U elitnim restoranima u Bangladešu kao deliciju služe bosanski hljeb.
Jeste li znali da u Bangladešu možete pojesti bosanski kruh? I to kao posebnu deliciju. Služi se samo u vrhunskim restoranima, a znati recept za njegovo pripravljanje stvar je zanatskog prestiža. Uvjerio se u to nedavno i Sabit Subašić, bosanskohercegovački ambasador u Indiji.
„Kada sam čuo da se ovdje pravi naš hljeb, čim sam dobio prvu priliku, u elitnom Radisson Blue hotelu u Daki, upitao sam konobara mogu li dobiti bosanski hljeb. Yes, sure…, kaže konobar. U Daki, ustvari, ne možete svugdje dobiti bosanski hljeb, nikako u pekarama, samo u elitnim restoranima i hotelima. Prišao mi je i šef hotelske kuhinje i kao iz rukava izbiflao recept bosanskog hljeba na bangladeški način. Zna čovjek, mora znati jer je to pitanje prestiža, profesije, zanata“, odgovara Subašić iz daleke Azije na naša pitanja upućena putem društvenih mreža, koje su se, eto, pokazale izvanredne za novinarske poslove.
Kako je bosanski kruh dospio u ovu daleku azijsku zemlju?
„Za vrijeme rata, u sastavu tadašnjih UN-snaga u BiH, poznatijih kao UNPRPOFOR, bio je i bataljon iz Bangladeša. Bili su smješteni u Bihaću. Neko od njih je tada pokupio recept od naroda i odnio ga u Bangladeš. Očito je da im se dopao i sada ga drže u elitnim restoranima“, pojašnjava Subašić.
Hljeb i somun kao uspomena na Bosnu
Oni koji su protekli rat proveli zatvoreni u „Bihaćki džep“, kako se tada taj dio zapadne BiH nazivao u inostranim medijima, sjećaju se kako je bataljon iz Bangladeša zamijenio francuski u bazi u Ćoralićima pored Cazina. Nepovjerljiv prema međunarodnoj zajednici i Ujedinjenim nacijama, narod se pribojavao i to što se povlače Francuzi komentarisao kao krajnje loš znak.
I tretman vlasti u tadašnjoj Srpskoj autonomnoj oblasti Krajina, koja se prostirala preko Korduna i Like i poput bumeranga se svijala oko „Bihaćkog džepa“, prema pripadnicima bangladeškog bataljona potpuno se izmijenio u odnosu na tretman prema pripadnicima francuskog. Bataljon iz Bangladeša nije mogao ništa pretjerati preko SAO Krajine preko koje je išao jedini put prema okruženom „Bihaćkom džepu“. Čak ni hranu. I oni su oskudijevali u svemu.
„Razgovarao sam sa, sada visokim oficirima Armije Bangladeša, koji su služili u BiH tih ratnih godina. Nose bolne, ali i lijepe uspomene. Bosna je sada daleko, ali je ostao sa njima bosanski hljeb, somun, kao simbol, kao podsjećanje na to vrijeme. Recept sjećanja i ljubavi prema BiH, kako ga zovu“, kazuje Subašić.
San o slonu
Gotovo cijelu godinu proveli su pripadnici bangladeškog bataljona sa okruženim stanovnicima zapadne BiH. Oficiri su ulagali sav trud da prehrane vojsku, maštajući o tome kako će, kada se završi rat ili prije njega njihova smjena, biti unaprijeđeni u više činove. Nabaviti hranu tada nije bilo nimalo lako.
S druge strane, obični vojnici su sanjarili o tome kako će, kad se rat završi, a oni se vrate u svoju zemlju, odmah od ušteđenih i dobrih plaća iz UN-a kupiti slona. Uzalud su Cazinjanima pokušavali objasniti šta u Bangladešu znači slon. To vam je kao ovdje imati buldožer, govorili su, ali ih niko nije mogao shvatiti.
Međutim, u ova dva desetljeća, kako su se pripadnici bangladeškog bataljona oprostili od Cazinjana, Bangladeš je postao sasvim drugačija država. Nije to više najsiromašnija zemlja na svijetu sa izraženom korupcijom koja je prodrla u sve sfere društva. Sada je to zemlja prosperiteta, snažnog ekonomskog razvoja, sa godišnjim rastom bruto nacionalnog dohotka od sedam posto. U tom segmentu, kako kaže Subašić, gotovo u stopu prati svog velikog susjeda Indiju.
„Bangladeš je najveći izvoznik tekstila u svijetu. Sada već izvozi rižu iako je to u ovoj zemlji osnovna namirnica… I još puno toga što fascinira i razbija sve predrasude…”, kaže Subašić.
U ovoj, najgušće naseljenoj zemlji na svijetu, živi oko 370 raznih narodnosti i nikom nije tijesno. Možda je i to jedan od razloga što im se dopao bosanski kruh, kao simbol zemlje koja je vjekovima znala živjeti u susretu svojih različitosti.
