Kosovski Albanci slave pet godina nezavisnosti Kosova. Ali spor sa Srbijom oko statusa Kosova još nije riješen. To se posebno osjeća na sjeveru, u podijeljenom gradu Mitrovici.
Svakoga dana kada ide na posao Adrijana Hodžić prolazi pored jednog tenka. On stoji tačno ispred gradske vijećnice sjevernog dijela Mitrovice. Međunarodne jedinice KFOR-a čuvaju vijećnicu od mogućih napada političkih ekstremista.
Većina Srba koji žive na sjeveru Kosova i u sjevernom dijelu podijeljene Mitrovice ne priznaju niti kosovsku vladu u Prištini ni gradske vlasti koje je postavila u Mitrovici. I misle da ih u tome podržava službeni Beograd. On, naime, i dalje odbija priznati Kosovo.
Podijeljeni grad
“Ovdje vlada bezakonje. Znamo da na sjeveru Mitrovice postoje grupe koje žele spriječiti svaku mjeru kosovske vlade. Život je zbog stalnih napetosti ovdje užasno naporan”, kaže šefica gradske uprave u ovom dijelu grada Adrijana Hodžić.
Most na Ibru između srpskog sjevera i albanskog juga Mitrovice je već dvije godine blokiran betonskim blokovima i šljunkom – i simbol je stalnog sukoba na Kosovu. Ovakva mržnja je Adrijani, mladoj majci, potpuno neshvatljiva. Ova Bošnjakinja sebe ne vidi ni kao dio albanske, ni srpske zajednice.
Zajednički život, posebno za mlade u Mitrovici, nije jednostavan. Jedan od rijetkih pozitivnih primjera je inicijativa “Škola roka” (“Rock School”) u kojoj zajedno sviraju Albanci i Srbi. Jedan od učesnika u tom projektu je i 23-godišnji student ekonomije Aleksandar Šolić. Mladi Srbin kaže kako mu se ponekad čini da svatko živi u svom svijetu: “Razvio se mentalitet izolacije. Svaka zajednica je potpuno zatvorena prema onoj drugoj”.
Zajednička čežnja za boljom budućnošću
Aleksandar planira s albanskim prijateljima sa druge strane Ibra organizirati jedno zajedničko udruženje, ali to je, kaže, za sada nemoguće jer je još previše mržnje i straha. Sa svojim prijateljima iz “Škole roka” Aleksandar trenutno bar može održavati kontakt elektronskom poštom ili preko Facebooka – kada ne održavaju zajedničke probe.
Ali, osim ove inicijative ni na socijalnim mrežama nema komunikacije između albanske i srpske omladine. Naprotiv: “Vrlo često se postavljaju uvredljive slike i komentari, i na srpskoj i na albanskoj strani”, žali se student matematike i stanovnik južnog dijela grada Rinor Kollopeku.
Postoji, međutim, jedna stvar koja je zajednička mladima i na srpskoj i na albanskoj strani, a to je želja za boljom budućnošću. U najmlađoj državi Evrope koja se proglasila nezavisnom 2008. godine prosječna starost stanovništva je 25 godina.
Gotovo polovina žitelja Kosova nema posla i mora izaći na kraj s dva eura dnevno. “Zapravo smo se nadali boljim perspektivama u novoj državi”, kaže student Rinor i konstatira kako i danas, kao i prije, glavnu riječ imaju “ljudi starog sistema”. “Jedino što danas imamo jest nezavisnost”, razočarano zaključuje.
