Došao stranac u Sarajevo na Baščaršiju. Sjeda u restoran i čeka konobara. Znajući da u Bosni i Hercegovini poznati crni napitak nazivaju različito, on je naučio sva tri oblika – kahva, kava i kafa.
Prilazi mu konobar i uslužuje:
– Izvolite!
– Kavu, molim.
– Nemam kave.
– Dobro onda, mogu li dobiti kafu? – zbunjeno će stranac.
– Ne može ni kafa.
– Izvinite, ja nisam iz Bosna. Oprostiti. Može li kahva? – postiđeno će.
– Ama, jadan ne bio, nema kahve, nema kafe, nema kave! Nema vode! Brate, redukšn votr, kontaš?
Upotreba termina za svakodnevni crni napitak zavisi od porijekla riječi, odnosno od jezika iz kojeg je preuzeta spomenuta riječ. Po jednoj predaji, rado konzumirani napitak vodi porijeklo iz mjesta Kaffe u Etiopiji (Abesiniji). Dobija se od biljaka iz roda Coffea, a porodice Rubicaceae. U arapskom jeziku još od davnina oslovljavaju ga riječju “kahveh”, te je sličan naziv ustaljen i u turskom jeziku – “kahve”. U Evropi su ga nazivali “arapskim vinom”, dok je danas u javnosti pretežno upotrebljavan termin “cafe”, ,“coffee” i “caife”. Uzevši u obzir položaj Bosne i Hercegovine i historijske prilike, može se pretpostaviti trojni oblik naziva. “S nekim se pije kafa, a s nekim vala bude kahva”, kažu naše dede mislivši pritom na razgovor i atmosferu uz taj napitak. Pod opsadom novih kofeinskih proizvoda u redovnoj komunikaciji “kafa” podrazumijeva napitak spravljen pomoću aparata (naprimjer espresso-kafa), dok “kahva” po tradiciji podsjeća na domaći napitak iz džezve uz kocku i findžane.
Čuvanje glasa “h”
Bosanski jezik ima svoje posebnosti među koje spada pisanje i izgovaranje glasa “h” u određenim primjerima. Mnoštvo riječi sadrži navedeni glas na početku riječi (haber, halka, hodža, hamajlija), u sredini (kahva, šeher, mahana, duhan), ili na kraju (šejh, tespih, vidjeh, bih) gdje mu je mjesto po etimologiji, s tim da postoje neke riječi u koje nije etimološki smješten, ali mu je takva upotreba uobičajena. Pošto glas “h“”nema svoj zvučni parnjak, olakšano je njegovo gubljenje. Dakle, zahvaljujući njegovoj “krhkosti” u bosanskom se jeziku razvio poseban osjećaj za njegovu zaštitu i očuvanje. Time će osim svoje nestabilnosti dobiti utemeljen status i čvrsto mjesto unutar riječi.
Ova odlika bosanskog jezika nalazi se i u riječima slavenskog porijekla u kojima je etimološki ustaljen položaj glasa “h” (hljeb, hrana, hrđa, gruhati, duhati, buha, truhnuti, mehko, plaho, uho, promaha, suh itd.). Zastupljenost ovog glasa obogatit će i mnoge riječi stranog porijekla kao što je hotel, historija, hobi, tehnologija, hiljada i sl.
Kolika je povezanost između dešavanja u prirodi i glasa “h” uočava se uobličavanjem zvukova u standardizirane onomatopejske riječi (huktati, hripati, hučati, gruhati, puhati).
Mnoge riječi, dijelovi ili cijele rečenice ne bi bile pravilno shvaćene ukoliko bi nedostajao glas “h”. Osim itekako maštovitog mentaliteta ljudi u Bosni i Hercegovini i mnogobrojnih višeznačnih riječi, odnosno riječi s prenesenim značenjem, nedostatak ovog glasa doprinio bi “odlasku” mnoštva viceva, poslovica i zagonetki na pogrešne adrese. U nama je oduvijek želja da živimo rahat, dok bi u tom slučaju živjeli rat. Ako ne prizna da mu je na glavi prhut, izjasnit će se da na glavi ima prut. Čovjek može struhnuti ili stomak strunuti. Na kosi mu frizura od laka, a duša mu nije lahka. Nek’ pomiluje dijete srce mu neće biti hrast, nego će rast.
I kad mu dušu pritisnu muke, može oduknuti, ali mu neće pomoći dok glasom “h” ne othukne.
Uzvik “uh”
Interesantna je pojava uzvika “Uh!” pri prepadu, ushićenju ili iznenađenju, a prilikom dostizanja vrhunca snage, naglog prekida, završetka nekog posla ili opuštanja uzvika “hu!” Često je ovaj glas u riječima koje imaju značenjsku vezu sa zrakom (dah, promaha, hava, duh, sluh, gluh, hrkati, kihati).
Suglasnik “h” je uveliko odomaćen u bosanskom jeziku posredstvom orijentalizama (riječi iz turskog, perzijskog i arapskog jezika), a koji čine primjetan fond našeg rječnika. Javlja se u osnovnim oblicima glagola, imenica, pridjeva, zatim kao dodatni glas u raznim padežnim oblicima, glagolskim vremenima i kao stalni dio pri komparaciji pridjeva koji ga sadrže u osnovi. Bosanski jezik je ljubomorno čuvao i sačuvao ovaj genetički kod kao fenomen i odliku svoje individualnosti.
Kažu da su Bosanci prikrili autora “Ilijade i Odiseje” te time zbunili nauku i svijet. Dodali su autoru Omeru glas “h” pa sad Homera ne mogu povezati ni sa čim. Nit’ je čovjek, nit’ grupa, nit’ škola. Prepali se da im Amerikanci ne oduzmu Troju.
