Više je nego nezahvalan zadatak pokušati uraditi iole racionalnu analizu bošnjačko-srpskih odnosa tokom bivstvovanja oba naroda na prostoru Balkana, a gotovo nemoguća misija probati izvući pouke iz historije i trasirati put ka izvjesnijoj budućnosti.
Ovaj tekst nema namjeru da da niti jedan, a kamoli sve odgovore na dileme koje postoje, već da ukaže na jednu, iz perspektive oba naroda, nepodnošljivu situaciju, od čijeg rešavanje ovisi opstanak obe nacionalne zajednice.
Odnosi između Bošnjaka i Srba do kraja 20 stoljeća
Ne može se negirati činjenica da su predvodnici srpskog naroda, od Rastka Nemanjića pa sve do Slobodana Miloševića, u bošnjačkom narodu konstantno vidjeli smetnju rešavanju svog nacionalnog pitanja.
U tom periodu, koji je trajao neopisivo dugo, načinjena je velika nepravda prema bošnjačkom stanovništvu, koji je redovito bivao ventilom za sve vojne neuspjehe i frustracije srpskog naroda.
U tom kontekstu je već bespredmetno argumentirati plaćanje danka „turska krivnje“, od Karađorđa i Sjenice do Mladića i Srebrenice.
Također, u najmanju ruku bilo bi neodgovorno ne ukazati na određene historijske momente koji su svjetli primjeri saradnje između dva naroda u borbi protiv zajedničkog neprijatelja.
Za vrijeme muftije Šemsikadića i njegove borbe protiv Austrougarske monarhije, u njegovoj vojsci je bilo puno pripadnika srpskog naroda, a postoje podaci da su pred polazak vojske da brani Bosnu pored imama, molitvu održali i sveštenici SPC-e obraćajući se riječima: “Bože nam sačuvaj Bosnu, to je naša stara domovina i ne dozvoli da je pritisnu.“ Ova i dova muftije Pljevaljskog: “Bože nas ne vrati poražene bez obraza, i Bože, sačuvaj nam Bosnu od neprijatelja“, toliko su uticale emotivno na narod, da su ispraćajući vojnike plakali i Srbi i Bošnjaci.
Odgovarajući na optužbe, u centru Novog Pazara prilikom obraćanja građanima, da je „pekao vola sa Karadžićem na Palama“ tokom rata u Bosni, pokojni premijer Zoran Đinđić je kazao da se na Balkanu najviše poena stiče igranjem na razlikama, ali da on neće tim putem voditi svoj narod.
Srđan Aleksić, Srbin iz Trebinja je umro da bi Alen Glavović, Bošnjak, preživio brutalne udarce srpskih nacionalista.
Ako kažemo da nema oprosta, nema zaborava, svakako da imamo pravo na to. S druge strane, Srbi će već naći načina, preko svojih političara, intelektualaca, duhovnika da pred svojim „iskrivljenim ogledalom“ opravdaju zašto su „morali“ ubijati Bošnjake u Sarajevu, Prijedoru, Foči, Višegradu… Uvijek će neka Kravica biti izgovor za Srebrenicu.
7 godina kasnije, na istom mjestu
Sadašnji odnosi između Bošnjaka i Srba su dostigli takav stadium koji će morati rezultirati hrabrim potezima, lidera državničkih gabarita, kojih vjerujem ima na obema stranama.
Da su kojim slučajem, kao što nažalost nisu, predstavnici Bošnjaka i Srba, na odgovoran način pristupili usvajanju rezolucije o Srebrenici u Skupštini Srbije, 2010.godine, danas odnose izmedju dva naroda ne bi opterećivalo pitanje „revizije“.
Nažalost, te 2010. godine opijeni „demokratskom fasadom“ Tadića, i politički i intelektualni, ali i duhovni predvodnici Bošnjaka pristali su na rezoluciju o Srebrenici bez pominjanja riječi genocid. Jedini koji je, u ime Bošnjaka, i pored „molbe“ zvanične Ankare odbio prihvatiti takvu rezoluciju bio je muftija Zukorlić.
Oni koji su tada glasali za takav tekst rezolucije, po nalogu istih, sada politiziraju novo pokretanje pitanja revizije tužbe Bosne i Hercegovine protiv Srbije za genocid.
Na osnovu čega ja trebam biti siguran da Bakir Izetbegović ovo ne radi kako bi pokušao povratiti povjerenje Bošnjaka u njegovu, sve očiglednije je, promašenu politiku. Čovjeku koji je, zbog povređene sujete, odbio podržati, suštinski, Ćamila Durakovića na izborima u Srebrenici, kada mu je bilo važnije rušiti Amru Babić, pokrivenu načelnicu općine Visoko nego se boriti za Potočare.
„Lideru“ kome je važnije što je pobjedio u „centru Sarajeva“ negoli u „10 općina“. Samozvanom političkom lideru u Bošnjaka koji „nakon 26 godina“ dođe u Sandžak i odbije posjetiti jedinu instituciju koja ima službene odnose sa Sarajevom. Koji u momentu dok iz Sarajeva odašilje poruke kako je spreman na sve „posljedice“ zbog svoje podrške reviziji, u 10 dana, dva puta, šalje svoje najbliže saradnike da Vučiću poruči da se „previše ne sekira“.
Zato mi izgledaju prilično nejasnim glasovi pojedinaca sa ozbiljnom reputacijom u Bosni da „Bakir govori i u njihovo ime“, pa neka je 100 puta „bošnjački član Predsjedništva“.
Stav o reviziji
Ako bih svoj stav trebao vezati za mišljenje određenih autoriteta u Bošnjaka onda bih bez razmišljanja potpisao ono što je, ovim povodom, kazao reisu-l-ulema IZ u BiH, dr Husein ef. Kavazović.
U intervjuu za sarajevsko Oslobođenje reis Kavazović je, između ostalog, kazao: „Za reviziju postoje tri moguća razloga: pravni, politički i moralni. Pravni aspekt je činjenični; to je ono kako stvari činjenično stoje, koliko i kakve dokaze imamo koji potkrepljuju poznatu činjenicu da se genocid dogodio, za koju sud traži više od činjenice, traži dokaz ili, kumulativno, niz dokaza koji bi tu činjenicu potkrijepili. Naravno, prije pokretanja same revizije, ostala dva pitanja su važna – moralni i politički. – Moralno pitanje je najdominantnije u ovome: da li imamo pravo odustati od utvrđivanja pravde za one koji je više ne mogu zahtijevati u prilici kada nam se to samo sada omogućava i nikada više, ali i zbog živih i ubijenih: zbog Bošnjaka i Srba; zbog žrtava i zločinaca; zbog istine i njenih neprijatelja. Vjerujem da za moralno osjetljive i odgovorne osobe, bili oni Bošnjaci ili Srbi, ne postoji dilema kako bi trebalo postupiti. Pravno utvrđene činjenice su na ovom svijetu najbliže apsolutnoj istini i bilo bi moralno utvrditi ulogu onih za koje veoma osnovano pretpostavljamo da su odgovorni za genocid i tu dileme ne bi trebalo biti. Međutim, naglašava, za žrtvu nije moralni aspekt ovog problema jedini. U tome leži ta ogromna odgovornost pred stvarnošću onoga što se dogodilo u prošlosti, zahtjevima sadašnjosti i izazovima budućnosti. To je politički aspekt ovog pitanja, o kojem ne mogu potpuno kompetentno govoriti, jer nemam cjelovitu sliku političkih implikacija jednog takvog čina. O tome bi bošnjački političari, bez politikantstva, ako su dobronamjerni prema svom narodu i državi Bosni i Hercegovini, morali zauzeti stav nakon što odmjere prethodna dva aspekta. Bježanje od ovog pitanja znači nemati svijesti i odgovornosti za političke posljedice jednog od najkrupnijih pitanja za naš narod. Kako god postupili, učestvovali u toj odluci ili ne, oni će morati podnijeti političke posljedice koje će iz toga proizaći. Ono što sada vidim, ne daje mi nade da oni zrelo i odgovorno razumiju svoju ulogu u formiranju političkog stava o ovom pitanju. – Podjednako svojim istupima u ovom slučaju stvari politiziraju i Bošnjaci i Srbi i zvaničnici međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini. Nije ovo političko pitanje niti pitanje Sudnjega dana. Što god da se dogodi, mi ćemo i dalje živjeti, raditi i gledati kako da prehranimo svoju čeljad, kako je uvijek i bilo. Istina neka se utvrđuje tamo gdje je uvijek i bilo mjesto za nju, na sudu.
Vučić je na potezu!
Prvobitne izjave premijera Vučića u vezi sa pitanjem revizije u kojima je govorio da ovim problemima treba prići „hladne glave“, kako Srbi i Bošnjaci moraju naći put ka zajedničkom suživotu ulivale su nadu.
Međutim, postavlja se pitanje kakva je budućnost ovakvih deklarativnih stavova premijera ako odmah nakon toga imamo njegove najbliže saradnike, ministre, poslanike njegove partije, novinare za koje se zna da su bliski njemu, koji na najgrublji način vrijeđaju osjećaje Bošnjaka u vezi genocida u Srebrenici.
Također, meni kao muslimanu nije bilo jasno u kom kontekstu i sa kojim ciljem je, u poslednjem intervjuu premijer izgovorio riječi „Allahu ekber“, u dijelu u kojem je opisivao događaje vezane za njegovu posjetu Srebrenici, koje se svakodnevno, pet puta čuju sa naših džamija.
Ono što je sigurno, pitanje „revizije“ će u narednom periodu biti mnogo veći izazov gospodinu Vučiću i od Nikolića i od Jankovića. On treba konačno shvatiti da među Bošnjacima ima mnogo boljih „igrača šaha“ od Bakira Izetbegovića. Također će od presudne važnosti biti da prihvati da Rasim Ljajić,po pitanju revizije, ali i zločina u Kukurovićima, Sjeverinu i Štrbcima može govoriti, kao što i čini, isključivo u ime Beograda, a ne u ime Bošnjaka Sandžaka.
Jako je važno, i gotovo da sam siguran da gospodin Vučić to zna, da put od Beograda do Sarajeva mora ići preko Novog Pazara, i obratno. Ambijent za novu trasu autoputa uslovljen je potpunim prihvatanjem jedinog izbora, politike pomirenja. Bez obzira što ta ideja ima svoje protagoniste, to je vrijednost koja jednako pripada svim ljudima.
Usudiću se kazati da revizija odnosa između dva naroda u pravcu suštinskog pomirenja, ako je i za 1 % više treba Srbima nego Bošnjacima.
Srpski narod i Aleksandar Vučić znaju da je Miloševićev režim, u ime države Srbije izvršio agresiju na Bosnu i Hercegovinu, počinio genocid u Srebrenici, zločine u Sjeverinu i Štrbcima.
Bošnjaci znaju da će ponovo neki Rasim Ljajić i Goran Svilanović uz pomoć Karle del Ponte sakriti dokaze koji potvrdjuju da su ubice onih 6 mladića iz Trnova bili pod komandom MUP-a Srbije.
Ali su isto tako Bošnjaci odlučni da više nikada ne dopuste da im se to desi, i od ovog i svih narednih režima u Beogradu samo traže da im se ne vredja inteligencija jer to nekada više pogađa…
Bošnjaci Sandžaka ne žele više biti taoci izbornih kalkulacija.
Zato gospodine Vučiću ukoliko želite glasove Bošnjaka morat ćete doći u ponedeljak u Prijepolje i odati počast žrtvama otmice iz voza u Štrpcima. To su bili građani ove države. Vi imate obavezu i prema njima, a posebno prema članovima njihovih porodica.
Ja sam svjestan da Vas zbog tog hrabrog i odgovornog čina, određeni broj pripadnika Vašeg naroda neće glasati, ali sam potpuno siguran da ćete pobjediti glasovima svih normalnih Srba i Bošnjaka koji žele dobro svojoj djeci.
Jako je neophodno da pokažete odlučno, ono što je do sada bilo simbolično i u najavi, da Bošnjake smatrate ravnopravnim građanima ove zemlje.
Gospodine Vučiću, ako hoćete normalizaciju odnosa sa Bošnjacima morate imati na svojoj strani Sandžaklije. Oni imaju legitimitet govoriti u ime Bošnjaka općenito pa i onih u Bosni. Izvor legitimiteta su mezarja u Bosni tokom poslednjeg rata.
Vi znate ko je u Sandžaku domaćin i čija se riječ poštuje. Takodjer znate i da mi nikada nećemo omalovažiti niti zanemariti Vaš odlazak u Srebrenicu niti stav o rušenju islamskih svetinja u Novom Pazaru.
U konačnosti, ako Vam damo riječ da se nećemo svetiti i prekršiti dogovoreno sada i Vi znate da će to tako biti.
Zato morate imati hrabrosti da pored inspiracije u Angeli Merkel pokušate se okititi odgovornošću Vilija Branta.
Nećete se pokajati. I pobijedi ćete, ako ne na ovim izborima onda na nekim narednim.
Ako još Vi izneverite Bošnjake onda se bojim da će strpljenja biti sve manje, a tako je jednostavno a uzvišeno boriti se da čovjek čovjeku bude čovjek a ne vuk.
U svakom slučaju Bošnjaci će ostati dosljedni svom izboru da zajedno sa svima sa kojima dijele životni prostor grade bolju i sretniju budućnost, ali mi nemamo pravo da svojoj djeci ostavimo ambijent prepun neizvjesnosti.
Bošnjaci i Srbi imaju šansu da krenu naprijed.
Možda su ovi naredni izbori jedistvena prilika da se postave čvrsti temelji te buduće saradnje koja se mora bazirati na istini, iskrenosti i spremnosti da razumijemo i ono što je najvažnije prihvatimo jedni druge sa svim onim što mi jesmo. Ukoliko je propustimo, život će svakako ići dalje, svako će morati da radi ono što smatra da je važno za opstanak svoje zajednice, ali ćemo na gubitku biti svi jer ćemo opet negdje u budućnosti morati sjesti, ako ne mi, onda neke buduće generacije, i napravit dogovor koji se niučemu neće razlikovati od onog koji je bio aktualan i prije sedam godina ali i danas, jedino će ostati gorak ukus i više animoziteta koje moramo smanjivati.
Na ovim izborima mnogo više odgovornosti u biranju imate Vi nego oni koji će Vas eventualno birati. Bošnjaci su izabrali pomirenje….čekaju na Vas…!
Dr Admir Muratović
Predsjednik BKZ-a
