Osamdeset godina Bosna je pod opsadom od svojih susjeda, koji žele da je podijele između sebe na ručun njenih autohtonih stanovnika – Dobrih Bošnjana.
Nikom ni kriva ni dužna Bosna je meta svojih susjeda zato što misle da je nemoćna da se od njihovog udruženog antibosanskog napada može da brani. Tako je mislio Cvetković i Maček, tako je mislio Milošević i Tuđman, tako je mislio Karadžić i Boban i tako danas (2019) misli Čović i Dodik. U ovim prethodnim udruženim antibosanskim poduhvatima čini se da je srpska inicijativa bila dominantna, dok je u sadašnjem antibosanskom poduhvatu hrvatska inicijativa dominantnija kao izraz Čovićevih frustracija.
Naime, Čović je izgubio kompas na bosanskom uzburkanom političkom i ekonomskom moru. Dodik mu dođe kao slamka spasa. Jer, Dodiku ne bi palo na pamet da se udružuje sa Hrvatima u Bosni da ga Čović nije na to nagovorio. Jadno je što hrvatska politika od Zagreba do Mostara traži spas u onome što se povijesno pokazalo pogrešnim i tragičnim za hrvatsku politiku u vezi s Bosnom. Niko i ništa nije moglo podijeliti Bosnu zato što nije bilo moguće, niti će ikad biti moguće, jednu trećinu Bošnjaka/Bosanaca pobiti, jednu trećinu protjerati, a jednu trećinu pokrstiti. Bilo je tih pokušaja kroz udruženi zločinački poduhvat, ali su se ti pokušaji pokazali neuspješnim i sramnim pred Bogom i svijetom.
Temeljem tog povijesnog iskustva bilo bi razumno očekivati da se hrvatska politika ne upušta više u tu avanturu. Ako ni zbog čega, a ono zbog mogućnosti da Bošnjaci/Bosanci okrenu ploču. Hrvatska bi trebala znati da to nije nemoguće. Uostalom, u Srbiji živi veliki broj Bošnjaka, koji su životno zainteresirani da Bosna ima dobre odnose sa Srbijom. Ako se politička bolest Vjekoslava Bevande produži u nedogled radi opstrukcije funkcioniranja bosanske dražave, onda su sve opcije otvorene. Prije svega, otvorona je opcija spoznaje da hrvatska politika (HDZ) u Bosni djeluje protiv bosanskog članstva u NATO-u i EU-u. To bi bio znak da hrvatska politika ne računa na svoje pravo i dužnost u Bosne, već se prepušta rusko-srpskoj antibosanskoj koaliciji.
Znaju razumni hrvatski političari da je to što radi Čović pogubno po Hrvate u Bosni, ali nemaju volje da se tome suprostave zato što računaju da će Bošnjaci/Bosanci u neka doba popustiti kao i dosada i prihvatit hrvatski ultimatum, jer nemaju kuda. No, tako su neki u Hrvata mislili da Bošnjaci/Bosanci nemaju kuda i nakon rušenja mostarskog mosta, ali kao i uvjek Bošnjaci/Bosanci su se dizali kao feniks iz pepela. O tome će posvjedoči sutrašnja (23. juli, 2019) dodjela međunarodne nagrade „Mostar Peace Connection“ mostarskog Centra za mir i multietničku suradnju, glavniom sekretaru Ujedinjenih naroda Antoniju Guterresu. Prilika je ovo da čestitam Safetu Oručeviću na ideji, upornosti i uspješnosti da pokaže cijelom svijetu da je Mostar svjetski grada i da su Bošnjaci/Bosanci u Bosni narod vrijedan poštovanja.
Mislio sam da je hrvatska politika nešto naučila iz svog mostarskog iskustva, ali očito da je slijepcima džaba namigivati. Zato Bošnjaci/Bosanci moraju razmisliti da se okrenu onima koji ih vide i čuju za dobrobit Bosne. Hrvatska politika bi morala to shvatiti i izliječiti Bevandu od političke bolesti kako bi došao na posao i uradio ono što mu je državna i patriotska dužnost prije štrajka državnih uposlenika. Nadam se da je ova bosanska poruka jasna onima kojih se to trenutno tiče.
