Nije tu više samo riječ o ružnim rogobatnim kućerinama; riječ je o mazohističkom presijecanju komunikacije s ukupnošću života, kao temeljnim izvorom udomljenosti.
Takvi smo ljudi: u stalnoj potrazi za skrivenim rajevima u kojima očekujemo neočekivano, duša nam je skrenuti s utabanog puta čim ugledamo iole intrigantan putokaz.
Tako smo se nekako i mi, družina suputnička, ljeta pretprošloga, iznebuha stvorili u jednom hercegovačkom etnoselu. Ovakve drumske avanture po Bosni i Hercegovini u pravilu počinju na isti način: ako vam na putokazu piše da je žuđena destinacija udaljena pet kilometara od magistralnog puta, odmah to pomnožite sa dva, pa će vas još držati dobro raspoloženje kad ustanovite da ste na odredište stigli nakon osam prijeđenih kilometara. U ovoj, kao i svakoj drugoj priči o nama, podtekst vam je presudan za korektno razumijevanje svih ovdašnjih jezika.
Stigosmo u pohod etnoselu imenovanom u duhu populističkog melosa “Raj u raju”, nakon ugodnog vrludanja divljačnim podnožjem planine Prenj i desetominutne pauze za iščuđavanje pred jednom od glasovitijih promašenih investicija socijalističkog graditeljstva; u njegovoj izvitoperenoj verziji navođenoj politikama viših interesa (viših od uvažavanja prirodnih zakona).
Dakle, rajska vrata otvaramo nakon što smo se uredno fotografirali s uzalud podignutom grandioznom branom Idbar, koju su njeni graditelji na koncu, pod punim vodenim naponom, morali dinamitom razvaliti pred prijetećom katastrofom neslućenih razmjera, na koju su ih žitelji prenjskih sela upozoravali sve vrijeme od početka gradnje.
‘Tito na hiljadu načina’
Brana Idbar, kao jedna od nebrojenih sodoma i gomora našeg graditeljstva, prirodno ulazi u ovu priču o bajkovitim turističkim etnoselima i njihovom antipodu – otužnim bh. selendrama, mahom lišenim ikakve kreativne imaginacije i dosluha s okolnom prirodnom arhitekturom.
Na prvi pogled, ovaj nazovi etnoraj vam je takav da nemate pojma u kojoj ste državi. Mogla bi biti Austrija, možda Italija, možda čak i pitoreskno hrvatsko Zagorje ili neki mitološki zakutak Drakuline Transilvanije.
Možda čak i Kina, samo ne Bosna i Hercegovina. Ima tu gujinih očiju, pod uvjetom da isključimo sve guje koje smo ikad vidjeli po ovoj našoj svakojakim gujama i nezamislivim čudima bogatoj domovini.
Pogled ti nesnošljivom razdraganošću prvo osupnu jarke boje, koje na isturenoj pozornici stoljetnih modrih šuma vode svoje čangrizave ratove za prevlast u tvojoj slici svijeta, pa se naprečac srodiš sa šokantnim, a iznenađujuće ugodnim estetskim haosom, kao kad se prvi put nađeš u veseloj ciganskoj mahali.
U tom prvom dojmu nema nijednog pomirujućeg elementa, a opet, neznanom ti magijom, u hipu se izmiriš s ponuđenom mogućnošću da uprizorenu sliku osmotriš nekim novim očima.
Odjednom, svako dijete u tebi ugleda baš ono što mu duša ište: od sablje dimiskije do pečenja jarećeg. Između toga prijeći ćeš ćupriju koja vodi do nezaobilazne suvenirnice s ponudom rukotvorina dominantne etnosekcije “Tito na hiljadu načina”.
Pola kile kozijeg sira
Što god odabereš – tapiseriju, ručni vez, pleteni vuneni šal, ram za sliku tvoje drage, muštiklu od trešnjina drveta, horoza popržana na vjetrokazu – isto ti je: na svemu ti je Tito glavna mustra. Pa ti vidi šta ćeš, jadan, bez uspomene na pobaška krasne Hrvate, Srbe i Bošnjake.
Ako ništa, prohodaj uredno popločanim sokacima nazvanim po znamenitim bh. piscima, zaviri u apartmane u kojima ti nipošto nije uskraćen svakodnevni komfor: tuš-kabina, kablovska TV, WiFi, klima-uređaj…
Otvoreni bazen možda nije uvijek prazan kao tog dana. Pustiš dječicu na tobogane i ljuljačke, zavališ se u birtijsku hladovinu nad potokom, drmneš domaću krušku; naručiš potočnu pastrmku sa žara, janjetinu ispod sača, lukmiru i kukuruzu, uštipke i kadaif. I, šta još? Pola kile kozijeg sira.
Sve u svemu, sva su vam etnosela diljem Bosne i Hercegovine ista: Disneyland s motivima naivnog slikarstva, zaboden u srce ovozemaljskog raja. Daleko od ove izmaštane turističke seoske idile čuči i čami naša stvarnost.
Većinu bosanskohercegovačkih sela iz njihovog je tradicionalnog arhitektonsko-kulturološkog ležišta iščašio socrealizam, a sveobuhvatno dotukao nacionalizam svojim perverznim etnokratskim projekcijama kulture življenja, sa širokim dijapazonom poremećaja autističnog spektra.
Ne mare za tlo iz kojeg niču
Nije tu više samo riječ o ružnim rogobatnim kućerinama, mahom trajno nezavršenim, bez fasada i balkonskih ograda. Niti o hrpama svakovrsnog đubreta, auto-otpada i krša po avlijama, umjesto kadifica i petunija koje vitalnošću obilato škrope muzejski ambijent u etnoselima. Riječ je o mazohističkom presijecanju komunikacije s ukupnošću života, kao temeljnim izvorom udomljenosti.
Bosanska sela odavno ne mare za tlo iz kojeg niču. Uspentrala su se nebu pod oblake i, poput mitološke kule babilonske, graditelji vlastitih kuća i bogomolja-oblakodera, čija je svrha puko obilježavanje teritorije – zaokružene u zloćudnu istost, izgubili su zajednički jezik civilizacijskog kruga ugrađen u temelje čovjekovog svijeta i svrhovitog / cjelovitog življenja u njemu.
Tako su, paradoksalno, sela iz naše zbilje (kao i gradovi, uostalom), otimajući se za prepoznatljivu ikonicu u geopolitičkom mozaiku svijeta, izgubila kontakt sa stvarnim svijetom, a time i svijet. Sama sebi dovoljna, svijetu su postala nevidljiva.
