Na brdu iznad Bišćana, Hambarina, Hegića i ostalih prigradskih prijedorskih područja na lijevoj obali Sane dominira spomen-obilježje u znaku nogometne lopte. Neobično i “lijepo”. U jedinstvu je “stadiona i tribina” satkanih od bijelih nišana. Govori o FK Sloboda, čiji su svi članovi završili ovdje. U ljeto 1992. ubijeni su igrači, članovi Uprave, znatan broj navijača, a manje od 30-ak kilometara dalje, u Ključu, susjednoj općini u Bosanskoj krajini, drugo spomen-obilježje – knjiga i istrgnuti listovi. Simbol 86 ubijenih Ključana u zgradi Osnovne škole “Velagići”. Tu gdje su počeli učiti prve korake života i završili su život 31. maja i 1. juna prije 25 godina.
“Jedinstven je ovo primjer sučeljavanja s prošlošću, najedukativniji primjer počinjenog genocida. Ovdje su žrtve mladići, sportisti, pa onda učenici koji su ubijeni u školi. Ovdje ne govorimo o Bošnjacima kao žrtvama, već sportistima i učenicima i ovdje svi posjetioci dožive tu pravu dimenziju genocida. Posebno oni koji dođu iz drugih zemalja”, kaže Sudbin Musić, Prijedorčanin koji je kao 15-odišnjak “stigao” u logor Omarska, i dodaje:
“Mladići iz prijedorskih naselja na lijevoj obali Sane, u kojima je u tri dana jula 1992. ubijeno 1.800 ljudi, žena, djece, staraca, velikom su ljubavlju i entuzijazmom gradili ovdje sportski stadion, formirali fudbalski klub i, koja simbolika, dali mu ime Sloboda. Radili tokom ljeta na kopovima rudnika Tomašica i finansirali gradnju. A onda završili u tim kopovima Tomašice, gdje je otkrivena najveća masovna grobnica, završili među ubijenih 3.176 Prijedorčana, među kojima je najviše Bošnjaka, četiri Srbina, 350 Hrvata i 102-oje djece. Danas je taj stadion prazan, a umjesto publike i navijača oko njega su bijeli nišani stradalih Prijedorčana.”
U Udruženju logoraša „Prijedor 92“ kažu da „niko ne može izbrisati prošlost, niti je zaboraviti, a Prijedor i Ključ nose teške terete proteklog rataMirza Sadiković/Al JazeeraA o otvorenoj knjizi u Ključu i njenim istrgnutim listovima pričaju Fahrudin Ćemal, koji je prošao četiri logora, i Nijaz Delić.
“Ni danas ne vjerujem da sam ostao živ, šta smo sve prošli. Ovdje u Velagićima ubijen je 121 mještanin, 86 ubijeno je u zgradi osnovne škole. Njih 77 smo ekshumirali u masovnoj grobnici Lanište 1, šest kilometara dalje od Velagića, gdje su ih egzekutori bacili”, kazuje Ćemal.
Osamdesetsedmogodišnja Ajša Bajrić suznih očiju i teškim riječima podsjeća na svoja četiri ubijena sina: Huseina, Fehima, Mustafu i Muharema: “Eh, da mi je da vidim njihove ubice i da ih samo upitam šta su kome bili krivi…”
Govori ova otvorena knjiga i o stradanju svih stanovnika susjednog sela Biljana. I tu je u zgradi osnovne škole ubijeno njih 264. Pa onda u Prhovu, koje je također nestalo u jednom danu. Zato su i mezarja u dvorištima škola. Podsjećaju na to Nesima i Asima Abdić, te Šemsudin Džaferagić, kome je ubijeno četvero djece, tromjesečna kćerka u majčinom naručju.
Ljudska tijela razbacana kao krpe
Halid Hegić, čija je porodica jedina s djecom u prijedorskom naselju Hegići, podsjeća na dvadeseto julsko popodne 1992: “Samo ovdje u Hegićima bilo je 250 porodica, a vidi sada… Bila je rijetka kuća da nije imala pet članova. A onda, tog poslijepodneva, od tri do pet sati, ubijeno je 70 mještana. Koga su god našli ubili su. Tijela su bila po putu, po livadama, razbacana k’o krpe.”
Sudbin Musić je sa 15 godina bio zatvoren u logorMirza Sadiković/Al JazeeraDok mu se otimaju uzdah i suze, nastavlja: “Danas je ovdje šest porodica. S mukom gazimo u neizvjesnu budućnost. Ali, srce mi je puno što sam na svome. Sve ostalo mi je prazno, ali zadnji ću otići odavde. Vjerujem da će Mladiću biti izrečena presuda za genocid. Bila bi to barem mala satisfakcija za nas žrtve, pogotovo one koji smo se vratili i koji živimo ovdje.”
Dijelovi su ovo priče stradanja nesrpskog stanovništva u Prijedoru i Ključu, općinama koje su uz još četiri, te uz Srebrenicu, sadržaj optužnice bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, generalu Ratku Mladiću.
Dok čekaju izricanje presude, govore: “Bojimo se da će nam po drugi put i ponovo biti nanijeta nepravda. Najmanje je što bi nam bila satisfakcija je presuda za genocid. Šta još treba pokazati šta se dešavalo i desilo, kroz šta su prošli Bošnjaci i Hrvati Bosanske krajine, te 1992. godine?”
Strah od nove nepravde
U Udruženju logoraša “Prijedor 92” kažu da “niko ne može izbrisati prošlost, niti je zaboraviti, a Prijedor i Ključ nose teške terete proteklog rata. Zato bi presuda za genocid bila satisfakcija. Posebno za nastavak života, za nastavak povratka. Činjenica je da običan svijet daleko bolje funkcioniše međusobno nego što se stiče utisak po političarima koji ih vode.”
Predsjednik Udruženja Mirsad Duratović plaši se upravo toga: “Nismo se dovoljno borili u ovih 20-ak godina da taj proces reintegracije bude brži, kvalitetniji. Plašim se da će i presuda Mladiću ići u tom pravcu, a to bi bila nova i ponovna nepravda ovom narodu, ovom životu. Zločine su počinili pojedinci, general Mladić, komandant Vojske bosanskih Srba, kreirao ih je i naredio, ali vlast, kako u ratu, tako i u miru, daje odlučujući ton odnosu prema njima. I dok se god taj odnos ne promijeni, a vjerujemo da bi ovom presudom trebao, Prijedor, Ključ, Bosanska krajina ostaju stalni i nerazjašnjivi uvod u prošlost, koja uništava sadašnjost, ali bi mogla i dobar dio budućnosti.”
I tako je to u Bosanskoj krajini ovog novembra. Posebno u Prijedoru i Ključu. Dok čekaju presudu generalu Ratku Mladiću, bivša područja Bišćana, Hambarina, Čarakova, Zecova, Rizvanovića, Hegića, Kozarca, pa Biljana, Velagića, Prhova, ta područja mrtvih, ali danas i živih, ipak gledaju.
Ali – praznim očima.
