Čelične volje i izuzetno snažne ličnosti, u toj teškoj tami pronašao je svjetlost. Ona ga vodi kroz život, u kojem nijednog trenutka nije prihvatao milosrđe i sažaljenje. A, bilo je strahova, sumnji, iskušenja…
Brojne krize
– Ostat ćeš slijep i nećeš moći raditi. Tu se više ništa ne može učiniti. Bio sam u šoku. Pa onda krize, jedna za drugom. Bilo je neopisivo teško kad su mi u Beogradu radili očne duplje, kapke, proteze za oči. Znao sam da mi se mijenja život, ali nikako nisam moga da prihvatim da postanem dio namještaja. Odlučio sam da se borim, da radim, da budem koristan – govori tiho, odmjereno.
Tri mjeseca nakon što je izašao iz bolnice, počela je borba, dokazivanje. Sebi i drugima.
– Odlučio sam pomoći bratu u trganju žita. Sin me uvede u jedan red, završim pa, onda, u drugi. To me je konačno učvrstilo u odluci da mogu i moram raditi, biti koristan sebi, porodici i dugima. Otišao sam u Rudnik. Rekli su da idem na prekvalifikaciju za centralu. E, to je bilo iskustvo – kaže s osmijehom.
U Školi za slabovidnu i slijepu djecu i omladinu u Sarajevu učvrstio je odluku da se izbori za vlastito parče svijeta.
Smisao života
– Iako sam potpuno slijep, u ovom centru sam “progledao” saznavši da ovi mališani s istim hendikepom rade čuda. Uvjerio sam se da čovjek sam daje životu smisao. Još kada sam naučio koristiti štap. Prvi put nakon nesreće sa štapom sam otišao ocu i materi na kahvu, sto metara od moje kuće. Onda sam, na nagovor profesora za orijentaciju, išao od kuće do direkcije, gdje sam bio na praksi. To je oko dva kilometra. On je bio sa mnom, ali se nije mnogo mješao. Ja sretan, on ponosan – govori ovaj čestiti i odvažni čovjek.
Bez pomoći i predaha svakog dana se uspinje stepenicama na sprat do centrale. Stepenik po stepenik izgradio je smisao, a poštovanje je došlo samo po sebi.
Veliki čovjek
– Senahid je veliki čovjek i profesionalac u poslu, kolega za poželjeti. Od njega se mogu naučiti važne lekcije o životu. Ljudi ga vole i poštuju – kažu Senahidove radne kolege Halida Bojić i Omer Hasić.
