija za sigurnost Skupštine Kantona Sarajevo, tj. opet politika.
Nije potrebno ni spominjati da to praktično znači legalizaciju utjecaja politike na zapošljavanje budućih policajaca, ali i njihovo napredovanje u karijeri. Postoji i gotovo suluda namjera da se policijski odbor formira bez policajaca, tj. da bude sastavljen od “eksperata” koje bi, naravno, birala Vlada Kantona Sarajevo.
Napravljena je i čitava zbrka u vezi s uvjetima koje treba ispunjavati osoba koja može obavljati funkciju policijskog komesara, pa se čini da se ta pozicija osigurava nekom od politike već izabranom kandidatu. Zanimljivo je da dugogodišnji visokorangirani policijski službenik Zlatko Miletić, generalni sekretar DF-a, koji je inače dio vladajuće koalicije u Kantonu Sarajevo, ovakve izmjene zakona smatra izuzetno problematičnim jer barem trećina izmjena ovih zakona, po njegovim riječima, “predstavlja direktno političko uplitanje u rad uprave policije”, dok premijer Kantona Edin Forto misli da su “takve izjave neosnovane”.
U suštini, ovdje je riječ o otvorenoj namjeri vladajuće koalicije u Sarajevu da preuzme kontrolu nad policijskim organima u Kantonu, što istovremeno predstavlja i brutalno narušavanje sigurnosti većine, bošnjačke većine napomenimo, građana Kantona Sarajevu.
Na udaru se našao upravo MUP Kantona Sarajevo, koji je uspješno reagirao prilikom pokušaja državnog udara 2014. godine, kada su zatajile gotove sve državne agencije, kada je spriječio daleko gore nasilje i paljevine.
Važno je podsjetiti i na to da nije slučajno što se ovakav ideološko-politički atak na bošnjačke interese dešava u Sarajevu, jer ne samo da je Sarajevo politički, kulturni i duhovni centar Bošnjaka već je ono i grad iz kojeg kreću politički trendovi – kako dobri, tako i loši. Ako zaživi ovakva nakaradna, debošnjakizirana i totalitaristička, kako je ideolog Naše stranke Tarik Haverić naziva, “Republika Sarajevo”, onda će to biti primjer koji će se emulirati i u drugim većinski bošnjačkim sredinama Bosne i Hercegovine.
SPECIJALNI RAT
Ako saberemo svaki od ovih događaja i izmjerimo negativne posljedice koje oni i pojedinačno, ali i kao ukupna suma imaju za partikularne bošnjačke interese, sasvim je jasno da je riječ o općem ataku na bošnjačke pozicije, i to na svakom nivou: državnom, entitetskom i kantonalnom. U mnogim elementima čitav proces i trend izgleda i gore nego što je bio od 2000. do 2002. godine s nekadašnjom Alijansom za promjene, koja je iza sebe ostavila pravi kuršlus i ozbiljno narušila sve pozitivne stečevine koje su Bošnjaci izborili odbranom od agresije. Posebno su opasni istovremeni napadi na medije, pravosuđe i policiju, koje se praktično želi staviti u službu političkih grupacija kojima, već dokazano, interesi Bošnjaka nisu ni na srcu ni na pameti.
Ako se ikada iko zapitao zašto se gotovo decenijama putem medija stvara toksična atmosfera u društvu, širi nezadovoljstvo i defetizam i napadaju istinski autoriteti, sada mu se pruža odgovor. Naročito je opasna situacija u Sarajevu, koje je trenutno na najvećem udaru jer se nazire intencija djelovanja kantonalnog režima prema političkim neistomišljenicima čak i represivnim putem. Čini se da se ne želi samo smijeniti i istjerati nepoćudne bošnjačke kadrove iz svih kantonalnih institucija nego se i same institucije zatim žele zloupotrijebiti da se sistemski podriva glavni grad i da se polahko, ali hirurški precizno “sijeku glave” nepoćudnim Bošnjacima, ali i državi Bosni i Hercegovini.
Baš kako je otuđeni VTSV pokrenuo progon rukovodnog kadra Armije RBiH, tako će možda otpočeti i juriš na političke neistomišljenike, nezavisne medije, ali i neke značajnije privrednike u Sarajevu i drugim teritorijama s bošnjačkom većinom.
Kombinacija agresivnih poteza srpske i hrvatske politike, koje zajednički i saveznički nastupaju prema Bošnjacima, njihovih blokada i sabotaža na državnom i etnitetskom nivou te istovremenih pokušaja neutralizacije bošnjačke politike, ali i Bošnjaka uopće, čak i na kantonalnom nivou, otvara mogućnost za jedan od dvaju scenarija. Ili se Bošnjake želi fatalno oslabiti, paralizirati i neutralizirati kao relevantan faktor i politički subjekt sposoban za akciju i reakciju radi nekog krupnog događaja koji se trebaju desiti u budućnosti, a kakav je moguća secesija (što je inače bio prijedlog ne samo jednog nekadašnjeg visokorangiranog pripadnika organizacija međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, a koji je tek po odlasku iz naše zemlje otvorio dušu), ili se Bosna i Hercegovina, tačnije većinski Bošnjacima naseljeni prostori, žele urediti po uzoru na neke od nesretnih država s muslimanskom većinom kojima upravljaju manjinski i nelegitimni “prosvijećeni i progresivni” režimi koje se prihvata kao partnere jer drže pod kontrolom neugodnu “muslimansku većinu”. A možda je i neka kombinacija ovih dvaju scenarija. Šta god bilo u pitanju, nije teško ustvrditi da je pred nama burno vrijeme puno opasnosti.
