Riječ je o „svojevrsnom manifestu turske vanjske politike za sadašnjost i budućnost“. Knjiga je od svog objavljivanja 2001. godine do danas doživjela nevjerovatna 73 izdanja, a poglavlje o Balkanu u „Preporodu“ preveo je Sedad Bešlija.
Globalna natjecanja
I interesu boljeg razumijevanja turskih pogleda na Balakan i BiH, donosimo dijeove poglavlja:
Postoji nekolik pouka koje Republika Turska treba izvući iz događaja u vezi sa kosovskom krizom bilo da je riječ o njenim refleksijama na međunarodnom ili regionalnom planu:
U posthladnoratovskom periodu, izmijenjeni i dinamični uslovi su sa sobom donijeli momentalnu i direktnu refleksiju globalnog međunarodnog natjecanja na trusni regionalni pojas. Svaka refleksija zahtijeva stvaranje odnosa između globalnog međunarodnog izbora i regionalnih politika, a koji podrazumijeva fleksibilnost i trajnost istovremeno, kao i periodičnu obnovu navedenog odnosa.
Primjera radi, isključivanje Turske iz priče o Evropskoj uniji i okretanje ka generalnoj strategiji u sklopu američko-izraelske osovine direktno će utjecati kako na političku situaciju na Srednjem istoku, tako i na Balkanu. U tom kontekstu, svaki potez koji će umanjivati fleksibilnost globalne strategije dovest će do jedne vrste zastoja u regionalnim politikama.
Jedna ovakva konjuktura, državama koje preferiraju stratešku fleksibilnost, donosi važne vanjskopolitičke prednosti. S druge strane, državama koje izgube navedenu fleksibilnost, povećava opasnosti. U tom smislu, tokom početaka krize na Kosovu na početku 1998. godine, iako je tadašnji premijer Mesut Yilmaz, u teorijskom smislu, termin Lebensraum (Životni prostor) koristio u prihvatljivim okvirima, nepravovremeno je reagira tumačenjem navedenog termina izvan njegovog cilja i ulaskom u nepotrebnu raspravu sa Njemačkom.
S druge strane, ministar vanjskih poslova Ismail Džem je svojim inicijativama u direktnim kontaktima na Balkanu i Srednjem istoku, postupio ispravno u skladu sa racionalitetom vanjske politike.
Dinamični međunarodni odnosi zahtijevaju permanentne kontakte sa svakim akterom. Taj kontakt, kada akter stane naspram vas, može postati još djelotvorniji u pogledu sagledavanja njegovih namjera.
Refleksija borbe za globalnu dominaciju na područje Balkana sa sobom donosi i pitanje historijskih zona utjecaja. U okviru evropske diplomatije 19. stoljeća, ova borba je suočila tri historijska naslijeđa od kojih dva imaju pozitivan, a jedan negativan trend razvoja. Jedena od zona utjecaja koja se razvija nakon Ujedinjene Njemačke, a prostire se ka istoku i jugoistoku je svetorimsko-njemačko naslijeđe.
Ono obuhvata područje od Poljske na sjeveru preko Austrije i Mađarske pa sve do Hrvatske i Jadrana; druga zona utjecaja je ortodoksno-slavenska, a koja je odraz ruskog ideala Trećeg Rima, te koja je, pretvorivši se kasnije u socijalističku ideologiju, otvorila put ka Željeznoj zavjesi.
Prostire se od Besarabije na sjeveru pa sve do Egejskog i Jadranskog mora obuhvaćajući Bugarsku, Srbiju i Grčku. Nasuprot ovim osovinama u progresu, osmanska osovina, koja je u nazatku, naslanjala se na historijsku politiku prema Poljskoj na sjeveru i na bazu autohtonih balkanskih naroda – Bošnjake i Albance – na jugu, a koji su se identificirali sa osmanskom kulturom. Engleska politika koja je težila balansu, među njemačkim i slavenskim faktorima nastojala je formirati politički tampon sličan staroj Jugoslaviji. Navedeni balansi, manje-više, i danas su na sceni.
Nažalost, postoji jedna činjenica koju moramo prihvatiti, a to je da Turska nema snagu utjecaja kojom bi mogla parirati Njemačkoj i Rusiji u njihovim nastojanjima da zaštite svoje zone utjecaja. Zbog toga, balkanska kriza se skoro pa pretvorila u pokret za čiščenje islama i osmanskog identiteta na tom području. Posljednja kriza u Bosni i na Kosovu to otvoreno potvrđuju.
Međutim, za razliku od 19. stoljeća, u novoj konjukturi, najvažniji faktor je SAD. Sjedinjene Američke Države svoj utjecaj na tom području nužno moraju osloniti na faktore koji su ostali izvan njemačke i slavenske zone utjecaja. SAD koje su uvidjele da su Mađari, Hrvati i Sloveni na političkoj ravni naklonjeni Njemačkoj, Srbi Rusiji, a Bugari, Rumuni i Grci, u konjukturalnom smislu, objema stranama, htjeli-ne htjeli, nastojat će na seni održavati bošnjački i albanski elemenat kao aktere balansa u regiji.
Na toj tački, Turska, ne suprostavljajući se i ne prekidajući diplomatske odnose sa Njemačkom i Rusijom, treba raditi na realizaciji regionalnih ciljeva koji se poklapaju sa ciljevima SAD-a.
Nasuprot antosmanskom i antiturskom imidžu koji se na Balkanu vrlo često reafirmira, posebno od strane Srba i Grka, nužno je da Turska svoje faktore borbe za globalnu dominaciju pažljivo reflektira na to područje. Potrebno je uspostaviti diplomatska i realna sredstva koja će Turskoj omogućiti intervenciju u regiji. Odbacivanje političke kulture i ustanova naslijeđenih od Osmanlija stvara težak položaj s aspekta politike na Balkanu.
Svako zna za našu historijsku i emotivnu bliskost sa Bošnjacima i Albancima; međutim, za takvo nešto ne postoje legalna međunarodna sredstva. Unutrašnji stav koji u islamskom kulturnom razvoju vidi opasnost stvara prepreku u odbrani očuvanja tog identiteta na Kosovu i u Bosni; jer Srbi, faktore koji im se suprotstavljaju na oba ta područja, prikazuju kao predstavnike islamskog fundamentalizma. Negativna propaganda protiv Alije Izetbegovića predstavlja važan primjer na ovu temu. Nužno je da Turska, posebno kada je Balkan u pitanju, preduzme nove mjere balansa i harmonije između unutrašnje politike kulture i konstelacije vanjske politike.
U tom okviru, temeljne principe turske politike na Balkanu moguće je sažeti na sljedeći način:
Historijsko naslijeđe i Balkan
Od razdoblja vladavine Osmanlija na Balkanu pa nadalje tradicionalna osmansko-turska politika na tom području naslanja se na dvije temeljne grupe: Bošnjake i Albance. Izabravši islam, ova dva balkanska naroda su, u okviru balkanske geokulture koja se naslanja na katoličko-ortodoksno-islamski ili rimsko/njemačko-rusko-osmanski tronožac, svoje težište naslonili na njegov islamski i osmanski dio. Zbog toga, ovi narodi koji su u razdoblju uspona i snage Osmanske države u njeno ime ostvarili veliki utjecaj na tom području, pretrpjeli su najveće udarce nakon slabljenja propasti Osmanlija.
Najvažniji dobici za Tursku, u okviru balansa na Balkanu, sastoje se u tome da su ovi narodi u posthladnoratovskom periodu u svojim zemljama formirali političku konstelaciju koja je bliska njihovoj kulturnoj prošlosti. U konjukturi u kojoj Albanci i Bošnjaci ne bi imali stabilnost i utjecaj na Balkanu, nemoguće je da Turska bude sigurna i spokojna u istočnoj Trakiji i Anadoliji.
Bosna i Hercegovina je i dalje u poziciji “produžene ruke” preko koje se Turska u političkom, ekonomskom i kulturnom smislu pruža do Srednje Evrope. S druge strane, Albanija predstavlja barometar turske politike na Balkanu. Nemoguće je da Turska posjeduje bilo kakav trajniji utjecaj na Balkan ukoliko ne podrži stabilizaciju i sigurnost Albanije na tom području.
Kao što smo prethodno istakli, Albanija i Azerbejdžan imaju sličnu poziciju u pogledu uloge Turske u balkanskoj i kavkaskoj politici. Ta pozicija nosi posebnosti koje će presudno utjecati na ishod turske politike u odnosu na bliskokopneni i bliskomorski basen. Albanija predstavlja ključno težište u turskoj politici prema istočnom Mediteranu i Jadranu. Istu poziciju ima Azerbejdžan u pogledu politike na Kaspijskom moru.
Budućnost Bošnjaka i Albanaca predstavlja balkanski ključ u pogledu kako geokulture tako i geopolitike. Najvažnija nepromijenjena strateška prednost za Tursku na Balkanu koji živi u trusnim i promjenjivim regionalnim odnosima, ogleda se u tome što su društva, koja su ostala iza Osmanlija i svoju sudbinu vežu za regionalnu moć i utjecaj Turske, ostala na svojim područjima u kojima nastoje jačati svoju sigurnost.
Ovakvo stanje nije samo odgovornost i teret za Tursku, već istovremeno predstavlja najvažnije sredstvo za uspostavu zone utjecaja na Balkanu. Linija koja se sa sjeverozapada proteže od Bihaća preko srednje i istočne Bosne, zatim Sandžaka, Kosova, Albanije, Makedonije, Kirdžalije do istočne i zapadne Trakije predstavlja, sa stanovišta geopolitike i geokulture Balkana, koridor od životne važnosti za Tursku.
Ako se pažljivo pogleda, Srbi su u ratu u Bosni nastojali prekinuti komunikaciju upravo na toj liniji, te su okupacijom istočne Bosne presjekli vezu srednje Bosne i Sandžaka sa Kosovom, a s druge strane, nastojali izolirati Bihać kao jedno ostrvo držeći ga pod opsadom. U nastavku rata obnovljena je komunikacija između Bihaća i srednje Bosne dok je etničko čišćenje u istočnoj Bosni potpuno uništilo vezu između Sandžaka i Bosne.
Zato nije slučajno što su današnji sukobi učestali na Kosovu, i to posebno na dodirnim tačkama, na sjeveru sa Sandžakom i na zapadu sa Albanijom. Kosovo na toj liniji zauzima centralni komunikacijski geografski položaj između bosansko-sandžačke osovine s većinskim bošnjačkim stanovništvom i makedonsko-albanske osovine s većinskim albanskim stanovništvom.
Purifikacija Kosova će Bošnjake na sjeveru pretvoriti u manjinsku zajednicu Srednje Evrope, dok će Albance dovesti u poziciju skupine skučene na Jadranu umjesto pozicije etničke grupe koja se širi na Balkanu. De facto, to će značiti razdvajanje faktora koji sebe vide u sudbonosnom jedinstvu sa Turskom, te njihovu marginalizaciju. To će označiti posljednju etapu potpunog čišćenja osmanskog naslijeđa.
Aktivnosti koje će Tursku učiniti jakom kako u konjukturi mira, tako i napetosti i krize su sljedeće: osiguravanje unutrašnje sigurnosti grupacija koje žive na navedenoj liniji, očuvanje kulturnog blaga, jačanje ekonomske i socijalne infrastrukture, te jačanje trajne komunikacije između grupacija na tom području. u suprotnom, demograsko rješenje i čišćenje tog područja rezultirat će, u velikoj mjeri, umanjenjem turskog utjecaja na Balkanu.
Međuregionalna zavisnost
Ostvarenje ovog strateškog cilja za Tursku zavisi od njene supervizije globalnog i regionalnog balansa. Temeljna osobnost koja Tursku razlikuje od ostalih balkanskih zemalja i koja joj pruža važnu stratešku prednost je da je istovremeno i srednjoistočna i istočnomediteranska i kavkaska zemlja. Ni jedna druga balkanska zemlja nema ovako svestran vanjskopolitički prostor.
Kao što smo prethodno istakli, danas među navedenim regionalnim zonama postoji izvjesna međuovisnost. Tu situaciju na najbolji način može iskoristiti Turska pomoću fleksibilne vanjske politike koja će imati za cilj permanentno proširenje vlastitog manevarskog prostora.
Navedena regionalna komunikacijska međuovisnost je poput mača sa dvije oštrice: ukoliko se kvalitetno iskoristi donosi veliku prednost. U suprotnom, može rezultirati ozbiljnim opasnostima. Eventualne greške učinjene na Balkanu i Srednjem istoku najviše mogu utjecati na problem Kipra i istočnog Mediterana, tj. zona na kojima se ukrštavaju navedene regije. Nužno je da Turska konstantno prati koordinaciju u politikama ovih regija, te razvija strategiju “bliskog basena”.
Unutarregionalni balansi
Turska koja u pogledu regionalne komunikacijske međuovisnosti mora pratiti kretanje globalnih snaga i ravnotežu, isto tako je, u pogledu politike prema Balkanu, obaezna razviti aktivnu i utjecajnu diplomatiju koja je u stanju konstantno pratiti unutarregionalne balanse. Moguće je identicirirati međusobno isprepletena tri koncentrična geopolitička kruga u regiji, sa kosovskom osovinom. Prvi je tzv. unutrašnji krug, koji sačinjavaju Kosovo (samim tim i Srbija), Albanija i Makedonija, u kojem dominiraju napetosti nakon etničke pdojele Albanaca; drugi krug je sačinjen od Grčke, Savezne Jugoslavije (proširene Srbije), Bugarske, Turske i Bosne i Hercegovine, što znači da obuhvata zemlje koje se prve mogu umiješati u širenje krize.
U trećem krugu su zemlje koje mogu utjecati na balans u zemljama iz prva dva unutrašnja kruga. To su Hrvatska koja može intervenirati u Bosni, Mađarska koja može intervenisati u Vojvodini, te Rumunija koja može imati utjecaja na sve balanse s obzirom na geografski položaj kojeg zauizima. Potrebno je uspostaviti koordiniranu diplomatiju prema ovim trima krugovima.
Sa tog aspekta, turski prioritet u pogledu balansa unutar prvog kruga je da Albanija ojača na svim poljima, te svestrana saradnja s ovom zemljom kada je u pitanju područje Balkana. Propusti na tom planu rezultirat će povećanjem grčkog i talijanskog utjecaja u Albaniji na račun Turske. U bankarskoj krizi u Albaniji Grčka je zadobila važnu zonu utjecana nakon spore i nedovoljne turske pomoći. Traženje grčkog posredništva od strane albanskog premijera u prvim danima krize na Kosovu predstavlja ozbiljno upozorenje za Tursku po ovom pitanju. Albanska kriza, s obzirom na utjecaj i posljedice, posjeduje veću mogućnost za dublje regionalne sukjobe od one u Bosni i Hercegovini.
Činjenica da su Bošnjaci, izuzev Sandžaka, većinom nastanjeni u Bosni i Hercegovini osigurala je uspjeh nastojanjima da se kriza ograniči na tu zemlju, što nije bilo ispravno. Osim kratkotrajnog hrvatsko-srpskog direktnog sukoba, kriza je bila zamrznuta u granicama BiH. Za razliku od Bošnjaka, činjenica da Albanci žive u velikom i izvan Albanije, na Kosovu i Makedoniji, rezultira direktnom srpskom i grčkom intervencijom u krizu. Prelazak središta krize na Balkanu sa Bošnjaka na Albance jeste prvi signal šireg regionalnog sukoba, te kao takav izaziva ozbiljnu zabrinutost.
U prvom krugu, najosjetljiviju tačku predstavljaju makedonsko-albanski odnosi. Prekid tih odnosa zbog problema sa kojima se suočavaju Albanci u Makedoniji rezultirat će većim pritiscima drugih zemalja na ove dvije zemlje. Turska treba intenzivirati odnose sa obje zemlje, te s jedne strane, raditi na poboljšanju bilateralnih odnosa, a s druge, ubjeđivati tamošnje faktore da Albanci svoja prirodna ljudska prava ostvare na najbolji način. U tom okviru, potrebno je naglašavati da opstojnost makedonske države, koja je pod srpskim, grčkim i bugarskim pritiskom, zavisi od Albanaca koji čine skoro plovinu njenog stanovništva.
Zadobivanjem unutrašnjeg jedinstva i savezništva u zemljama iz drugog kruga, treba balansirati stalnim suprotnim savezima. Najvažnije je spriječiti mogući regionalni savez protiv Turske, a koji bi se ostvario prilaženjem Bugarske srpsko-grčkom savezu. Eventualni srpsko-grčko-bugarski blok sa sobom bi donio veći pritisak na regionalnu stratešku liniju koja je za Tursku od životne važnosti, rasturanje Makedonije, te de facto prekinuo vezu u odnosima Turske sa Bosnom i Albanijom. Zbog toga, nužno je razviti bileteralne i multiateralne odnose sa Bugarskom, a ako je moguće, uspostaviti i dvostranu komisiju koja će motriti balkanske probleme i na taj način konstantno ispipavati puls toj zemlji.
Potrebno je intenzivirati odnose sa zemljama iz trećeg kruga – Rumunijom, Mađarskom, Slovenijom i Hrvatskom. Posebno je potrebno pojačati ekonomske odnose sa Rumunijom s kojom su oni vrlo dobri, tako da je u eventualnoj balkanskoj krizi nužno očuvanje otvorene linije snabdijevanja preko Rumunije i Dunava.
Sveobuhvatna regionalna politika
Turska treba težiti sveobuhvatnoj regionalnoj politici sa istovremenom sviješću o unutrašnjim suprotnostima i opasnostima. U tom kontekstu, potrebno je da zauzme predvodničku i aktivnu ulogu na Balkanskoj inicijativi i u Platformi jugoistočne Evrope.
ŠPredvodnička uloga u zajedničkim projektima koji obuhvataju Balkan u cjelini povećat će utjecaj Turske u toj regiji. Naprimjer, potrebno je na dnevni red staviti prijedlog o formiranju jedne vrste UNESCO-a u Bosni u manjem okviru koji bi na zajedničkom planu zaštitio kulturno tkivo, nakon kulturocida koji se na tom području dogodio. Jer, najveću štetu ove kulturne purifikacije doživjelo je osmanskos-tursko kulturno naslijeđe. Također, može se predložiti i zajednički projekat za osiguravanje kulturnih i obrazovnih prava etničkim skupinama različitih kulturnih identiteta na Balkanu. Takav sporazum će otvoriti povoljnosti posebno na području Kosova i zapadne Trakije.
Da bi se spustile regionalne tenzije i stvorile zone zajedničkih pogodnosti, potrebno je ponuditi ekonomske projekte. Osim projekata poput balkanskog autoputa koji je jedno vrijeme bio aktuealn, nužno je predvoditi šira ulaganja u koja će biti moguće uključiti i 2Crnomorsku ekonomsku saradnju” (Black Sea Economic Cooperation).
Sredstva globalne strategije s aspekta balkanske politike
Postoje dvije vrste sredstava koje Turska može koristiti po ovom pitanju, jedan sistematski, a drugi alternativni. Sistemsko sredstvo, u kojem je i Turska, je NATO. Jedan od važnih aspekata za tursku politiku na Balkanu uključivanje NATO u balkansku krizu, ali i to da se uloga Turske u NATO veže za Balkan i istočnu Evropu više nego za Srednji istok. Prebacivanje tog pitanja forume Evropske unije i Ujedinjenih nacija umanjit će zonu turskog utjecaja.
Kao što smo često isticali, okretanje Turske u okviru NATO prema Srednjem istoku čini je pasivnom zemljom u opasnosti, doći će okretanje ka Balkanu i istočnoj Evropi, čini utjecajnijom i snažnijom prema Evropskoj Uniji koja je odbacuje. Ovako definirano stanje bit će blisko i budućem nužnom američkom izboru razvijanja bliske politike prema Bošnjacima i Albancima u regiji s obzirom na prisnost ovih naroda prema Turskoj.
Osim navedenog sistemskog sredstva, drugo sredstvo, koje je u neku ruku izvan sistema, predstavlja poziciju u Organizaciji islamske konferencije (OIC). Potrebno je da Turska na efikasan način pitanje balkanske krize iznosi na forume OIC, te da aktuelizira očuvanje islamsko-osmanskog identiteta na tom području, ne na direktan način već kao pitanje koje se tiče neutralnog islamskog svijeta. U konjukturi u kojoj papa potpuno izravno iznosi mišljenje i intervenira, ne smije manjkati pokušaj očuvanja vjersko-kulturnog identiteta koji sjedinjuje Albance i Bošnjake sa Anadolijom. Bošnjaci i Albanci koji bi ostali bez zaštite zapast će u opasnost gubljenja kulturnog identiteta što bi bila pobjeda projekta njihove purifikacije. Ne treba zaboraviti da je samo postojanje Kontakt grupe OIC u kojoj je bila i Turska, nakon što je izbačena iz Kontakt grupe Zapada, rezultiralo vrlo važnom misijom za vrijeme krize u Bosni.
Ne treba zaboraviti ni posljedice koje je izazvalo oklijevanje u vezi sa Bosnom. Zadržavanje OIC u stanju pripravnosti važno je s aspekta mogućnosti diplomatskog utjecaja na sistematske sile. Dva su ključna razloga što Bosna, i pored svega, danas postoji: međusobni sukobi sistematskih sila, te psihološka i diplomatska podrška koja je osigurana u islamskom svijetu. Ta dva faktora treba održati i u sadašnjosti, te je kosovsko pitanje potrebno dvosmjerno aktualizirati kao globalno pitanje, kako na dnevnom redu NATO i UN-a tako i na dnevnom redu OIC-a. Lokalizacija kosovskog pitanja i njegov zaborav značio bi potpunu purifikacijua, Turskoj bliskog, albansko elementa.
Nužno je da Turska svoju strategiju prema Balkanu, koji je ponovo na dnevnom redu uslijed srpskog pokolja na Kosovu i NATO intervencije, ne vidi kao jedan vanjskopolitički problem koji se revidira svakom novom krizom, već da je iznova definira pomoću seta temeljnih principa i prioriteta kompatibilnih sa dugoročnim projekcijama. Prije svega, budućnost Bosne i Kosova može biti djelo ovakve vanjskopolitičke vizije. Ne treba gubiti iz vida da se sudbina Osmanskog carstva krojila na Balkanu. Nemoguće je da Turska bude utjecajna ni na regionalnom ni na globalnom planu ukoliko ne izgradi prekogranične zone utjecaja na Balkanu. Turska koja, s jedne strane, strateškim i taktičkim koracima korača ka očuvanju svojih interesa na Balkanu na planu Kosova, s druge strane se, prateći temeljen principe za uspostavljanje novog globalnog poretka, treba nužno aktivirati u vezi sa eventualnim rezultatima koji mogu proizići iz razvoja događaja.
