Bježeći od ratnih stradanja, siromaštva, neizvjesnosti i represalija različitih režima, mnogi Bošnjaci napustili su svoja višestoljetna ognjišta i razišli se diljem zemaljske kugle. Seobe Bošnjaka posebno su bile izražene krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Iseljenici su sprva gajili nadu da će se stanje u zemlji njihovih predaka popraviti i da će se vratiti kućama. Međutim, ubrzo se pokazalo da je takva nada uzaludna. Bošnjaci su ostajali u dalekim zemljama, u tuđini, među tuđim i nepoznatim ljudima. Morali su se privići na novu sredinu, nove ljude, da se nanovo skuće i situiraju. Napuštajući zemlju svojih predaka, najveći broj Bošnjaka odlučio je utočište potražiti na prostoru Osmanskog carstva, odnosno Republike Turske. Tamo su se osjećali najsigurnije.
Četiri duga stoljeća života u zajedničkoj državi koju su iskreno voljeli i za koju su ginuli i krvarili, života među ljudima s kojim su dijelili dobro i zlo, stvorila su snažnu vezu između Bošnjaka i Turaka. Takva veza uzrokovala je da mnogi Bošnjaci i Tursku doživljavaju kao obećanu zemlju. Dolaskom u nepoznatu sredinu, mnogi Bošnjaci puno su propatili i, kad bi im teško bilo, prisjećali su se svoje Bosne i Sandžaka. Žudili su za djedovinom, za bar jednim pogledom na rodnu grudu, jednim udisajem zraka, jednim gutljajem vode s izvora ili česme. Ljubav i čežnja za rodnim krajem bila je toliko jaka da je ništa nije moglo oteti iz njihovih misli i srca. Svoju ljubav prema zemlji predaka, jezik, kulturu i običaje prenosili su na svoje potomke i ljubomorno čuvali.
U mnogim gradovima i selima Turske danas možete čuti bosanski jezik u svakodnevnom govoru stanovnika. Mnoga naselja u ovoj nama bliskoj zemlji danas su “Bosna u malom”. Pretpostavlja se da u Turskoj danas živi između četiri i osam miliona etničkih Bošnjaka, što čini višestruko veću populaciju od one u matici Bosni. Dobar dio njih skoro se u potpunosti asimilirao. Međutim, nisu rijetki ni oni slučajevi gdje se bosanski jezik i kultura više njeguju nego što se to čini u Bosni.
Preci nekih od njih došli su u ovu zemlju prije više od 120 godina i oni su, uprkos svemu, sačuvali svoj identitet. Zanimljiv primjer nalazimo u Bosanskoj Krupi, gdje posljednjih pet godina u Gradskoj džamiji, tokom mjeseca ramazana, borave kao gosti imami (hafizi) iz Turske. Svake godine njih dvadesetak dolazi posredstvom Diyaneta Turske kako bi s domaćim imamima predvodili namaze i učili mukabele i tako jačali međusobno prijateljstvo i saradnju.
Hafiz koji je ove godine boravio u Bosanskoj Krupi došao je iz Karamursela, manjeg grada koji se nalazi na obalama Mramornog mora. Zove se Mustafa Kurttaş iako on često i s ponosom ističe da se preziva Trnovac. Njegov pradjed doselio je iz Gubavice kod Mostara u Karamursel prije više od 120 godina. Mustafa je imam u Karamurselu, gradu u čijoj je okolici rođen i gdje se školovao. Osnovnu i srednju školu “Imam Hatip Lisesi”, koja je u rangu naših medresa, završio je u Karamurselu, dok je u Istanbulu diplomirao na islamskom teološkom fakultetu İlahiyat Fakültesi. Dobro poznaje bosanski, njegov govor najviše podsjeća na onaj starijih generacija. Koristi arhaične izraze koji njegovom kazivanju daju neku posebnu bosansku crtu. U govoru glas “nj” često mijenja s “n”, a služi se i turskom poštapalicom “jani”, što se na bosanski jezik može prevesti kao “znači”.
“Mi smo u Tursku doselili od Mostara. Babin dedo došao je iz Gubavice kod Mostara prije 120 godina”, priča nam Mustafa Kurttaş Trnovac, Bošnjak iz Turske. “Sada živimo u selu Soğuksu Köyü u Akçukur mahali. Selo ima oko 150 kuća, a naša mahala je daleko tri kilometra. Mahala je svezana uz selo i ima 15 do 20 kuća. Ima i muftar (muhtar) u selo. U mahali su sve Bošnaci i svi znaju bosanski, a u selu ima Bošnaka, Čerkeza, muhadžera iz Bulgarije i Junanistana (Grčke), ima ih od svukuda. Svako turski zbori, a Bošnaki među sebe bosanski. U selu ima 150 kuća i jedna džamija, a u našu mahalu ima 20 kuća i dvije džamije i obje su otvorene”, priča nam Mustafa smijući se.
Na pitanje kako su nakon toliko godina provedenih u Turskoj sačuvali bosanski jezik, Mustafa ef. Trnovac odgovara: “U mahali su svi došli od Mostara, iz Gubavice. Ženili se među sebe i pričali bosanski, pričaju i sada. Tamo gdje majka i babo pričaju bosanski kod kuće, pričaju i djeca, a u familijama gdje nisu oba roditelja Bošnaci i gdje se ne priča bosanski, ne umiju ni djeca. Svi su tamo učili jezik kod kuće, od svojih baba i deda. Nije bilo nikakvih škola gdje bi učili svoj jezik. Oni zato znaju samo zboriti, a ja da im odavlen odnesem knjigu ne bi ni pola razumjeli jer ne znaju čitati bosanski.
U okolini Karamursela ima pet-šest sela đe su samo Bošnaci i pričaju bosanski. Zovu se Karanova, Karapinar, Ayazma, Taşağal, Oluklu i Ihsaniye. Mi se svi poznajemo i pričamo. Odemo jedni drugima na svadbu, a od godine do godine oni pravu teferič. Tu dođe što ima Bošnaka, a dođu i Turci. Gore nađu mjesto i tude se igra i pjeva na bosanski. Sada mlađi nemaju želju da uče bosanski. Puno mlađih se ženi od Turaka, pa djeca ne nauče jezik. Ne znaju da je ovo jedan umiljat jezik. Ako dođu kad u Bosnu, onda će znati. Dobro je znati puno jezika, jer đe god dođeš, nisi jabandžija (stranac). Tamo u Turskoj smo dosta bosanskog sačuvali, ne samo jezik. Evo, neku noć sam na iftaru jeo maslenice i sjetio se da smo i mi u Turskoj pravili ista bosanska jela k’o i vi ovdje.”
Mustafu ef. Kurttaşa Trnovca zamolili smo i da nam nešto više kaže o tome kako danas žive Bošnjaci u Karamurselu. “Moja familija je dosta velika i svako se nečim bavi. Imam brata, i on je hodža k’o i ja. Dosta je tamo hodža Bošnaka. Sestre su se poudale i jedan zet je u penziji, a jedan ima turistik restoran gore u brdima. Tu raja dolazi i odmara se. Danas Bošnaci rade razne poslove, a stariji su uglavnom radili na zemlji. Orali su i sijali pšenicu i julav (zob), držali hajvane. Svašta smo deverali. Nije bilo k’o sad. Imali smo bašče šeftelije i jabuke. Izvozili smo po 50 tonova (tona) jabuke. Imali smo tri-četiri bašče šljiva, pa trešana, višana, svašta jani. Onda je bilo dobro. Pošlje, kad je teknolođija izrasla, promijenilo se, nije bilo isto jer jedan čovjek išćera k’o deset sela i ne mere se nemu (njemu) biti rekabet (konkurencija).”
Pitali smo ga i kako je doživio svoj prvi posjet zemlji njegovih predaka. “Više od deset godina želio sam da dođem u Bosnu, a, evo, Bog je dao nafaku da dođem ove godine. Bosnu sam viđo samo na slikama onih koji su bili ovdje i donijeli slike. Sad kad sam ovdje došao, viđo sam da je još ljepša jani. Ovdje je lijepo vrijeme. U Tursku kad je temperatura trideset, onda se izgorje, a ođe ne znaš da je trideset. I hava je fina. Kad spavaš, naspavaš se, a u nas tamo spavaš deset sahata i pošlje ne mereš da se digneš. Malo mi je čudno što su ođe plate manje nego kod nas u Turskoj, a svako ima auto i fino živi. U nas kad viđaš auto, to je hala luksuz. Auta su duplo skuplja. Nisam znao da je ođe ovako. Nije ni moj babo i dedo jer nikad nisu bili u Bosni. Hakiluk je bio. Nije bilo para, pa kako će doći jani? Autobusa nije bilo, a avionom je bilo skupo. Volio bih da su moji babo i majka mlađi i zdraviji pa da ih dovedem ovdje. Volio bih da vide odakle smo mi došli jer znam koliko bi oni to voljeli”, kazao nam je Mustafa.
Iako se svi Bošnjaci iz Turske slažu da je Bosna i Hercegovina prelijepa zemlja, skoro niko od njih i ne pomišlja da bi se ovdje jednog dana ponovo nastanio. “Svi žele da dođu ovamo i viđaju Bosnu, ali niko ne želi da se vrati i ostane. Što ne žele!? Pa prošlo je više od sto godina, svako ima rodbinu i đecu. Kako odavlen niko ne želi da iđe tamo u Tursku da živi, tako od tamo niko ne želi da živi ovdje. Kad bi došao, to bi bilo kao da je u gurbetu (tuđini).”
Iako vrijeme i kilometri razdvajaju Bošnjake u Bosni od njihove braće u Turskoj, oni su i dalje veoma bliski i žude da se bolje upoznaju. Mnogi maštaju o tome da su bliži jedni drugima. I jednim i drugim drago je čuti da ih ima toliko, pa i kad su hiljadu kilometara daleko, ako ni zbog čega, ono zbog naših dušmana koji su se svim silama trudili da nas unište, a na kraju nas opet više nego njih.
