Zaštita nemoćnog
Interesantno bi bilo zapitati znaju li mnogobrojni isporučioci kritika, pouka i moralnih pridika uopće ko je Emir Spahić, odakle je, kako se našao u Njemačkoj, šta je sve preživio, pod kakvim uvjetima se razvijao, u kakvom ambijentu i šta se od njega kao fudbalera zahtijevalo da bi mogli suditi tom čovjeku i tako ga grubo označavati kao primitivca.
Svemu je bio uzrok njegov postupak koji se dogodio izvan igre u sferi privatnosti. Naime, Emir je, vidjevši da mu zaštitari napadaju brata, stao u njegovu zaštitu s namjerom da spriječi one koji su sebi uzeli za pravo da biju ljude, da vrše nad njim nasilje. Dakle, on je branio nemoćnog pojedinca, uz to svog brata, od nasilja agresivne grupe. Šta je, ustvari, uopće Emir učinio. Prema mom mišljenju, a uvjeren sam da to odgovara bosanskim običajima i moralu, on je pokušao štititi, prvo jednog čovjeka, zatim pravo i fizički integritet svog brata i onda čak i nedužnog gledaoca koji je na stadion došao da gleda utakmicu u kojoj igra njegov brat.
Nema na svijetu morala, kulturnog standarda ili pravila, osim onog birokratskog i nasilničkog, koji bi mogao osporiti ispravnost tog postupka. Zaštititi nemoćnog pred silom je obaveza po moralnim normama, od one Musaove, Isusove, Budine do one Muhameda, a. s. Zar mi ljudi nismo dužni da pomognemo fizički slabijem i ugroženom ma o kome da se radi.
Zar treba opet da mirno gledamo kako nam pred očima bodu tinejdžera, gaze žene i djecu, vrše nasilja nad starim i nemoćnim ljudima, kako je to u posljednje vrijeme sve više uobičajeno. Zar mi ljudi nismo dužni da zaštitimo nemoćnog od onog ko ima silu i moć u rukama i namjeru da vrši svoju pravdu nasilnim putem, a da za to nema legitimaciju pravnog autoriteta i instancije.
Zar uopće nismo dužni po moralnim normama svih etičkih sistema da protestiramo, pa i interveniramo, u svakom slučaju upotrebe sile nad ljudima. Mi smo to dužni čak i kad silu upotrebljava državni organ kojem je to u određenim uvjetima i dato za pravo. Zar je sila iznad svakog moralnog i humanog principa i zar je čovjek razriješen i oslobođen od obaveze da se sili suprotstavlja, budući da je izvjesno kako se sila sve više i sve češće upotrebljava s lakoćom koja nema nikakvog opravdanja.
Moralne pouke
Zar nismo svjedoci strahota koje u svijetu zbog stanja u kojem svako ko posjeduje bilo kakvu količinu moći sebi uzima pravo da primjenjuje silu nad ljudima u situacijama koje on odabira i na način o kojem on odluči. Zar nije opće moralno, pravno i političko načelo da se sila ne može arbitrarno provoditi i vršiti, pogotovo fizičko nasilje nad ljudima. Zar ima ikakvog opravdanja ustupanje prava sili nad ljudskim potrebama i situacijama koje su za ljude normalne, kao što je navijanje za klub ili radost zbog uspjeha rođenog brata.
Nema nikakvog argumenta koji može dokazati da bi nekakvi zaštitari imali pravo da biju ljude kada to oni hoće, a da svi ljudi to mirno i pokorno gledaju, jer je to, kako to neki misle, nadmoćna demokratska, kulturna, zapadna evropska praksa mlaćenja ljudi, a ne neka balkanska makljaža, gdje je demokratsko makar to da i mlaćeni imaju pravo da se brane na isti način.
Sve okolnosti slučaja kako je on vidljiv i na TV-u i kako se da zaključiti i iz reakcije navijača kluba u kojem Spahić igra isključuju njegovu ljudsku, humanu i moralnu i pravnu odgovornost. Njegov klub je angažirao silu i dao joj legitimaciju i sada je brani, ali to ne znači da je Emir za sve to odgovoran.
Dakle, sigurno je da Emir Spahić nije učinio ništa što bi izlazilo iz općih ljudskih i pogotovo naših bošnjačkih normi i pravila ponašanja, a posebno iz konteksta cijele današnje situacije u nogometu kada je novac, a ne igra njegov glavni cilj. Nogometaše uče da budu grubi i agresivni i to se iz igre prenosi i u život. Ali, recimo i to da prema moralnim mjerilima – ko ne branio brata rođenog dabogda proklet bio.
Mi Bošnjaci smo odali zasluženu poštu onom mladići iz Trebinja koji je stradao štiteći svog komšiju muslimana, a sada, kada Emir brani fizički integritet svog brata, držimo mu moralne pouke, umjesto da se zamislimo nad vlastitim moralom u kojem više nema mjesta ni za bratsku ljubav i žrtvu za brata. Ko ne brani brata neće braniti nikoga, taj se unaprijed predao moći i pravu nasilja da samo odlučuje kad će i kako će i koliko će koga mučiti. Dakle, što se tiče Emira Spahića, taj slučaj je samo neugodni događaj, koji je njemu bio najneugodniji zbog toga što je nasilju bio izložen njegov brat, a ne zbog toga što ga je branio.
Sada nam neki naši ljudi preporučuju da i mi postanemo Nijemci, ali ne oni koji samostalno misle, filozofiraju, pišu poeziju i romane, slikaju ili stvaraju božansku muziku, nego samo oni koji se pokoravaju svakoj sili, koji poštuju red, rad, silu i uniformirani autoritet, pa tako i zaštitara koji bi trebao da ima pravo da nas bije kada on to poželi, a mi ne bismo smjeli da branimo čak ni svoj fizički integritet. Emir Spahić je reagirao na tu perspektivu i opasnost koja nije opasnost samo za nas male ljude i male narode nego za cijeli svijet i ja mu u svoje ime kažem: Aferim, Emire!
