Na inicijativu uredništva novosadskog časopisa Letopis Matice srpske pokrenuta je anketa o pitanjima jezika i pravopisa, u kojoj su sudjelovali brojni hrvatski i srpski književnici, profesori i javni radnici. Oni su u Letopisu Matice srpske od septembra 1953. do decembra 1954. godine iznosili svoja mišljenja o aktuelnim jezičkim pitanjima tog vremena – pitanju srpsko-hrvatskog jezičkog jedinstva, perspektivama daljeg razvoja, pravopisu, pitanju upotrebe latinice i ćirilice, ekavskog i ijekavskog izgovora i drugim sličnim pitanjima koja su proizlazila iz jezičke prakse tog vremena.
Nakon završetka ankete o pitanjima jezika i pravopisa, Redakcija Letopisa Matice srpske sazvala je sastanak koji je održan 8, 9. i 10. decembra 1954. godine u Novom Sadu. Na tom sastanku postignut je dogovor i doneseni su zaključci o zajedničkoj književnojezičkoj politici i stavovima o kojima se izjašnjavalo u spomenutoj anketi. Taj dokument sa zaključcima sastanka iz Novog Sada danas se obično naziva Novosadskim dogovorom.
Na sastanku u Novom Sadu sudjelovala je većina onih koji su se izjašnjavali i u spomenutoj anketi Letopisa Matice srpske. Među njima nije bilo niti jednog Bošnjaka, a od dvadeset pet potpisnika spomenutih zaključaka, samo su dvojica bili iz Bosne i Hercegovine: književnik Marko Marković i profesor Jovan Vuković. Ovaj podatak ne pokazuje samo odnos tadašnje “kulturne moći” prema Bošnjacima već i prema Bosni i Hercegovini.
ZAKLJUČCI NOVOSADSKOG DOGOVORA
Novosadski dogovor rezultirao je zaključcima koji su predstavljali temelj državne jezičke politike u godinama poslije toga:
- Narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan je jezik. Stoga je i književni jezik koji se razvio na njegovoj osnovi oko dva glavna središta, Beograda i Zagreba, jedinstven, sa dva izgovora, ijekavskim i ekavskim.
- U nazivu jezika nužno je uvek u službenoj upotrebi istaći oba njegova sastavna dela.
- Oba pisma, latinica i ćirilica, ravnopravna su; zato treba nastojati da i Srbi i Hrvati podjednako nauče oba pisma, što će se postići u prvom redu školskom nastavom.
- Oba izgovora, ekavski i ijekavski, takođe su u svemu ravnopravna.
- Radi iskorišćavanja celokupnog rečničkog blaga našeg jezika i njegovog pravilnog i punog razvitka neophodna je potrebna izrada priručnog rečnika savremenog srpskohrvatskog književnog jezika. Stoga treba pozdraviti inicijativu Matice srpske koja je u zajednici sa Maticom hrvatskom pristupila njegovoj izradi.
- Pitanje izrade zajedničke terminologije takođe je problem koji zahteva neodložno rešenje. Potrebno je izraditi terminologiju za sve oblasti ekonomskog, naučnog i uopšte kulturnog života.
- Zajednički jezik treba da ima i zajednički pravopis. Izrada toga pravopisa danas je najhitnija kulturna i društvena potreba. Nacrt pravopisa izradiće sporazumno komisija srpskih i hrvatskih stručnjaka. Pre konačnog prihvatanja nacrt će biti podnet na diskusiju udruženjima književnika, novinara, prosvetnih i drugih javnih radnika.
- Treba odlučno stati na put postavljanju veštačkih prepreka prirodnom i normalnom razvitku hrvatskosrpskog književnog jezika. Treba sprečiti štetnu pojavu “samovoljnog prevođenja” tekstova i poštovati originalne tekstove pisaca.
- Komisije za izradu pravopisa i terminologije odrediće naša tri univerziteta (u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu), dve akademije (u Zagrebu i Beogradu) i Matica srpska u Novom Sadu i Matica hrvatska u Zagrebu. Za izradu terminologije potrebno je stupiti u saradnju sa saveznim ustanovama za zakonodavstvo i standardizaciju, kao i sa stručnim ustanovama i društvima.
- Ove zaključke Matica srpska će dostaviti Saveznom izvršnom veću i izvršnim većima: NR Srbije, NR Hrvatske, NR Bosne i Hercegovine i NR Crne Gore, univerzitetima u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu, akademijama u Zagrebu i Beogradu i Matici hrvatskoj u Zagrebu, te će ih objaviti u dnevnim listovima i časopisima.
NOVOSADSKI DOGOVOR BEZ BOŠNJAKA
Ove je zaključke potpisalo dvadeset i pet filologa, književnika i kulturnih radnika, a među njima nije bilo niti jednog Bošnjaka.
Evo ko su potpisnici Novosadskog dogovara: Ivo Andrić, književnik i akademik iz Beograda; dr. Aleksandar Belić, profesor Univerziteta i predsjednik Srpske akademije nauka iz Beograda; Živojin Boškov, književnik i urednik Letopisa Matice srpske iz Novog Sada; Mirko Božić, književnik i predsjednik društva književnika Hrvatske iz Zagreba; dr. Miloš Đurić, profesor Univerziteta iz Beograda; Marin Franičević, književnik iz Zagreba; dr. Krešimir Georgijević, profesor Univerziteta iz Beograda; Miloš Hadžić, sekretar Matice srpske iz Novog Sada; dr. Josip Ham, sveučilišni profesor iz Zagreba; dr. Mate Hraste, sveučilišni profesor iz Zagreba; dr. Ljudevit Jonke, sveučilišni docent iz Zagreba; Marijan Jurković, književnik iz Beograda; Jure Kaštelan, književnik iz Zagreba; Radovan Lalić, profesor Univerziteta iz Beograda; Mladen Leskovac, književnik, profesor Univerziteta iz Novog Sada; Svetislav Marić, profesor i potpredsjednik Matice srpske iz Novog Sada; Marko Marković, književnik iz Sarajeva; Živan Milisavac, književnik i urednik Letopisa Matice srpske iz Novog Sada; dr. Miloš Moskovljević, profesor i naučni saradnik Srpske akademije nauka iz Beograda; Boško Petrović, književnik i urednik Letopisa Matice srpskeiz Novog Sada; Veljko Petrović, književnik i akademik, predsjednik Matice srpske iz Beograda; Đuza Radović, književnik iz Beograda; dr. Mihailo Stevanović, profesor Univerziteta iz Beograda; dr. Zdemko Škreb, sveučilišni profesor iz Zagreba, dr. Jovan Vuković, profesor Univerziteta iz Sarajeva.
Iz zaključaka Novosadskog dogovora proizašli su konkretni zadaci, čijim će početkom realizacije početi i provođenje jezičke politike u četirima republikama bivše Jugoslavije.
Određenje o nazivu jezika iz prve tačke novosadskih zaključaka, da je narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan jezik, ne spominje Bošnjake. Jasno je da se Bošnjaci tada nisu mogli izjašnjavati ni kao Muslimani (s velikim M), ali su imali svoje “malo m”, koje, po mom mišljenju, nije trebalo zaobići. Čak ga ni stotinu godina prije toga nije zaobilazio ni Vuk Karadžić, iako je sve štokavsko stanovništvo smatrao Srbima sva tri vjerozakona i podjelu po vjerskoj pripadnosti koristio da dokaže kako su svi štokavci Srbi.
Niko od tadašnjih muslimana nije sudjelovao u novosadskom dogovaranju oko zajedničkog književnog jezika, iako je među tadašnjim muslimanima bilo onih koji su mogli biti pozvani u anketu i na dogovor u Novom Sadu.
Istina je, vjerovatno, i da su se neki muslimani tog vremena izjašnjavali kao Srbi ili Hrvati, možda i Jugoslaveni, što je mogao biti odraz njihova poltronstva ili sebičnih karijerističkih pobuda u postratnom vremenu. Ovdje govorimo o onim obrazovanim muslimanima tog vremena kojima se takvi postupci ne mogu pravdati neznanjem. Takvih pojava, nažalost, ima i danas u raznim skupštinama i za raznim “državnim jaslama” gdje se traži procentualna zastupljenost za konstitutivne narode.
Zaključke Novosadskog dogovora potpisala su naknadno još šezdeset tri naučna i kulturna radnika, i tek će među njima biti jedan Bošnjak – književnik Skender Kulenović. Šta je smetalo da bude među prvih dvadeset pet potpisnika u Novom Sadu? Ništa, ali je očito da tadašnje muslimane, makar u pitanjima književnojezičke politike u bivšoj Jugoslaviji, niko nije uzimao za ozbiljno.
Zanimljivo je da je svoj potpis među naknadne potpisnike stavio i sveučilišni profesor Stjepan Ivšić iz Zagreba, ali s napomenom da “izjava u 4. t. Zaključaka ne smije služiti za propagandu ekavskog izgovora na dosadašnjem književnom ijekavskom području”. Profesor Ivšić je, očito, dobro vidio unaprijed, jer se pokazalo da je kasnije i toga bilo.
IZRADA “PRAVOPISA” IZ 1960. GODINE
Izrada pravopisa srpskohrvatskog jezika bio je jedan od prioritetnih zadataka Novosadskog dogovora. U to su vrijeme u upotrebi bila dva pravopisa – jedan je Pravopis srpskohrvatskog književnog jezika Aleksandra Belića, čije je posljednje izdanje štampano 1950. godine, drugi je Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika Dragutina Boranića, čije je posljednje izdanje štampano 1951. godine. Oba su bila u upotrebi do 1960. godine, kada je prema zaključcima Novosadskog dogovora u izdanju Matice srpske iz Novog Sada i Matice hrvatske iz Zagreba štampan zajednički pravopis srpskohrvatskoga / hrvatskosrpskoga jezika.
Pravopis srpskohrvatskoga / hrvatskosrpskoga književnog jezika iz 1960. godine, koji je napravljen prema zaključcima Novosadskog dogovora iz 1954. godine, djelo je Pravopisne komisije od jedanaest članova. U Komisiji su bili: dr. Radomir Aleksić, dr. Aleksandar Belić, dr. Jovan Vuković, dr. Ljudevit Jonke, Radovan Lalić, Slavko Pavešić, Pavle Rogić, dr. Mihailo Stevanović, dr. Josip Ham, Miloš Hadžić i dr. Mate Hraste. Komisija je prvo izradila nacrt pravopisa i uputila ga na mišljenje naučnim društvima i ustanovama, nakon čega je razmatrala njihova mišljenja i primjedbe na sadržaje pravopisa. Nakon toga su dva člana Pravopisne komisije, dr. Mihailo Stevanović i dr. Ljudevit Jonke, stilizirali tekst novog pravopisa. Pravopisni rječnik sredili su dr. Radomir Aleksić, dr. Jovan Vuković i dr. Mate Hraste.
Jedan tekst Mustafe Ajanovića s naslovom Potreba daljeg rada na pravopisnim pitanjima, koji je objavljen u časopisu Naš jezik (broj XXIII/1–2, Beograd 1977), pokazuje da je u Bosni i Hercegovini bilo još onih koji su mogli biti uključeni u rad na rješavanju jezičkih pitanja tog vremena.
Profesor Ajanović u spomenutom časopisu iznosi svoje sjećanje na izradu Pravopisa dviju Matica iz 1960, koji je nastao kao rezultat zaključaka Novosadskog dogovora.
“Moje posebno interesovanje baš za pravopis koji je stvoren Novosadskim dogovorom vezano je za diskusiju o njegovom Nacrtu 1958. godine. Tada sam predavao na Višoj pedagoškoj školi u Mostaru, i mostarska podružnica Društva za jezik i književnost SRBiH zadužila me je da Nacrt proučim i o njemu govorim na sastanku podružnice. Ja sam to učinio, potrebnō je prodiskutovano, i podružnica je poslala izvještaj glavnoj upravi Društva, a ja sam detaljnije, koliko se moglo učiniti u kratkom vremenu koje je bilo određeno za slanje primjedaba, u svoje ime, 31. 5. 1958, poslao Sekretarijatu Pravopisne komisije pri Matici srpskoj napomene u 82. tačke. Kako sam na posao, koji se ticao tako značajne stvari, gledao sa velikom kritičnošću, bilo je i sitnih napomena, ali i vrijednih, veoma potrebnih. Kasnijim sravnjivanjem mojih primjedaba, pošto je izišao Pravopis, utvrdio sam da ih je u cjelini primljeno osam, a neke samo djelimično (desetak primjedaba).”
Profesor Ajanović će dvanaest godina nakon objavljivanja Pravopisa dviju Matica iz 1960. godine zajedno sa Svetozarom Markovićem i Zvonimirom Diklićem u izdanju sarajevske “Svjetlosti” objaviti Pravopisni priručnik srpskohrvatskog / hrvatskosrpskog jezika, koji je prethodnu ortografsku normu prilagodio bosanskim jezičkim specifičnostima i učinio je funkcionalnijom. Taj će pravopisni priručnik do početka agresije na Bosnu i Hercegovinu doživjeti osamnaest izdanja. Posljednje je izdanje štampano 1991. godine u sedamnaest hiljada primjeraka.
BOŠNJAČKA LEKSIKA U “RJEČNIKU SRPSKOHRVATSKOG JEZIKA”
Kao što je u petoj tački novosadskih zaključaka kazano, “radi iskorišćavanja celokupnog rečničkog blaga” te “njegovog pravilnog i punog razvitka neophodno je potrebna izrada priručnog rečnika savremenog srpskohrvatskog književnog jezika”. U vezi s ovim zaključkom krenulo se u izradu rječnika srpskohrvatskog književnog jezika, koji je štampan u šest tomova. Prvi i drugi tom štampani su 1967. godine i njihovi su izdavači Matica srpska i Matica hrvatska. Iako su Hrvati iz ovog projekta istupili 1967. godine, nakon Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, Matica hrvatska će zajedno s Maticom srpskom ostati potpisana kao izdavač i na trećem tomu Rječnika, koji je objavljen 1969. godine, zbog toga što je i treći tom zajednički pripreman prije odustajanja Hrvata iz projekta. U impresumu četvrtog toma Rječnika, koji je objavljen 1971. godine, stoji napomena da je i dio tog toma urađen zajednički, ali je kao izdavač potpisana samo Matica srpska iz Novog Sada.
Ovaj šestotomni rječnik ima leksičku građu iz oko sedamsto različitih izvora, kako piše u predgovoru, a zapravo stotinjak manje ili 596, kako pokazuje moje brojanje. Najčešći izvori leksičke građe jesu književna i naučna djela, prijevodi, udžbenici, dnevni i sedmični listova te neki časopisi. Među izvorima je i nekoliko djela bošnjačkih pisaca. Navodimo ih redoslijedom kao u popisu izvora: Redžebašić-Bašagić dr. Safvet-beg (Mirza Safvet): Trofanda iz hercegovačke dubrave, Sarajevo, 1928; Kikić Hasan: Provincija u pozadini, Zagreb, 1918; Mulabdić Edhem: Zeleno busenje, pripovijest, Zagreb, 1898; Nametak Alija: Bajram žrtava, novele, Zagreb, 1931; Sijarić Ćamil: Bihorci, roman, Sarajevo, 1956, Zelen prsten na vodi, Beograd, 1957; Škaljić Abdulah: Turcizmi u narodnom govoru i narodnoj književnosti Bosne i Hercegovine, I–II, Sarajevo, 1957.
Osim ovoga, kao izvor leksičke građe poslužila su još dva djela: Osman Aziz (Nuri Hadžić Osman i Miličević Ivan): Bez svrhe, slika iz života, Zagreb, 1897. i Bez nade, pripovijest iz mostarskog života, Zagreb, 1895.
U izvore je uvršteno i nekoliko bosanskohercegovačkih listova i časopisa, neke narodne pjesme te više nebošnjačkih pisaca. Ipak, moramo konstatirati da je bošnjačka leksika u ovom rječniku morala biti više zastupljena jer je bilo još mnogo djela koja su mogla poslužiti kao izvor građe za ovaj rječnik.
Neka kao zaključak o udjelu bošnjačke leksike u ovom Rječniku srpskohrvatskog jezika posluže riječi Alije Isakovića, koji je u svom Rječniku karakteristične leksike u bosanskom jeziku, ali i u drugim djelima isticao da su izostavljeni književni izvori muslimanskih pisaca, da su zastupljeni sa svega 1,8% u građi za Rječnik srpskohrvatskog jezika, te da je njihova karakteristična leksika registrirana samo u tragovima i proglašavana neknjiževnom, provincijalnom i neuobičajenom.
