Priču o navodnim jezivim događajima prenosi časopis Aura:
– Jedne noći sam se prenula iz sna. Onakva, sva u bunilu, ukočila sam se kada sam vidjela supruga pored kreveta. Bio je nag i uzeo me k sebi. Drhtala sam od straha. Kada sam ujutro ustala, bila sam zbunjena i izluđena. Pitala sam se da li je to bio san. Cijeli dan sam bila zamišljena. Kao da mi je nešto opilo mozak.
Kada mi je suprug umro, prije četiri godine, moj svijet se srušio. Nisam mogla prihvatiti činjenicu da ga više nema. Bila sam jako vezana za njega. U Ameriku smo došli odmah po prestanku rata u Bosni. Nakon lutanja, skrasili smo se u Chicagu. Imali smo idealan brak. Nikada nije povisio ton na mene, poprijeko me pogledao, a kamoli podigao ruku. Željela sam da jeste. Možda bi mi nakon njegove smrti bilo lakše. Snagu su mi jedino davala djeca.
Mnogi nisu mogli da vjeruju da toliko patim za njim. U Americi vrijeme prolazi u strci. Sve se brzo zaboravlja, pa čak i smrt najbližih.
– Hajde mati, dođi sebi. Nije nestao svijet sa tatom. Moraš biti jaka i nemoj da okolo govore kako si i ti pri kraju i da ćemo ostati siročad. Večeras dolazim sa djevojkom, hoću da je upoznaš i da se malo trgneš – čak me i stariji sin kritikovao.
Nakon četiri mjeseca tuge i bola, prvi put sam osjetila volju za životom. To veče mi je bilo divno. Gledajući sina i njegovu djevojku, zamišljala sam unučad. U tome sam pronašla smisao života koji je ponovo krenuo svojim tokom. Iako bez muža, nisam se obazirala na druge muškarce. Nisam htjela ni pomisliti na drugog.
I taman kada sam se oporavila, prije osam mjeseci strefila me nova nevolja. Jedne noći sam se prenula iz sna. Onakva, sva u bunilu, ukočila sam se kada sam vidjela supruga pored kreveta. Bio je nag i uzeo me k sebi. Drhtala sam od straha. Kada sam ujutro ustala, bila sam zbunjena i izluđena. Pitala sam se da li je to bio san. Cijeli dan sam bila zamišljena. Kao da mi je nešto opilo mozak. Začudo, ipak sam jedva čekala da padne noć bez trunke straha.
Došao je i druge noći, i treće, i tako redom… Svaku noć u jedan sat poslije ponoći. Vjerujem kako će mnogi reći da sam luda, da je to nemoguće, ali ja sam svjedok tih događaja. Bila sam sretna, nasmijana… U meni je oživjela misao da je moj suprug živ po noći. Nisam posumnjala na džine (duhovna bića), da su to oni uzeli izgled moga supruga, da oni sa mnom spolno opće.
Na svu sreću, jedna prijateljica me vratila iz takvog stanja. Jedne noći kada sam bila kod nje na sijelu upitala me otkuda odjednom tako sijam od sreće. Bez imalo ustručavanja sam ispričala o suprugovim posjetama. Skočila je iz fotelje. Rekla je kako mi hitno treba pomoć i zamolila me da odem iz njene kuće. Odmah je nazvala moje u Bosni i rekla im šta se sa mnom dešava…
