Druga stručna konferencija o bosanskom jeziku održana u Banjoj Luci ponudila je zanimljiva izlaganja o položaju i izučavanju bosanskog jezika u Makedoniji, Sloveniji, Kosovu, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Srbiji, Bosni i Hercegovini, ali i svijetu.
Bosanski jezik jeste lingvistička, društvena, historijska, naučna, kulturna, politička činjenica; on je formalnopravno, naučno i faktički priznata činjenica i društvena realnost, ali još uvijek nije osigurao cjelovitu i punopravnu političku zaštitu matične države, koja ga priznaje za standardni i službeni jezik te zemlje, u kojoj se 52,86 posto građana, prema posljednjem popisu stanovništva u Bosni i Hercegovini iz 2013. godine, izjasnilo da govori tim jezikom.
Zato danas pitanje bosanskog jezika nije naučno, već sociološko i političko pitanje: da parafraziramo Aliju Isakovića, koji u vrijeme borbe za vraćanje bosanskog jezika na jugoslavensku društvenu scenu, to objašnjava sljedećim riječima: “Nnestajanje bosanskoga jezika iz lingvističke terminologije XX vijeka nije nikakva lingvistička uzročnost, kao što nestajanje Bošnjaka – Muslimana iz jugoslavenske sociologije nije uzrokovano biološkom činjenicom, već političkom igrom.”
Napisao je ovo Alen Kalajdžija, direktor Instituta za jezik iz Sarajeva, u publikaciji koja je objavljena u povodu Druge konferencije o bosanskom jeziku “Jezik – sloboda – tradicija; Bosanski jezik u južnoslavenskoj jezičkoj zajednici”, koja je održana 29. juna 2018. godine u Banjoj Luci.
Iako su tog dana u medijima uglavnom objavljene informacije koje se odnose na političku pozadinu, pokušaj osporavanja bosanskog jezika, ali i same konferencije u Banjoj Luci, ovaj događaj je ponudio zanimljiva izlaganja, u kojima je predočen položaj bosanskoga jezika u regionu i svijetu.
U Makedoniji izborni jezik
Po posljednjem popisu stanovništva u Makedoniji iz 2002. godine, 17.081 stanovnik je Bošnjak, ili 0,84 posto od ukupnog broja stanovnika.
Od 1993. godine, vraćanjem imena bosanskoga jezika i Bošnjaka kao etnonima, počinje, iako sporo i otežano, proces etničke, kulturne i nacionalne revitalizacije makedonskih Bošnjaka. Jedan od važnijih koraka u tom procesu bio je proces uvođenja bosanskoga jezika u obrazovnom procesu, navodi u svom obraćanju na konferenciji i referatu Izeta Babačić, razredni nastavnik na bosanskom jeziku u područnoj osnovnoj školi “Dituria”.
Ističe da se zakonskom osnovom nastava na bosanskom jeziku može obavljati kao izborni predmet Jezik i kultura Bošnjaka, sa dva sata sedmično, i Eksperimentalnim programom za redovnu nastavu na bosanskom jeziku, po kojoj se bosanski jezik uči kao obavezni predmet sa četiri do šest sati sedmično.
“Pokušaji da se u makedonskom obrazovnom sistemu bosanski jezik ozvaniči kao peti redovni jezik za redovnu nastavu u osnovnom obrazovanju postaju realnost. Rješenjem za dopunu Nastavnog plana za devetogodišnje osnovno obrazovanje, koje je odobrila Vlada Makedonije, bosanski jezik dobija status nastavnog jezika od septembra školske 2018–19. godine, nakon 12 godina eksperimentalnog programa”, naglašava ona.
Na Kosovu službeni jezik
Na Kosovu živi 27.533 Bošnjaka, bosanski jezik kao maternji govori 28.989 stanovnika. Službeni jezici su albanski i srpski, dok turski, bosanski i romski imaju status službenih jezika na općinskom nivou, ili će biti korišteni kao službeni na svim nivoima, u skladu sa zakonom. Zanimljiv je i važan detalj Agencije za statistiku Kosova da 47.779 stanovnika Kosova govori bosanski kao nematernji jezik.
Mualjim Kaćka, dekan Fakulteta za medicinsku terapiju u Prištini i učesnik konferencije u Banjoj Luci, govori da je bosanski jezik jedan od službenih jezika u općinama Prizren, Dragaš i Peć te kao takav, ravnopravno u formalnoadministrativnom smislu percipiran, bosanski jezik nezaobilazan je i u sistemu obrazovanja, i to od najnižeg pa do najvišeg nivoa.
“Univerzitetsku nastavu na bosanskom jeziku pohađa više od 600 studenata na dva državna univerziteta: Univerzitet “Ukshin Hoti” u Prizrenu i Univerzitet “Haxhi Zeka” u Peći. Također, na dva privatna visoka koledža u Prizrenu nastavu na bosanskom jeziku pohađa više od 100 studenata”, naglašava Kaćka.
On navodi da je priča o bosanskom jeziku na Kosovu zaokružena 16. aprila 2008. godine na Skupštini Bošnjaka Kosova, kada je usvojena Deklaracija o bosanskom jeziku, te je tako, kroz više ranijih aktivnosti i tada Deklaracijom, bosanski jezik osigurao svoju poziciju unutar kosovske jezičke politike.
Bošnjački (i goranski) politički subjekti redovno učestvuju u političkom životu, pri čemu se koriste bosanskim jezikom u skupštinama.
U Srbiji u upotrebi od 2001. godine
Prema popisu iz 2011. godine, u Srbiji živi 138.871 govornik bosanskog jezika, a kao Bošnjaci izjasnilo se 145.278 građana. Sead Šemsović sa Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu kaže da su Bošnjaci Novopazarskog sandžaka ime bosanski jezik uspješno vratili u upotrebu 2001. godine, i to za potrebe popisa stanovništva u Srbiji.
“Prvi korak ka uvođenju bosanskog jezika u nastavu načinjen je održavanjem prvog časa na bosanskom jeziku 2004. godine i uvođenjem izbornog predmeta Bosanski jezik s elementima nacionalne kulture, da bi, u konačnici, prešli na uvođenje kompletnog obrazovanja na bosanskom jeziku školske 2013/14. godine”, kazao je Šemsović.
Danas je, dodao je on, u sistem obrazovanja na bosanskom jeziku uključeno preko 15.000 učenika u predškolskom odgoju te osnovnoj i srednjoj školi. Izborni predmet je postupno uvođen za svaki naredni razred osnovne škole, dok je postupak provođenja ukupnog obrazovanja na bosanskom jeziku proveden u fazama prema razredima.
“Time smo jedan mukotrpan put od mogućih 12 godina sasvim uspješno prošli za svega četiri godine”, istakao je on.
Jezik Bošnjaka u Crnoj Gori
Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, u Crnoj Gori živi 53.605 Bošnjaka, dok bosanskim jezikom govori 33.077 stanovnika. Ovaj jezik je u službenoj upotrebi u Crnoj Gori.
Suljo Mustafić, profesor Medrese u Podgorici, naveo je da je, nakon dugih pregovora, kroz politički sporazum, ustanovljen novi naziv nastavnog predmeta u školama: Crnogorski-sprski, bosanski i hrvatski jezik i književnost, koji je pod tim nazivom i danas u upotrebi.
“Iako je bilo planirano da se to uradi iste godine, ni danas, šest godina nakon toga, nisu napravljeni planovi i programi, niti novi udžbenici koji bi bili prilagođeni okolnostima provedbe ovog sporazuma. Kao zaključak možemo zaključiti da u Crnoj Gori, i pored određenih manjkavosti, postoji ustavna norma i zakonska regulativa koja otvara mogućnost implementaciji prava na korištenje maternjeg jezika i književnosti Bošnjaka u školstvu, medijima i javnoj komunikaciji”, naglašava Mustafić.
Prema njegovim riječima, sa naučnog skupa “Jezik Bošnjaka u Crnoj Gori”, koji je održan u Podgorici 2013. godine, a na kojem je učestvovalo dvadesetak jezičkih stručnjaka, usvojene su preporuke, koje su upućene javnosti i državnim institucijama.
U Hrvatskoj od 1992. jezik u Medresi
Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, u Hrvatskoj živi 31.479 Bošnjaka, dok bosanskim jezikom govori 16.856 stanovnika.
Remzija Hadžiefendić-Parić, koja predaje na Pedagoškom fakultetu Univerziteta u Bihaću i Islamskoj gimnaziji “Dr. Ahmed Smajlović” u Zagrebu, kazala je da je omogućeno da djeca i mladi bošnjačke nacionalne manjine uče bosanski jezik i kulturu u osnovnim i srednjim školama od 2018. godine, nakon što je Ministarstvo obrazovanja i športa prihvatilo pozitivno stručno mišljenje o Nastavnom programu bosanskog jezika i kulture, koje je sastavilo Povjerenstvo. Na čelu tog Povjerenstva nalazi se upravo profesorica Hadžiefendić-Parić, koja je jedan od autora Nastavnog programa.
“Nacionalni kurikulum nastavnog predmeta Bosanski jezik i kultura oblikovan je po modelu C, što znači da se nastava predmeta izvodi na bosanskom jeziku – uz redovni program na hrvatskom jeziku. Pored stjecanja standardnih jezično-govornih kompetencija, program predmeta uključuje i stjecanje znanja o Bosni i Hercegovini i njezinoj kulturi u širem smislu. Ovakvo kompleksno i integrirano učenje i poučavanje bosanskoga jezika i kulture pridonosi boljem shvaćanju života bošnjačke nacionalne manjine u Hrvatskoj i života u Bosni i Hercegovini te razvoju osjećaja osobne pripadnosti bošnjačkoj i bh. kulturi”, istakla je profesorica.
Bosanski jezik se u Hrvatskoj učio i od 1992. do 1997. godine u Zagrebačkoj medresi “Dr. Ahmed Smajlović”. U Hrvatskoj je održan i međunarodni naučni skup “Bosanski jezik u vremenu”, a na hrvatskim sveučilištima odbranjene su i doktorske disertacije iz bosnistike.
U Sloveniji nedostaje literature
U Sloveniji živi oko 40.000 Bošnjaka, a pretpostavlja se da isto toliko govori bosanskim jezikom.
Jasmina Imširović, osnivačica Bošnjačkog omladinskog kulturnog društva, u svom referatu je navela da je bosanski jezik u Sloveniji, zajedno s ostalim južnoslavenskim jezicima, u nezavidnom je položaju, prvenstveno zbog negativne stereotipizacije od većinskog slovenskog stanovništva. Također, problem je i nedostatak literature na bosanskom jeziku u obrazovnim i kulturnim institucijama Slovenije te nedostatak novčanih sredstva i adekvatno obrazovanoga kadra za izvođenje nastave bosanskoga jezika.
“Bosna i Hercegovina, iz različitih razloga, obrazovanje i nastavu u Sloveniji, a i po dijaspori, ne finansira, niti se brine za samu nastavu ili program izvođača učenja bosanskoga jezika za zajednicu u iseljeništvu i njihove potomke. Svijetli primjer u Sloveniji u posljednjim godinama bio je projekat Škola bosanskog jezika i kulture, koji je izvodio Bošnjački kulturni savez Slovenije a finansirala švicarska Vlada, u sklopu strategije doprinosa proširenoj Evropskoj uniji”, napisala je Jasmina Imširović.
Ona se nada da će i Bosna i Hercegovina prepoznati važnost učenja bosanskog jezika u dijaspori te da će i kadrovski, i finansijski podržati slične projekte.
U svijetu dva miliona isiljenika iz BiH
Aida Kršo sa Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu navodi da je dugotrajna i kontinuirana emigracija stanovništva iz Bosne i Hercegoviine rezultat složenih historijskih kretanja i društvenopolitičkih uvjetovanosti na ovim prostorima s kraja 19. vijeka te razlog zbog kojeg danas možemo govoriti o upotrebi bosanskog jezika u zemljama Evrope, Sjeverne Amerike, Australije i Azije.
Kako je kazala, prema dostupnim statističkim podacima, u 51 zemlji prijema živi ukupno oko dva miliona bh. iseljenika. Najveća koncentracija je u evropskim zemljama, prvenstveno u zemljama Skandinavije, Njemačkoj i Austriji, njih oko 1.525.000 građana. U Sjevernoj Americi trenutno živi njih oko 360.000, i to oko 300.000 u SAD-u i 60.000 u Kanadi. U Australiji je nastanjeno oko 51.000 građana porijeklom iz Bosne i Hercegovine.
Navodi da u desetak azijskih zemalja, kao što su Katar, Ujedinjeni Arapski Emirati i Malezija, prema službenim statističkim informacijama, živi oko 4.500 građana koji su porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Ona naglašava da ne postoje mjerodavni podaci o ukupnom broju bosanskohercegovačkih iseljenika u Turskoj.
“Pored toga što se bosanskim jezikom nastavlja govoriti u krugu porodice i prijatelja, bh. iseljeništvo ubrzo nakon dolaska u nove sredine počinje samoinicijativno i organizirano djelovati te učenje maternjeg jezika usmjerava kroz dopunske škole, udruženja, saveze i vjerske zajednice. U određenim zemljama, kao što je Njemačka, pokazao se uspješnim model organiziranja nastave kroz bosanske dopunske škole. U nekim zemljama, kao što su Švedska, Austrija i Australija, vremenom se, u većoj ili manjoj mjeri, učenje bosanskog jezika iz okvira nevladinog sektora prenosi u institucionalno-obrazovni sistem, u kojem se maternji jezik izučava kroz redovnu integriranu nastavu obrazovnih ustanova zemalja prijema”, kazala je Aida Kršo.
Ona ističe da Institut za jezik od 2010. godine radi na velikom jezičkom projektu Pravopisni priručnik bosanskog/hrvatskog/srpskog jezika s osnovama gramatike namijenjenom bosanskohercegovačkom iseljeništvu, a primarno mladim naraštajima. Pored ovog projekta, Institut za jezik Univerziteta u Sarajevu autor je udžbenika “Kulturna i društvena povijest/historija naroda Bosne i Hercegovine”, namijenjenog za dopunsku nastavu u osnovnoj školi od petog do devetog razreda za bosanskohercegovačko iseljeništvo.
U Bosni i Hercegovini tretman na pet načina
Bh književnik Hadžem Hajdarević je u svom referatu napisao da, bez obzira što je i Dejtonski mirovni sporazum za Bosnu i Hercegovinu napisan, pored engleskoga, na bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku, a na osnovu kojeg su sačinjeni svi bitniji bh. državnopravni zakoni i akti, praksa je pokazala da niži nivoi vlasti ne poštuju državnu ustavnu regulaciju položaja bosanskoga jezika u odnosu na dva druga službena jezika u Bosni i Hercegovini. Navodi da je, analizom 15 postojećih ustava u ovoj državi, uključujući i Okvirni sporazum postignut u Daytonu, utvrđeno da se bosanski jezik tretira na pet različitih načina.
“Tako, kao bosanski jezik naš jezik se spominje u Dejtonskom ustavu, u Ustavu [entiteta] Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavu Tuzlanskog kantona, Ustavu Zeničko-dobojskog kantona, Ustavu Unsko-sanskog kantona, Ustavu Bosansko-podrinjskog kantona Goražde, Ustavu Brčko distrikta, a u Ustavu Hercegovačko-neretvanskog kantona spominje se samo u verziji na bosanskom jeziku. Pod imenom ‘bošnjački jezik’ bosanski se spominje u Ustavu Posavskog kantona, Ustavu Zapafdnohercegovačkog kantona, Ustavu Hercegovačko-neretvanskog kantona (u verziji na hrvatskom jeziku). Pod imenom ‘jezik bošnjačkog naroda’ bosanski jezik se spominje u Ustavu [bh. entiteta] Republike Srpske. Pod imenom ‘jezik kojim govore Bošnjaci’ spominje se u Ustavu Livansjog kantona. Bosanski jezik se nikako ne spominje u Ustavu Kantona Sarajevo, niti u Ustavu Bosne i Hercegovine”, naglasio je Hajdarević.
‘Brutalno demonstriranje fašizma’
Tako su, ističe ovaj književnik, govornici bosanskoga jezika od Livna pa do Banje Luke dovedeni u žalosnu, segregacijsku situaciju da u diplomama koje donose pojedini kantonalni organi, kao i nadležni organi unutar bh. entiteta RS, ne mogu imati naziv maternjeg jezika onako kako to sami osjećaju i žele.
“I tu je situacija veoma šarolika i ‘neprincipijelna’, pa je u Glamoču to moguće, učenicima u svjedodžbama i diplomama piše ‘bosanski jezik’, dok u Livnu to nije moguće još od 1907. godine. Moguće je to i u Kozarcu, i tamo u školskim svjedodžbama i diplomama piše ‘bosanski jezik’, ali to, nažalost, još uvijek nije moguće u Banjoj Luci ili Konjević-Polju. To antidemokratsko ponašanje pojedinih dijelova bh. vlasti ne treba umotavati ni u kakve eufemizme, treba jasno reći: gdje god se, bilo kojem govorniku, oduzima elementarno ljudsko pravo na vlastiti jezik i na ime njegova maternjeg jezika, u pitanju je brutalno demonstriranje fašizma”, kazao je Hajdarević.
Ističe da ohrabruje cijela plejada mladih naučnika bosnista, od Mostara i Sarajeva do Bihaća. Smatra da budućnost bosanskoga jezika ovisi od njihovih zajedničkih inicijativa, ali i od blagovremenog proučavanja bogate književnosti što se, od najstarijih vremena do danas, ispisuje na bosanskom jeziku.
“Za mene, kao pisca, sve što mogu pročitati na svome maternjem jeziku, i napisano je na bosanskom jeziku, bez i najmanje želje da osporavam hoće li neko, ili neće, čitati isto štivo na svome maternjem jeziku – crnogorskom, hrvatskom, ili srpskom”, zaključuje Hajdarević.
