Nezavisni intelektualci okupljeni u nekad respektabilnom, a danas prorijeđenom Krugu 99, raspravljali su na svojoj redovnoj nedjeljnoj sesiji o tome je li Bosna i Hercegovina propala država ili su propale njene politike. Akademik Dubravko Lovrenović drži da BiH “još uvijek nije propala država”, ali da se institucionalno raspada.
Njene institucije su, prema Lovrenoviću, suspendovane Dejtonskim mirovnim sporazumom, aktom koji ih je i ustanovio i koji je zemlju lišio političke nezavisnosti. Pomenutoj Lovrenovićevoj dijagnozi nema se šta prigovoriti, iako bi možda tačnije bilo reći da se država institucionalno raspala s padom komunizma, prije skoro četvrt stoljeća, i da više nikada nije funkcionisala kako treba. Jedan drugi akademik, Esad Duraković, nedavno je u jednom intervjuu izjavio da Bošnjacima “prijeti nestanak države, što bi za njih bila tragedija, jer bez BiH oni ovdje ne mogu opstati”.
Upozoravajuća je i izjava novog voditelja Misije OSCE-a u BiH, ambasadora Jonathana Moorea, data uoči predstojećih izbora. “Bosna i Hercegovina je zemlja koja ne ide naprijed, ona je još uvijek u poznatom bezdanu”, kaže američki diplomata, jedan od najautoritativnijih stranaca na privremenom radu u Sarajevu. Ovo je još jedan u nizu signala koji su registrovani posljednjih dana i kojima Amerika jasno stavlja do znanja da postojeće vladajuće garniture nipošto ne zaslužuju da ostanu na vlasti, što je refleksno ujedinilo u “front otpora” Zlatka Lagumdžiju, Bakira Izetbegovića i Milorada Dodika, lidere koji se u svemu ostalom manje-više razilaze.
Kao da je potreban američki, njemački ili bilo čiji pritisak pa da najodgovorniji ljudi u ovoj zemlji – a oni sjede i u zakonodavnoj, i u izvršnoj i u sudskoj vlasti – širom otvore oči i suoče se sa stvarnošću koju su, najvećim dijelom, sami kreirali. Ne radi se o “četiri godine loše vlasti”, kako se sada govori, već o pune 24 godine loše ili nikakve vlasti. Njeno knjigovodstvo ukazuje na potpuni bankrot – politički, ekonomski, finansijski i svaki drugi. A prije svega na moralni bankrot, onaj koji osiromašenima i obespravljenima najviše bode oči. Sada žanjemo ono što je tako dugo i uporno sijano.
Sve u svemu, prilike u zemlji su takve da nas od haosa dijeli još samo korak ili dva. Majske poplave su najbolje pokazale da živimo u zapuštenom i neorganizovanom društvu, čiji su obraz spašavali mladi volonteri i pripadnici Oružanih snaga. Ali, elan je kratko trajao i stvari su ponovo vraćene na svoje mjesto.
Stigla je hladna jesen, s kišama i snijegom na planinama, a država demonstrira svoju nemoć da zbrine hiljade očajnika koji su ostali bez svojih kuća i imanja. Gdje su pare namijenjene kao pomoć tim ljudima, u kakvom im se labirintu gubi trag? Federacija je konstantno pred finansijskim kolapsom, a uže privremenog spasa dotura joj MMF u vidu novih kreditnih zaduženja. Republika Srpska duguje svjetskim bankarima pet i po milijardi KM.
Ona svaki četvrti dan živi na kredit – tri dana je “hrani” Dodik, a četvrti dan Putin. To je do kraja pojednostavilo predizbornu kampanju u tom entitetu. Obrni-okreni, građanima je ostalo da budu za Dodika i Putina ili protiv njih. Shvativši da razne patriotske floskule više ne piju vode, dvije vodeće stranke u Federaciji, SDP i SDA, odlučile su da u jurišu na novi mandat upotrijebe posljednju i najjaču kartu – onu koja će “napasti” nezaposlenost. Lagumdžija obećava 50 hiljada novih radnih mjesta, koliko je na ljetnoj pozornici na Ilidži obećao i Bakir Izetbegović. Da je ovdje riječ o partiji političkog pokera vidjelo se dvije sedmice kasnije u Sarajevu, kad je dopredsjednik SDA i jedan od najvećih favorita za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, obraćajući se članovima svoje stranke, udvostručio ulog i broj obećanih radnih mjesta povećao na 100 hiljada. Uz samo jedan uslov – da mu birači povjere 300 hiljada svojih glasova. “Ovo je vrlo jednostavna ponuda mom narodu – 300 hiljada glasova za 100 hiljada radnih mjesta”, rekao je Izetbegović.
Narod živi svoj život i, koliko vidim, nije mnogo zainteresovan ni za najatraktivnija obećanja. Predizborna kampanja postala mu je dosadna. Ljudi mnogo više vjeruju u još jednu prevaru nego u nova obećanja, jer ni ona stara, davno data, nikada nisu ispunjena. Ima tu još jedna stvar. I posljednji čitalac novina lako će primijetiti da su se njihove prednje strane, uključujući i naslovnu, pretvorile u svojevrsnu crnu hroniku, čiji su glavni likovi razni ministri, visoki državni službenici, poslanici, policijski inspektori, posljednjih dana i neki državni tužioci. Jedni odlaze u zatvor, drugi, uz nagodbu, bivaju pušteni, treći valjda čekaju da budu uhapšeni. U poređenju s njima, svakodnevni lov na dilere droge, od kojih oni glavni uvijek na neki čudesan način uteknu, postaje nezanimljiv.
Korupcija i pljačka države, vještina koju je kao malo ko usavršio dopredsjednik Vlade Federacije i ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Jerko Ivanković Lijanović, dostigle su takve razmjere da i nekoliko državnih zatvora ne bi bilo dovoljno da se u njih smjeste svi potencijalni krivci.
Čitam novine i portale, gledam televiziju, slušam radio… Komentatori i analitičari gotovo u pravilu ozbiljno zamjeraju stranačkim liderima i njihovim aparatčicima što su predizbornu kampanju pretvorili u “borbu pasa”, umjesto da iznesu svoje uvjerljive ekonomske i socijalne programe. Međutim, od ovakve “prljave” borbe za vlast zapravo nam se ništa bolje nije moglo desiti, jer je ona slika našeg društva, naš lik u ogledalu. Slika elita koje već niz godina vladaju i slika birača koji tako uporno za njih glasaju.
Piše: Gojko Berić
