Rasprava o bosanskom jeziku izašla je iz lingvističkih okvira i postala prvorazredno političko pitanje.
Tranziciona Srbija je prepuna novotarija. Gotovo istovremeno, kad je promovisana međunarodno markirana fusnota za Kosovo, u obrazovanju se nameće tragikomični izum – bosanski, kosa crta, bošnjački jezik (bosanski/bošnjački).
Ako je fusnota, kao dopunsko objašnjenje za nepriznavanje kosovske nezavisnoti, uglavnom apsolvirana tema, onda bi pravopisni znak ‘kosa crta’, u aktuelnom primjeru trebalo da označava dva jezika iste vrijednosti.
Međutim, ne govore sve oči istim jezikom, kao što je ne tako davno tvrdio Džordž Herbert.
Još jedan u nizu zbunjujućih izuma proevropske Srbije kovertiran je najnovijim neuspijelim pokušajem ovdašnjeg Nacionalnog prosvetnog savijeta da inicira otvaranje debate o statusu bosanskog/bošnjačkog jezika. U izostanku podrške većine članova NPS-a, rasprava je po ko zna koji put završena bez konrektnih zaključaka, iako je planirano da u debati o statusu bosanskog jezika učestvuju Islamska zajednica u Srbiji, zamjenik zaštitnika građana Saše Jankovića, Matica srpska, Narodna bibiloteka Srbije i Odbor za standardizaciju srpskog jezika. Nedjelju dana kasnije, ista tema biće ponovo na dnevnom redu Odjeljenja za jezik i književnost SANU.
Međutim, loš nakovanj boji se svakog čekića. Prije tačno godinu dana, akademici SANU-a, obavjestili su javnost da “bosanski jezik ne postoji”.
“Jezik kojim govore Bošnjaci, može da se zove bošnjački, po narodu, a nikako bosanski, po državi. Tu nema šta da se doda. Bošnjački nije različit od srpskog ili od hrvatskog jezika”, kategoričan je dr Ivan Klajn, predsjednik Odbora za standardizaciju jezika SANU i potpisnik saopštenja o statusu bošnjačkog ili bosanskog jezika.
Bošnjaci svoj jezik treba da zovu kako hoće
Disonantni tonovi su usamljeni. Ljubomir Popović, predstavnik Društva za srpski jezik i književnost, rekao je da NPS ne može da donese odluku kako na srpskom standardnom jeziku treba da se zove jezik Bošnjaka, već da mogu da se obrate naučnim i državnim institucijama i ukažu da zvaničan naziv treba da bude ono što odgovara srpskom standardnom jeziku. On je naglasio da Bošnjaci imaju pravo da svoj jezik koncipiraju i zovu kako hoće i dodao da u Odboru za standardizaciju srpskog jezika nema predstavnika bošnjačkih institucija, jer vjeruje da Bošnjaci taj odbor ne priznaju. Naveo je i da Odbor ima težinu, ali da njegovo mišljenje nije jedino i presudno.
Na potezu je država Srbija. Bez obzira što politika, najčešće namjerno i nemarno, nameće odgovore, koje struka ne može da normira. Naročito, u situaciji kad se Zakonom o ratifikaciji Evropske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima Srbija obavezala da štiti 10 manjinskih jezika. Među njima i bosanski, uprkos negiranju na najvišem nivou, što je u Sandžaku i Bosni i Hercegovini ocjenjeno kao “ništa novo, u cilju velikosrpkog nacionalističkog projekta. Samo je aktivirana etnonacionalistička matrica teritorijalno ekspanzionističkog projekta usmjerenog prema Bosni.”
Dakle, što bi rekli Turci, ko se pred jednim klanja, drugome okreće leđa. Povodom saopštenja Odbora za standardizaciju jezika SANU, uslijedila je očekivana reakcija Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti iz Novog Pazara.
“Nauka i struka treba da usaglase stavove. U iščekivanju da poslije opstrukcije i pritisaka naiđemo na razumijevanje, sproveli smo dopunsko izjašnjavanje roditelja, o uvođenju bosanskog jezika u obrazovne ustanove u Novoj Varoši, Prijepolju i Priboju”, objasnio je Esad Džudžo, potpredsjednik Bošnjačkog nacionalnog vijeća.
Balkanski jezici predmet ucjene ili političke trgovine
Oštre oči za oštar razum. Balkanski jezici su česti predmet ucijene ili političke trgovine, ali Bošnjaci znaju da se bosanski jezik ne može potisnuti iz Srbije, kao što Srbi vjeruju da je crnogorska hajka protiv Vuka jalova. U balkanskom fabrikovanju jezičkih identiteta nema pobjednika, ni poraženih, pa otuda ne čudi što 12 godina od uvođenja nastave na bosanskom jeziku u Sandžaku pohađa oko 10 hiljada učenika, u 483 odjeljenja.
U srpskom djelu Sandžaka, bosanski jezik podnosi niske udarce. Negiranje, stigmatizacija i izjednačavanje sa srpskohrvatskim jezikom, indirektno dokazuju (veliko)srpske muke po bosanskom jeziku, čiji je prvi rečnik, od kojeg postoje četiri sačuvana primjerka, Muhamed Hevaija Uskufi napisao 1631. godine, blizu dva vijeka ranije, od rečnika Vuka Stefanovića Karadžića (1818).
“Pismenost je jedna od najvažnijih odlika svake civilizacije. Ona znači karakterističan sistem običaja i propisa. Zato kodifikacija upotrebe jezika ima integrativnu funkciju, jer doprinosi osjećanju pripadnosti zajednici. Da su članovi iste društvene grupe”, objasnio je prof. dr Predrag Piper, redovni član SANU-a, stalni član Matice srpske i redovni profesor na Filološkom fakultetu Univerziteta Beograd.
Naravno, profesor Piper priznaje da na Balkanu nije dozvoljeno da jezik grmi, ako snaga šapuće. Jezička politika ima za predmet, prije svega, pitanja statusa jezika i pisma. Da bi ih štitila, kultivisala i usmjeravala dinamiku njihovog razvoja. To su primarno identitetska pitanja, koja usporavaju tzv. lngvistički polukoraci, pri kojima se predlažu rješenja, daju savijeti, pokreću inicijative i podržavaju ili kritikuju odluke nadležnih ministarstava. Ali, konačne odluke sprovodi, kontroliše i za njih odgovara država, glavni nosioc jezičke politike i prvi uslov njene uspješnosti.
“Na kraju, biće kako nalažu trenutni politički interesi. Jer, opasno je biti u sukobu s vremenom”, upozorila je Latinka Perović.
“Lingvistička dilema”
Savremeni geolingvisti idu dalje. Bosanski kosa crta bošnjači jezik, po uzoru na isprekidanu bjelu liniju je iznuđena rampa Srbije na putu ka Evropskoj uniji. Zato, s ove strane Drine, u kampanji nesmanjene žestine, za i protiv bosanskog jezika, najjače odjekuju već apostrofirane riječi Alise Mahmutović, lingvistkinje iz Instituta za jezik u Sarajevu:
“U SANU ništa novo. Isti projekat, isti ciljevi, isti ljudi, samo je sad sve pod lingvističkom maskom. Srbija se, kao postgenocidna država i društvo, nije uspjela suočiti sa svojom prošlošću, obilježenom ekspanzionističkim ratovima prema svojim susjedima. I ne samo da nije uspjela, nego to nije ozbiljno ni pokušala, što vodi zaključku da se takva politika još uvijek smatra opravdanom. Ne čudi što su srpski građani Bošnjaci prozvali svoj maternji jezik bosanskim, upravo po uzoru na Srbe u Bosni i Hercegovini. Što se tiče “lingvističke dileme”, poznato je da na jednoj štokavskoj osnovici imamo četiri standardne varijante koje se različito imenuju. Bosanska varijanta, prije rata nazvana bosanskohercegovački standardnojezički izraz, preimenovana je u bosanski jezik. I to nije samo stav “bošnjačkih” lingvista. Drugačije nije ni moguće, jer je svaki ideološki pristup jeziku, u suštini, samo jezička strana jednog šireg političkog procesa”.
Zaključak se nameće, po inerciji. Ono što je teorija, važi u praksi. Svaka je lingivstika u službi političke ideologije. Ili, što reče Meje:
“Svaki vijek ima svoju gramatiku koja odgovara njegovoj filozofiji, a mi vidimo da svako društvo ima lingvistiku prema njegovim državnim i ideološkim projektima. Ma kakvi bili”.
Zato stigmatizirajuća kvalifikacija ‘bosanski, kosa crta, bošnjački’ jezik predstavalja civilizacijski korak u srpsku prošlost. U vrijeme ratnih huškača, kad smo bili univerzalni davaoci krvi. Kad je grijeh bilo, biti svoj.
