Tokom ramazana na brojnim televizijskim kućama u Bosni i Hercegovini emitiran je serijal Granice identiteta. Riječ je o serijalu od pet epizoda koje su tretirale život Bošnjaka u Crnoj Gori, Hrvatskoj, Makedoniji, Srbiji i Sloveniji.
Autorica serijala Amela Jordamović kaže da je cilj bio pokazati kako žive Bošnjaci u zemljama regije, da li uspijevaju očuvati svoj nacionalni identitet, kako su prihvaćeni i kako se osjećaju u zemljama u kojima žive kao nacionalne manjine, te koliko su vezani za Bosnu i Hercegovinu kao svoju matičnu zemlju. Novinarka Medija centra Islamske zajednice u BiH Amela Jordamović i kamerman Amir Muminović, radi snimanja serijala, obišli su pet država i oko 20 gradova i razgovarali s više od 70 osoba.
Prošle godine novinar Ismet Bećar i snimatelj Amir Muminović realizirali su deset emisija o specifičnim džematima u Bosni i Hercegovini. Njihova namjera bila je da se vizualizira ideja džemata, primarne organizacione strukture Islamske zajednice. Ovaj zadatak uradili su kroz novinarski koncept “feature stories” (tople ljudske priče). Ovim konceptualnim modelom najbolje se može izraziti sva duhovna i kulturološka raskoš bosanskog džemata, te osobena društvena raznolikost uvjeta u kojima se ispoljava ovdašnji vjerski život.
Ove godine Uprava za vjerske poslove Rijaseta Islamske zajednice odlučila se za videoprodukciju ramazanskog sadržaja o Bošnjacima u domovinskim zemljama.
Novinarka Medija centra Islamske zajednice u BiH Amela Jordamović za Stav govori o stečenim iskustvima tokom snimanja serijala Granice identiteta, o očekivanjima i reakcijama nakon emitiranja, efektima koje je postigao ovaj projekt i planovima za narednu godinu.
STAV: Kako ste došli do ideje za snimanje ovog serijala i koji je njegov cilj?
JORDAMOVIĆ: Skoro potpuno odsustvo svih vrsta informacija o Bošnjacima u regiji ponukalo nas je da se pozabavimo tom temom. Vi ćete, recimo, na hrvatskim medijima poprilično često čuti ili pročitati vijest o bosanskohercegovačkim Hrvatima i njihovom položaju u Bosni i Hercegovini. Vjerujem da je slično i s bosanskim Srbima u srbijanskim medijima. Međutim, kada je riječ o bosanskohercegovačkim medijima, mi vrlo rijetko imamo priliku saznati nešto o Bošnjacima u susjednim zemljama. Mi smo toliko fokusirani sami na sebe da zaista ne vodimo računa o našim sunarodnjacima van domovine. To je bio motiv da krenemo s istraživanjem, a zatim i snimanjem serijala koji bi pružio barem osnovne informacije o Bošnjacima nastanjenim u drugim balkanskim državama.
Osim osnovnih podataka o njihovom broju i mjestima u kojima žive, željeli smo saznati kako su organizirani, koliko su uključeni u političko-društvena zbivanja zemalja u kojima žive, koliko su zastupljeni u državnim institucijama, kakva prava ostvaruju kao nacionalna manjina, imaju li mogućnost obrazovanja na bosanskom jeziku, jesu li oni i teme koje ih se tiču zastupljeni u medijima, jer to pokazuje koliko su vidljivi u društvu u kojem žive. Također, za nacionalni identitet jednog naroda jako važan segment jeste kultura i očuvanje kulturne baštine, bilo da je riječ o književnosti, muzici ili drugim vidovima umjetnosti, stoga su naši sagovornici bili i ljudi poput Ibiša Kujevića, koji je 50 godina proveo bilježeći pjesme, igre, običaje Bošnjaka u Sandžaku, te uradio posao koji bi bio veliki i za neku instituciju a ne za jednog čovjeka, te mnogi drugi koji vrijedno rade na očuvanju bošnjačke kulture. Vjerujem da smo u dobroj mjeri kroz ovaj serijal uspjeli ostvariti na početku spomenute ciljeve.
STAV: Kakvo ste iskustvo stekli u toku realizacije projekta?
JORDAMOVIĆ: Svaka nova emisija i svaki novi sagovornik za novinara na neki je način novo iskustvo, a, ako imate u vidu da smo mi snimili oko 70 ljudi u pet različitih država, onda je neupitno da smo stekli ne samo nova iskustva već mnoštvo novih saznanja i ostvarili mnogobrojne kontakte i poznanstva. Također, s obzirom na to da ja skoro deceniju radim kao radijska voditeljica i novinarka, realizacija TV serijala bila je za mene i novo iskustvo i izazov. Za razliku od radija, gdje svoju priču pričate glasom, različitim melodijama i zvučnim efektima, na televiziji imate još i sliku, što, po meni, olakšava pričanje priče, ili u ovom slučaju prikazivanje teme. Svakako da mi je bilo dragocjeno iskustvo raditi s Amirom, koji je videonovinar i svoj posao radi odlično. Pored toga, možda nije novo iskustvo, ali prilikom realizacije serijala ja sam još jednom shvatila neizmjernu važnost pripreme i dobre organizacije, te bitnost terenskog rada. Godinama radim u studiju i uz različite goste i javljanja naših dopisnika bavila sam se različitim temama, ali, jedino kada odete na teren, možete osjetiti život ljudi u jednoj sredini, možete naći autentične priče i kroz razgovor sa sagovornicima sagledati temu kojom se bavite iz svih mogućih uglova.
Kroz serijal Granice identiteta naučili smo mnogo o Bošnjacima susjednih zemalja i, naravno, o tim zemljama. Vjerujem da mnogi naši gledaoci nisu znali da je Skoplje, grad u kojem je ukopana posljednja bosanska princeza Katarina, osnovao Isa-beg Ishaković, osnivač Sarajeva i Novog Pazara, da je Crna Gora druga zemlja u Evropi po broju džamija u odnosu na broj stanovnika, da trenutno u ovoj zemlji sedam Bošnjaka obavlja funkciju ministra, a procent Bošnjaka u državnim organima popeo se s dva posto (2008) na osam posto, te da u ovoj zemlji (izuzimajući Bosnu i Hercegovinu) živi procentualno najveći broj Bošnjaka u regiji. Novi Pazar je grad s najmlađim stanovništvom u Evropi i ujedno oaza bošnjačke kulture i tradicije u Srbiji. Bošnjaci su u Hrvatskoj najobrazovanija nacionalna manjina, a prva džamija koju su sagradili nije ona u Zagrebu, već u malom pograničnom mjestu Gunja, koje je ujedno prvo mjesto u bivšoj Jugoslaviji u kojem je uvedena vjeronauka. U Makedoniji postoje bošnjačka sela u kojima žive isključivo Bošnjaci, a najveći broj Bošnjaka u ovoj zemlji vrlo se uspješno bavi različitim biznisima, te su, kako to oni kažu, “svi gazde”. U Sloveniji, zemlji koja uprkos stoljetnom prisustvu Bošnjaka ne priznaje Bošnjake kao nacionalnu manjinu, jedan od najpoznatijih slovenskih muzičkih umjetnika jeste Bošnjak. Trebale bi nam stranice i stranice da ispišemo šta smo sve saznali i naučili tokom snimanja ovog serijala i šta su to naši gledaoci imali priliku vidjeti.
STAV: Kakva ste očekivanja imali prije početka snimanja i da li su se ona obistinila?
JORDAMOVIĆ: Od predlaganja ideje do trenutka kada je Uprava za vjerske poslove IZ na čelu s mr. Nusretom Abdibegovićem prepoznala ovu ideju kao dobru, odobrila novac i tako podržala realizaciju, prošlo je vrlo kratko vrijeme. Nisam stigla razmišljati o tome šta nas očekuje, ali želim reći da smo bili i iznenađeni i oduševljeni prijemom naših ljudi gdje god bismo se pojavili.
STAV: Kakve su reakcije Vaših domaćina, sagovornika?
JORDAMOVIĆ: Odlične. Bilo im je drago čuti da jedna bosanskohercegovačka TV produkcija želi snimiti priču o njima. Mislim da su to shvatili kao pokazatelj da je Bošnjacima u Bosni stalo do njih. Mnogi su nam bili od velike pomoći. Ja bih, recimo, tražila sagovornika iz kulturnog udruženja, a oni bi odmah predlagali nekoliko, tako i za ostale segmente njihovog života koje smo htjeli snimiti. Donijeli smo, sigurno, pet puta više materijala nego što smo, zbog vremenskog ograničenja, mogli emitirati. Mogu slobodno reći da bismo o Bošnjacima u svakoj od ovih zemalja mogli napraviti serijal od po nekoliko epizoda, zato ovo što smo uradili smatram prvim koracima ka prikazivanju Bošnjaka u regiji u našim medijima. Mislim da je odsustvo priča o Bošnjacima na Balkanu u medijima jedan od razloga za popriličnu nezainteresiranost Bošnjaka i njihovih predvodnika u Bosni i Hercegovini za sunarodnjake van granica, jer živimo u vremenu u kojem, ako niste u medijima ili na društvenim mrežama, kao da i ne postojite.
STAV: U vrijeme globalizacije, kada svijet postaje jedno, a mali narodi gube svoje specifičnosti, pitanje asimilacije neizbježno je. Kako se Bošnjaci izvan Bosne i Hercegovine nose s ovim izazovom?
JORDAMOVIĆ: Situacija je, naravno, različita, jer se razlikuje i sam historijat Bošnjaka u određenim zemljama. Tako, npr., imamo Crnu Goru i Srbiju, gdje su Bošnjaci uglavnom autohtono stanovništvo koje živi u regiji Sandžaka, i tu su većina. U objema zemljama 90 posto ukupnog broja Bošnjaka živi u toj regiji i oni nemaju dilema oko toga šta su i ko su. Situacija je nešto drugačije u glavnim gradovima, u Beogradu i Podgorici, i primorju Crne Gore, gdje se jedan dio Bošnjaka izjašnjava kao Srbi ili Crnogorci islamske vjere, ili Muslimani, iako su, zapravo, rođeni u Sandžaku ili u Bosni i Hercegovini. Neki od njih kazali su da im je bitan vjerski, a ne nacionalni identitet, pa smo imali odgovore tipa: “Ne osjećam se kao Bošnjak, ni kao Crnogorac, zato se izjašnjavam kao Musliman.”
Zatim, imamo Hrvatsku, gdje su Bošnjaci, kao i u Sloveniju, otišli trbuhom za kruhom, uglavnom nakon Drugog svjetskog rata. Tu već živi druga ili treća generacija Bošnjaka, a mala razlika između Hrvata i Bošnjaka po pitanju jezika, koji je temelj identiteta, pa i po pitanju mentaliteta, te znatan broj mješovitih brakova rezultirao je time da se, od oko 60 hiljada muslimana, samo 30 hiljada izjasni kao Bošnjaci, iako su to uglavnom ljudi koji svoje korijene vuku iz Bosne i Hercegovine.
Tu je i Makedonija, gdje su Bošnjaci došli želeći, zapravo, odseliti za Tursku. Međutim, ostali su živjeti tu i, po onome što sam ja vidjela, tu se bošnjački identitet odlično očuvao i neosporan je. Nemate nijednog Bošnjaka koji će reći da je Makedonac musliman, iako neki nikada nisu bili u Bosni.
STAV: Kakva su njihova očekivanja i zahtjevi od matične države, Islamske zajednice, bošnjačkih stranaka, NVO sektora, kulturnih institucija i medija iz Bosne i Hercegovine?
JORDAMOVIĆ: Kada bih im postavila to pitanje, uglavnom bi mi odgovarali: “Mi očekujemo puno od Bosne, ali ne znamo koliko Bosna nama može pomoći”, ili: “Najvažnije je da Bosna pomogne sebi, tako će pomoći i nama.” Ipak, mnogi su kazali i da očekuju posjete bošnjačkih političkih predstavnika, pitaju se zašto ne mogu imati bosanskohercegovačko državljanstvo, očekuju bolje veze i saradnju bosanskih i bošnjačkih političara s političarima država u kojima žive, jer smatraju da jedino tako mogu biti riješeni neki njihovi problemi. Vrijeđa ih činjenica da se bošnjački političari i funkcioneri ne sjete posjetiti bošnjačka udruženja kada dođu, recimo, u Hrvatsku, što se, kako kažu, nikada ne dešava kada hrvatski politički predstavnici posjećuju Bosnu i Hercegovinu. Kada je riječ o očekivanjima od Islamske zajednice, želim istaći da je Islamska zajednica u svim susjednim zemljama u kojima ima svoje mešihate jedan od snažnih promicatelja bošnjačkog nacionalnog identiteta. Ona je ta koja okuplja Bošnjake, koja nastoji sačuvati vezu između Bosne i Bošnjaka vani i čiji su uposlenici uvijek na usluzi svojim sunarodnjacima bilo gdje da se nalaze. U prilog tome govori i činjenica da pri Islamskoj zajednici u BiH djeluje Uprava za vanjske poslove i dijasporu, što je također pokazatelj da Islamska zajednica brine o Bošnjacima van domovine.
Situacija je malo drugačija kada je riječ o Makedoniji, gdje djeluje IZ Makedonije sa Sulejmanom Redžepijem na čelu. Bošnjaci su u ovoj zajednici marginalizirani, tako da su, recimo, od 14 bošnjačkih džemata, u samo dva džemata imami Bošnjaci. Također, u upravnim organima i obrazovnim institucijama nema nijednog pripadnika bošnjačke zajednice, čime oni, naravno, nisu zadovoljni. To je razlog zbog kojeg s velikom željom očekuju posjetu reisul-uleme, dr. Huseina ef. Kavazovića, nadajući da će se situacija nakon njegove posjete promijeniti. Kada je riječ o medijima i različitim udruženjima i organizacijama, to je također segment u kojem je primjetan nedostatak povezanosti i saradnje i uglavnom se sve svodi na međusobne veze pojedinaca.
STAV: Kakve su reakcije nakon emitiranja serijala? Da li je došlo da konkretnih dogovora, povezivanja Bošnjaka u regiji s partnerima u matici?
JORDAMOVIĆ: Bilo je pozitivnih reakcija, uglavnom Bošnjaka u nabrojanim zemljama. Mi kao medij povezali smo se s kolegama, novinarima, ali i s različitim bošnjačkim udruženjima i pojedincima. Evo, recimo, prilikom obilježavanja 23. godišnjice genocida u Srebrenici napravili smo specijalni radijski program u kojem smo dali pregled obilježavanja godišnjice u zemljama regije. To ne bi bilo moguće bez kontakata koje smo ostvarili. Pri posjeti bosanskom servisu RTV Makedonije kao poklon ponijeli smo radijske materijale koji govore o bošnjačkoj tradiciji i kulturi. Ujedno, ovaj servis povezali smo s osobama iz TVSA, te se nadam da će sarađivati. U planu je povezivanje neke od sarajevskih škola sa školom u Makedoniji u kojoj se odvija nastava na bosanskom jeziku. Kolegama, ali i ljudima iz bošnjačkih nevladinih organizacija stojim na raspolaganju za kontakte, jer povezivanje Bošnjaka i bošnjačkih organizacija i jeste jedan od ciljeva našeg serijala.
STAV: Da li imate sličnih planova u vezi s bošnjačkom dijasporom za narednu godinu?
JORDAMOVIĆ: Razmišljali smo o tome i mislim da je ovaj serijal pokazao svoju opravdanost, kao i potrebu da i u budućnosti radimo slične projekte. Želim reći da Radio BIR već neko vrijeme emitira emisiju Bh. dijaspora, koju uređuje Mensur Aličković. Također, kolega Bajro Perva iz “Preporoda” godinama je obilazio naše Bošnjake širom svijeta i vrijedno bilježio njihove priče. TV produkcija Medija centra Islamske zajednice djeluje nešto više od dvije godine. U saradnji s Upravom za vjerske poslove, posljednja tri ramazana realizirali smo te TV kućama u zemlji besplatno ustupili ramazanski program, u okviru kojeg je emitiran i serijal Granice identiteta. To su prvi ozbiljniji projekti TV produkcije Medija centra Islamske zajednice. Nadam se da će tim koracima nastaviti koračati i dalje.
