Otkako je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) prošle srijede proglasila pandemiju, što se poklopilo s prvim potvrđenim slučajem zaraženosti virusom korona (zvanično COVID-19) u Turskoj, ova je tema, logično, potisnula sve druge. Logično, s obzirom na to da, kada jednom pandemija prođe na planeti, neće biti čovjeka na čiji život na neki način nije utjecala, čak i ako uzročno-posljedične veze nisu direktne i očigledne i bez obzira na svijest o tome.
Mjesecima je Turska uspijevala spriječiti virus, i onda kada su susjedne zemlje imale mnoštvo potvrđenih slučajeva. Imajući u vidu geografski položaj, status tranzitne zemlje i količinu saobraćaja robe i ljudi koji se odvija preko nje, činjenica da je odolijevala tako dugo, kao i to da ima jednocifren broj slučajeva (dok ovo pišem, nedjelja, 15. mart – šest), lahko bi mogla biti percipirana kao čudo – mirakul. Međutim, to bi bio najpogrešniji i najmanje fer zaključak iz jednostavnog razloga što iza tog uspjeha stoji ozbiljan odgovorni pristup Vlade Turske u cjelini i posebno Ministarstva zdravlja.
Čitajući saopćenje čelnika WHO-a Tedrosa Adhanoma Ghebreyesusa, kada je pandemija proglašena, Republika Turska (iako nije spomenuta) pada na pamet kao zemlja za ugled: “Nekoliko je zemalja pokazalo da se ovaj virus može suzbiti i kontrolirati. Izazov mnogim zemljama koje se sada bave velikim brojem zaraženih ili širenjem zaraze nije da li mogu da urade to isto – nego da li hoće.
Neke se zemlje bore s nedostatkom kapaciteta. Neke se zemlje bore s nedostatkom resursa. Neke se zemlje bore s nedostatkom odlučnosti…
“Sve zemlje moraju uspostaviti finu ravnotežu između zaštite zdravlja, minimiziranja ekonomskih i socijalnih poremećaja i poštivanja ljudskih prava”, kaže Ghebreyesus i nastavlja: “Od početka sam govorio da zemlje moraju prihvatiti pristup angažiranosti cijelih vlada i cijelog društva izgrađen oko sveobuhvatne strategije za sprečavanje infekcija, spašavanje života i minimiziranje posljedica.
Dozvolite mi da ga sumiram u četiri ključna područja.
Prvo se pripremite i budite spremni. Drugo, otkrijte, zaštitite i liječite. Treće, smanjite prenos zaraze. Četvrto, inovirajte i učite.
Pronađite, izolirajte, testirajte i tretirajte svaki slučaj i pratite svaki kontakt; spremite svoje bolnice; zaštitite i obučite zdravstvene radnike.
I da pazimo jedni na druge jer trebamo jedni druge.”
Sve je navedeno Turska primijenila mnogo prije ovog govora i pritom dokazala da ima kapaciteta, resursa i volje. Inovativnost je pokazala u razvijanju vlastitog testa na koronu, koji sada izvozi. Najmanje 26 zemalja zatražilo je pomoć i iskustva Turske u borbi s virusom, koje ona nesebično dijeli. Uostalom, pohvale WHO-a svjedoče o tome.
Međutim, ono što je najvažnije jeste da je Turska sve mjere, kojih je mnogo za nabrojati u jednom tekstu, donijela blagovremeno. Tajming je od krucijalnog značaja u borbi s epidemijama / pandemijama i džaba su sada pohvale WHO-a Italiji i Iranu da rade dobro kada su mjere koje primjenjuju prilično okasnile (isto se odnosi na Kinu). Jedan od presudnih, a u cijeloj gunguli potpuno zanemarenih faktora koji su omogućili tu blagovremenost jeste predsjednički sistem. Ne smijem ni da mislim kako bi borba protiv korone izgledala u Turskoj da je na snazi parlamentarni sistem, onakav kakav želi uvijek “antiprotivna” opozicija. Kakva bi to vunovlačarenja bila!?
Ruku na srce, ovog je puta glavna opoziciona partija, Republikanska narodna partija (CHP), u pauzi od petokolonašenja, izrazila zahvalnost Vladi i posebno Ministarstvu zdravlja za uspješnu borbu protiv zaraze. Svojevremeno (21. decembar 2017. godine) je tadašnji šef poslaničke grupe CHP-a Engin Altay, pod krovom parlamenta, rečenicom: “Čak i ako bi ova Vlada radila najbolji posao na svijetu, mi joj ne bismo aplaudirali. To je dužnost koju nam je nacija dala”, pokazao svu primitivnost (ne)poimanja demokratije te partije (i šire, segmenta društva). Da li se možda nešto izmijenilo? Nisam uvjeren. Prije bih rekao da prijetnja koju pandemija predstavlja savršeno odgovara Kemalu Kılıçdaroğluu, lideru CHP-a, da odloži do daljnjeg kongres na kojem mora staviti svoju fotelju na kocku… ovaj, glasanje.
Teško bi bilo očekivati da pandemija može proći bez crne propagande. Ona se uglavnom dešava na društvenim mrežama, ali i pojavom nadrieksperata (s redovnom titulom doktor, docent, profesor) u mainstream medijima. Interesantan je slučaj skoro viralnog tvita poznatog güleniste Abdullaha Bozkurta, koji je tvitovao klip s jedne (mainstream) televizije u kojem izvjesni goreopisani nadriekspert objašnjava “genetsku superiornost” Turaka u odnosu na “komičnu kopiju” SARS virusa i. e. COVID-19, uz tekst kojim hoće implicirati da je to dominantni narativ u Turskoj. S obzirom na Bozkurtovu eksponiranost kao güleniste, cijela stvar (uključujući “padanje s Marsa” upravo tog dr. docenta u mainstream medije) smrdi do neba, ali ljudi koji ne znaju lijepe se na to. Srbijanci su najviše dijelili taj tvit (meni je iskočio X puta), pretpostavljam, zato što ih trabunjanje o “genetskoj superiornosti” podsjeća na njihove domaće budaletine.
Nusefekt pandemije COVID-19 jeste da je najvjerovatnije nepoznati virus uništio moždane ćelije urednika fotografija New York Timesa, BBC-a i CNN-a. Naime, u online izdanjima i na Twitteru vijesti o virusu i mjerama borbe protiv njega (u Evropi) redovno su bile ilustrirane fotografijama turskih džamija ili prizora iz Turske. New York Times učinio je to dva puta na tekstove o suspenzijama letova iz Evrope za SAD, BBC je vijest o izolaciji kanadskog premijera i supruge mu (koja je testirana pozitivno na virus) ilustrirao – potpuno neobjašnjivo – fotografijom turskih navijača, a CNN je na Twitteru imao seriju tvitova ilustriranih istom fotografijom dezinfekcije jedne istanbulske džamije koji su pokrivali različite i potpuno nepovezane teme.
Kada je glodurima Yeni Şafaka prekipjelo, uzvratili su istom mjerom ilustrirajući vijesti o Iranu fotografijama prepoznatljivih londonskih prizora, a portal haber365 je tekst naslovljen Korona virus najviše ugrožava dobni raspon od 70-100 godina popratio fotografijom britanske kraljice. Kad je bal, nek’ je bal.
Pomjeranje centra pandemije iz Kine u Evropu omogućilo nam je vrlo jasan pogled na razliku između deklarativnog i stvarnog. Raštimovanost unije eksponirana je u punom svjetlu. Unatoč naporima Evropske komisije da koordinira zajednički odgovor na izazov koji COVID-19 predstavlja, “pojedine zemlje članice preduzimaju neusklađene, djelomične, pa čak i kontradiktorne mjere – što u konačnici može ugroziti zajedničke napore u borbi protiv epidemije”, piše Elena Sánchez Nicolás za portal Euobserver.
Odjedanput zajedničko tržište nije više tako zajedničko – Njemačka, Francuska i Češka zabranile su izvoz antivirusne opreme. Najednom su i “nepostojeće” granice zemalja članica postale granice, što s kontrolom ulaz-izlaz, a što s potpunom blokadom. Ukratko, uzdrmani su svi “principi” EU.
Međutim, svirepost cijele te birokratske kule (od karata) vidi se najbolje u činjenici da nijedan zahtjev za pomoć koju su italijanski zvaničnici uputili Uniji nije (blagovremeno) ispunjen. Da, zaboravih, solidarnost je jedan od tih EU principa. No, solidarnost je ovog momenta limitirana na ubijanje izbjeglica na tursko-grčkoj granici – u akciju su se u međuvremenu, osim južno-kiparskih, uključili poljski, austrijski i holandski policajci.
U tekstu objavljenom na portalu Poltico.eu italijanski ambasador pri EU piše: “Ovo je bitka u kojoj se suočavamo s dva strašna neprijatelja: panikom i sebičnošću.
Panika vodi u neracionalno i neodgovorno ponašanje građana i ekonomskih sudionika. Sebičnost dovodi do gubitničke “da komšiji crkne krava” logike i do diskriminatornih ili špekulativnih radnji. Ni jedno ni drugo ne bi trebalo biti prihvatljivo.
Virus će proći, ali svako truhlo sjeme samozadovoljstva ili sebičnosti ostaje.
Kriza korone test je kohezivnosti i vjerodostojnosti EU – ona se može prebroditi samo istinskom, konkretnom solidarnošću. Evropa mora djelovati po principu uzajamne odbrane i pomagati onim članicama čija je sigurnost ugrožena.
“Ako budemo hrabri i ujedinjeni, pobijedit ćemo. Ako smo sebični i podijeljeni, izgubit ćemo.”
Mudre riječi koje su pale na gluhe uši birokrata u Bruxellesu. U međuvremenu, Kina i Kuba šalju pomoć Italiji, prije svega u medicinskom osoblju, ali Kina i u materijalu.
Svijet se okrenuo naopačke. O posljedicama pandemije i pitanjima koja ona ostavlja raspravljat će se mjesecima i godinama. Svaki segment ljudskog bivstvovanja došao je na neki način pod pitanje. S punim pravom postavljat će se pitanja o političkim, ekonomskim, društvenim uređenjima i, naravno, civilizacijama. Turska se u svemu tome, kako na unutrašnjem, tako na vanjskom planu, pokazala besprijekorno, što će joj malo ko van nje priznati, ali etičan se ne biva zbog drugih.
