Prihvatila sam činjenicu da će rastanci sa Bosnom i dalje boljeti i da će u mom srcu uvijek postojati neizmjerna ljubav i briga za njom.
Pišem vam iz ničije zemlje. Lebdim na nebu poput ptice. Gledam kroz prozor kako nas tmina obuhvata, ali unatoč mraku, znamo gdje idemo. Približava se ponoć. Posmatram ljude oko sebe, svi su mahom sklopljenih očiju. Sumnjam da su u dubokom snu, ali ipak mislim da spavaju. San mi nikako neće na oči.
Odlazim, ali ne želim da odem. Ista priča svakog ljeta.
Sjedim i razmišljam, potpuno preplavljena emocijom koju već osjećam 19 godina. Umorna sam. Vakat je da napokon iskažem tu emociju, koliko ona to dozvoljava, kako bi olakšala svojoj duši. Nakon svih ovih godina, odlučila sam da je neophodan preokret, pozitivnog karaktera, vezan za Bosnu. Nađem olovku i komad papira i puštam srcu da kaže svoje. Sasvim iskreno.
Rastanak od Bosne je bolan proces i svaki odlazak boli na svoj način. Slobodno mogu reći da su ti odlasci predstavljali najteže trenutke u mom djetinjstvu. Uvijek sam bila svjesna da ne ostavljam samo Bosnu kao državu, nego i svoju familiju, a ona mi je najviše falila. Nedostajali su mi na blagdanima i na školskim priredbama.
Sinteza prošlosti, sadašnjosti i budućnosti
Dobro pamtim kad sam išla u vrtić. Imala sam četiri-pet godina. Uvijek su nene i dede dolazili po svoju unučad, a ja bih uvijek gledala u vrata i zamišljala da će tetka ili daidža iz Bosne doći po mene. Teško je bilo nadoknaditi propuštenu godinu u nekoliko dana. Ipak sam bila zahvalna, jer mi je najvažnije bilo da smo zajedno, koliko god trajalo.
Emocija o kojoj govorim predstavlja savršenu sintezu moje prošlosti, moje sadašnjosti i moje potencijalne budućnosti. U trenutku rastanka od svoje familije i svojih komšija, od svoje smokve, kaldrme, sunca i kuće, pred očima se odigraju slike moga djetinjstva, koje su postale sinonim za ljetne raspuste provedene u Bosni. Prisjetim se svježine i mirisa tetkine posteljine koja nas je odano čekala svakog ljeta, ranih jutarnjih buđenja od voza koji je prolazio kraj daidžnicine kuće, čiji zvuk mi nikad nije smetao, niti plašio i bezbrojnih odlazaka na Vodicu, po babinoj naredbi, jer je hladnoća njenog izvora bila najbolja okrijepa na hercegovačkoj žegi.
Također se prisjetim adže Žgaje kad nam je pravio buredžike i kad mu je zafalilo jedno jaje, pa su me poslali u dućan. Još uvijek pamtim izraz lica prodavačice kad sam zamolila da mi proda jedno jaje, a ona će ti meni: “Samo jedno!?”
Ipak, lijeva strana zakuca najslađe kad se sjetim ranih sabaha s efendijom i dragim komšijama. Ti sekundarni bljesci prošlosti me prirodnim putem vežu za ozbiljnije razmišljanje o budućnosti u Bosni. Zamišljam kako bi bilo ostati i živjeti u svojoj kući, ne samo preko ljeta, nego tokom cijele godine, kako bi bilo doživjeti prvi šipak, prvi snijeg i prvi dašak proljeća?
Ali, ubrzo me probudi stvarnost, koja me blago podsjeća da se moj život ipak nalazi negdje drugo. To bude momentalan, ali značajan udar na moju svijest, jer koliko sam god željna Bosne i koliko god ona bila dio mene, uvijek se pitam da li sam ili da li ću ikad biti dio nje?
Dovoljna i Bosni, i Švedskoj
Ljudski je imati želju za pripadnošću i teško je bilo, kao dijete, prihvatiti mišljenje da nikad nisam bila dovoljno Bosanka za Bosnu, ili dovoljno Šveđanka za Švedsku. Danas, kao djevojka, negiram ovo mišljenje, jer sam odgojena u kući koja me je podstakla da sam itekako dovoljna i Bosni i Švedskoj, jer moj razum je dovoljno širok i moje srce je dovoljno veliko da shvati i da voli oba svijeta.
Mama i babo su bili najbolji učitelji i najveća podrška u razjašnjivanju mog identiteta. Moj stariji brat i ja smo učili maternji jezik u kući gdje je se kuhala kahva u džezvi, čitao Meša Selimović i slušao Safet Isović. U istoj kući smo pekli kanelbullar, čitali Astrid Lindgren i gledali Ingmara Bergmana. Moji roditelji su bili čvrsti u odluci da nas odgoje da volimo, poštujemo i cijenimo obje države i da budemo ljudi od dobra. To je moj temelj i orijentir, ma gdje god ja bila.
Danas gledam na svoj život iz šire perspektive. Prihvatila sam činjenicu da će rastanci s Bosnom i dalje boljeti i da će u mom srcu uvijek postojati neizmjerna ljubav i briga za njom. Ali, došla sam do zaključka, nakon dugog putovanja, da neću dozvoliti da me ta iskustva sprečavaju da uvidim blagodati koje krase moju sudbinu.
