Kome je to smetao monoteizam na teritoriji današnjeg Sandžaka? Možemo li bar malo naslutiti u ovim riječima srpskog prosvetitelja Dositeja Obradovića. Kada je egipatski teolog Arije, monoteističkim komplementarnim vjerskim učenjem i samo širi riječ Issa pejkambera postaće temelj monoteističkog učenja i biti će vladajuće sa početka IV stoljeća do polovine VII stoljeća i na njemu će se organizovati vlast na evropskom tlu.
„Sad, kada veliki broj ljudi neke lažne stvari za istinite poštuje, ako se ko nađe da te stvari kao lažne izobličava, takav mora biti zlo gledan i smatra se za nevjernika. Za ovakve stvari su svi apostoli i sam Hristos, gonjeni i ubijeni bili. Kad su Grci i Latini od Hristovih apostola primili hrišćanski zakon, onda nije bilo ni časnoga drveta, ni ikona, ni svetih telesa, ni moštiju, ni kostiju, ni kanona, ni irmosa, ni tropara nikakva… Za sve to blaženi i sveti apostoli ni reči ni slova niti su znali niti mislili. A naši slavenski narodi primili hrišćanstvo neki od Grka, a neki od Latina. No kad? Na devet stotina godina posle apostola. Sad neka mi kaže ko zna šta se nije moglo za devet stotina godina izumeti i natrpati?“
Dositej Obradović:“Život i priključenja“
Priča o historiji Bošnjaka muslimana je priča o grčevitoj i krvavoj borbi za opstanak, priča o ponosu i slavi, poniženju i kukavičluku, velikim djelima i izdaji, bošnjačkom merhametu i zločinima neljudi. Jedna od stvari koja je obilježila historiju Bošnjaka muslimana jesu krvavi genocidi nad njima, koji su se ponavljali od početka XII vijeka. Historijski gledano, genocidi nad muslimanima Bošnjacima, ali i svim ostalim muslimanima Balkana, nisu bio slučajani, već su bili rezultat jedne kontinuirane, planske, hriščanske politike pretočene u velikosrpsku i velikohrvatsku ideologiju. Ovo je početak putovanja kroz taj krvavi dio bošnjačke historije….
Nauka još uvjek nije ništa rekla
tek je samo u par riječenica to spomenula. Naročito se to prikrivalo na Balkanu. Koliko su nemanjićki progoni bogumila u Srbiji u 12. vijeku može objasniti, ili shvatiti šta nam se to, do dan danas, desava na Balkanu. Od Nemanje pa sve do danas radi se po istoj matrici protjeraj, popali sve one koji neprihvataju tvoju vjeru. Mislim da je došlo vrijeme otvaranje te teme – “bogumilska tema”. „Ne može vječno skrivati ono što se ne može sakriti. Jedan od problema sa rekonstrukcijom bogumilskog učenja je što skoro svi podaci dolaze od njihovih neprijatelja. Prva zasebna proučavanja bogomilstva započinju u XVIII vijeku, djelima C. J.Wolf-a „Historia Bogomilorum“ (Wittenberg, 1712) i J. L. Oeder-a ,,Dissertatio inauguralis, prodromum historiae Bogomilorum criticae exhibens“ (Gottingae, 1734). Nije li jedan od dokaza i selo Mitrova kod Tutina koje je sigurno bilo neko veće bogomilsko svetilište, što mogu potvrditi i nazivi nekih lokaliteta, humke i stara groblja. Monah Bogomil piše da su ovi krajevi, “gađali kamenjempratnju sv. Save koja je prolazila od manastira Crna Rijeka, preko mitrovačkih predjela i dalje prema Rasu. Nemanja je održao onaj sabor u Deževi u srcu bogomilske populacije i baš on je „osudio“ bogomilsku jeres isto kao što su to radilo Papa Inoćentije III pokreće krstaški rat protiv katara u Langdoku (danas južna Francuska) koji pustoši cvetajuću zemlju od 1209 do 1229. godine.
(Crkveno-državni sabor protiv bogumila je oko 1186 god).Poznato je da je Nemanja kršten u katoličkoj veri i kao takov vjernik branio interese katoličke crkve. Krajem XI vijeka i početkom XII ustvari počinje obračun sa momoteizmam na tlu Evrope u historiji poznato kao Arijanstvo. Koliko je ustvari bio uticaj Grčko istočne vere na tlu tadašnje raške možemo zaključiti i u samom obračunu Dragutina i Milutina. Značajan broj autora koji su se na bilo koji način bavili ovom temom, pa makar i usputno, bili su skloni tvrdnji da je Dragutin vremenom prešao na katoličanstvo, da li je prešao ili je to on oduvjek i bio ostaje još uvjek pitanje. Ako imamo savremene latinske izvore, tj. prepisku Dragutina s pa¬pom Nikolom IV. No, sve te ocjene trebalo bi odvojiti od njegove vjerske politike, koja u dosadašnjoj historiografiji nije tretirana zasebno. O njoj se govorilo samo u okviru širih tematskih cjelina i to onoliko koliko je glavna tema zahtijevalaLatinski izvori koji svjedoče o živim i jakim vezama sa Katoličkom cr¬kvom i papom govore da je Dragutin dobro razumio politička kretanja u svo¬joj blizini i da ih je znao iskoristiti za vlastite interese. Dobivanje na upravu Mačvanske banovine nije značilo samo proširenje oblasti kojom je upravljao, već je Dragutin tim činom postao ugarski feudalac, te je njegova politika za naredni period (sve do njegove smrti) dobila stalan smjer. Njegove zemlje su dobrim dijelom pripadale ugarskoj interesnoj sferi, pa samim tim i intere-snoj sferi papstva, odnosno Katoličke crkve. Nijeli u njegovom opredeljenju glavnu ulogu odigrala majka a nakon toga i žena. Njegov osnovni cilj nakon preuzimanja zemlje i bio je rad na suzbijanju hereze. Ovo nam samo govori da Arijanstvo i nakot tolike borbe crkve koji predstavlja Papa nije bilo pobjeđeno. Arhiepiskop Danilo koji je savremenik Dragutinov njegov rad hvali ali negovori koje je to pravovjerje katoličko ili grčko istočnopo svemu sudeći da za Danila nije bilo bitno to već samo da narod nesljedi Arijanstvo (monoteizam). Nije li ovo dokaz da su i jedna i druga crkva udruženim snagama kada je to trebalo vršile prisilno pokrštavanje.Poznata rečenica ja sam kralj i moja vera je vera traje vijekovima.Ako se pogleda sva vrela koja su nama dostupna vidjećemo da su ustvari svi vladari na prvo mjesto stavljali svoju vlast a skoro svi bježali od poznatih riječi Novog zaveta. Svaki čitalac Novog zaveta veoma lako može da primeti da je Hristos uvek (kao i apostoli kasnije) naglašavao mirotvorstvo i nenasilje. (Vidi: Mt. 5:7, 9, 38-48; Rimlj. 12:14, 17-21. itd) Obračun sa katarima Tuluza gdje se nije ni poslije toga prihvaćalo katoličanstvo.Tako da je u kasnijim razdobljima je u Toulouseu jako protukatoličko raspoloženje, te je u gradu bilo mnogo protestanata (hugenota) koji su 1562. pogubljeni.
Vratimo se i sagledajmo sliku srednjovjekovne Srbije koja vodi porijeklo “Crkve“ iz doba cara Konstantina i njegovih nasljednika koji su se na najsvirepi način obračunavali sa neistomišljenicima. Princip i načelna djelovanja nisu ni malo odudarala od oni cara Konstantina iako je prošlo mnogo vijekova od njegove vladavine. Način i djelovanje protiv neistomišljenika se skoro u potpunosti poklapao. Iako se mnogi u Srbiji trude da svojim djelima koje pišu obanjuju narod u pogledu nekih perioda povjesti Srbije, pokušaćemo da dokažemo da se ništa nije razlikovao obračun sa Arijanstvom na našem tlu od Rimokatoličke crkve. Duh inkvizicije je postojao i kod onih koji su prihvatili pravoslavlje tojest Grčko istočnu vjeru. Da li to stvarno nije postojao progon onih koji su bili druge vjere kako tvrdi Pravoslavna crkva. Nije li baš ona bila ta koja je progonila one koji su drugačije vjerovali u Bibliju, koju su drugačije tumačili riječi Issa pejkambera. Postoji nešto tragično u toj tvrdnji da pravoslavni nikada nikoga nisu proganjali jeste baš historiska činjenica iz XII vijka za vrijeme vladavine velikog župana Stefana Nemanje, kada je izvršen pravi progom nad domicijalnim stanovništvom tadašnje Raške koji su već tada imali svoju Arijevsku vjeru i slijedili pravu knjigu Issa pejkambera. Progom nad bogomilima koju i današnja SPC opravdava u ime spasavanja hršćansta od opake jeresi koja se proširila na tim prostorima. Župan se nije tada obračunavao sa nekom vojskom od koje je bio napadnut, već sa nenaoružanim ljudima ženama i djecom i starcima koja su se usudila da vjeruju u ono što su i do tada vjerovali. Njihova krivioca je bila što nisu prihvatili veru koju im je donio župan. Kako je bilo ophođenje Nemanje prema bogomilima (babunima) možemo samo zaključiti od onih koji su o njemu pisali: Aleksije I (1081-1118) bio je šampion ortodoksije. Njegova kći Ana ponosi se takvim radom svoga oca i traži za njega titulu trinaestog apostola. Aleksije je bioveoma pobožan i lično je ulazio u najpodrobnije diskusije sa bogumilima i pavlićanima, i koga ne bi uspeo da preobrati u pravoslavlje, on ga predavaše vatri. (…) I Nemanja je svoje bogumile kažnjavao po odredbama vizantijskih zakona. U Vizantiji progonjeni su bogumili i za vlade Manojla Komnina. Osobiti gonilac bogumila bio je car Aleksije II (1080-83). Nekolike decenije docnije, za cara Borila, 1210, održan je i u Bugarskoj, u Trnovu, jedan sabor protivu bogumila. Na tome su saboru bogumili izobličeni i stajahu “jakože ribi bezglasni”. Oni, koji ne htedoše prići pravoslavlju, “predani beše različnim kaznem i zatočeniju”.Da li su bogomili (babuni) imali svoje hiže i u Srbiji možemo zaključiti i po pisanju Domentijana: “Sredinom 13. veka piše Domentijan, kako se, blagodareći Nemanji, u Srbiji, “kapišt” (mnogobožački t.j. bogumilski hramovi) “razdrušiše” a “crkvi Hristovi postaviše se.” Dali su to bili mnogobožački hramovi ako je poznato da u njima nije bilo ikona,fresaka i krsta.Ko se obračunavalo i šta je sve upotrebljeno protiv bogomila(babna) najbolje nam otkrivaVladimir Ćorović koji nam kazuju kakve su sve brutalne metode (koje su bile toliko “bogougodne” da se verovatno i Stefan Nemanja, poput Aleksija I Komnina koji je bio trinaesti, udostojio da nazove “četrnaestim apostolom”) korišćene protiv ovih jadnih ljudi: “Naročitu je pažnju obratio suzbijanju bogumilske jeresi i jačanju pravoslavlja. Protivjeretikajeupotrebio vrlo oštre mere: njihovom učitelju odrezao je jezik, a sledbenike je čak i spaljivao ilinaterivao u beg; imanja im je zaplenio a knjige spalio.” Dali su bogomili uopšte bili pretnja za državu Rašku možemo zaključiti na osnovu vrela koje nam donosi:Čedomir Marjanović u svojoj knjizi “Istorija srpske crkve”:
“Za državu bogomilstvo nezgodno je bilo što je odricalo monarha i staleže, a naročito svojim bukvalnim tumačenjem VI zapovesti ne ubij. Zbog čega smatrali su za greh da idu u rat.” Gdje možemo zaključiti da su bogomili smatrali grijehom svako ubistvo kako i ratovanje koje donosi smrt ljudima. Zar je mogao Nemanja od takvih vjernika i pomisliti da njemu i onima oko njega može biti ugrožen život i njegova vlast. Interesantno je kako današnji pravoslavni autori opisuju ovaj progom nad nevinim narodom: “Da je ova jeres osvojila Srbiju, ona bi je potpuno razrušila,i vratila je u praslovensko divljaštvo; bilo bi to duhovno, ali i fizičko, samoubistvo čitavog jednog naroda. Srećom, Bog jeblagoslovio da u to vreme na prestolu Srbije bude Sveti StefanNemanja.”Da li se ovdje može naći i trun istine ako je poznato da je Nemanja utvrdio na saboru da bogomila (babuna) ima i među vlastelom kao i među sveštenstvom što samo po sebi govori da je ta vera bila primamljiva za sve. Još tada su sljedbenici Crkve bosanske imali svoju jaku književnost na narodnom jeziku zastupljene u apokrifnom jeziku. Tako da je Nemanja naredio spaljivanje svih njihovih knjiga. Proglašavanjem bogumila da su anarhisti Nemanja vrši inkvizicuju smatrajući njihove smrtne grije: „nepoštovanje časnog krsta, svetitelja i Bogorodice, neverovanje u transsupstancijaciju (tj. “preziranje pričešća”), preziranje sveštenika i neklanjanje pred ikonama. Ono što se još pripisuje ovoj verskoj zajednici je i nepoštovanje vlasti….“ Nije li se slično dešavalo i u Evropi „Razlozi koji su doveli do ubijanja mnogih protestanata u srednjem veku u Evropi od strane rimokatolika bili su istovetni onima koji su uzrokovali i istrebljenje bogumila pre toga. To su bile laži i klevete, izmišljene krivice i tobožnje opasnosti koje su pretile rimokatoličkim državama u slučaju preovladavanja “novog učenja”. Evo šta je u svom pismu upućenom francuskom kralju Fransou Prvom 1535.godine, u odbranu protestantskog verovanja, napisao jedan od vođa reformacije Žan Kalvin: “Svakako, ako ko – da bi izazvao mržnju prema ovom učenju, koje se trudim da pred tobom opravdam – bude dokazivao da su ga već zajednički i saglasno osudili svi staleži, da mu se sudilo i da je više puta osuđeno, taj ništa drugo neće reći do da je delom bilo surovo oboreno silom i zaverom protivnika, a delom zlobno ugušeno njihovim lažima, prevarama, klevetama i izdajama. Silomi nasiljem su izrečene surove osude protiv njega pre no što se i branilo. Prevarom i izdajom je žigosano kao buntovničko i zlokobno. Da niko ne bi mislio kako se bez prava žalimo na te stvari ti nam i sam možeš biti svedok, Vrli Kralju, koliko ga lažnih kleveta svakodnevno pred tobom ruži. Navodno ono i nema drugog cilja do da sve vladavine i uredbe obori, da naruši mir, ukine zakone, vlastelinske i druge. „posede rasturi: jednom reči da sve stvari izvrgne u nered. Međutim, ti si tek manji deo čuo. U narodu se protiv njega iznose užasne optužbe te bi ga, da su istinite, svi osudili zajedno sa njenim autorima na hiljadu lomača i hiljadu vešala. Ko bi se sad čudio zašto je toliko omraženo od svih, kad se veruje tako nepravednim klevetama? Eto zašto su i staleži jednoglasni u tome da nas treba prokleti, i nas i naše učenje.” Žan Kalvin, Nauk hrišćanske vere; Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci, Novi Sad 1996. god. str. 26. Nažalost moramo reći da je sve ono što je pripadalo bogomilima (babunima) spaljeno tako da danas možemo cripiti samo onu literaturu onih koji su nad bogomilima izvršili genocid. Možemo li uopšte u ovakva vrela imati poverenje znajući da decenijama pobjednici pišu hsitoriju.
Postoji jedan važan historiski detalj koji je to bio razlog da je Arijanstvo tako bilo prihvaćeno od strane naroda u srednjem vijeku nemože se nikako prihvatiti teza da su bogomili nametali vjeru „krštenom narodu“ tako da za tu tvrdnju pravoslavnih a i katoličkih pisaca nepostoji nikakakv dokaz. Zašto je vjera bosanska bila popularna u narodu. Vidjećemo u sljedećem navodu koji će nas uvjeriti da je sveštenstvo kako kaže Kozma, nije odavalo utisak preterane duhovnosti, već suprotno tome – prilično raskalašnog, raspusnog i neduhovnog života. navodeći samoga Kozmu, Ćorović piše: “Da je ta socijalna kritika imala svoje opravdanosti vidi se iz reči koje govori sam Kozma: sveštenici stranstvuju po tuđim zemljama, pa i u rođenoj; ne brinu se o pastvi nego samo o sebi i svojima; učestvuju u metežima, ili pijanče “budući sluge utrobi, a ne bogu”, ili se zanose pohotom; ili se bave trgovačkim poslovima; kad odu u manastire ne mogu da podnesu askezu i disciplinu, pa se vraćaju starom životu “kao psi na svoje bljuvotine”. Učenje bogumila imalo je velikoguspeha, naročito među Slovenima.” Istorija Srba, str. 99. Ovdje bi spomenuo i prvi put objavljeno Žitje od monaha Bogomila.Zahvaljujući gospodinu Draganu Jovanoviću koji je priredio »Žitija«, koji je slučajno imao priliku da nakratko vidi original »Žitija Savinog« od Bogumila Monaha u Parizu 1986. godine kao i što je nešto kasnije slučajno otkrio srpski prevod toga spisa, koji je uradio njegov, tada već pokojni, djed Vojislav P. Petrovic, arhijerejski namjesnik belopalanački. Pred Drugi svjetski rat iznenada se pojavio u manastiru Sergej Remizov, otac Lava Remizova, emigrant, učen i uman Rus, ekspert za bogumilstvo.
Ispostavilo se da je upravo zbog toga spisa i došao u Belu Palanku. Po njemu, to je prepis iz 14. vijeka. Belopalanaćki arh. namjesnik mu je dao “Žitije Savino” na čitanje, ali se on ubrzo izgubio nekuda i nikad mu ga nije vratio. Sa njim je “Zitije divljansko” stiglo u Pariz. O tome je on ostavio i “pismo ispovesno”.
Vojislav P. Popović, arh. namjesnik je, uoči rata, pokušao da svoj prijevod objavi. Knjiga je bila odštampana i zabranjena, a tiraž uništen. Sačuvan je jedan primjerak. Dolazimo do dokumenta o kojem se još uvjek ćuti:
„Oče, blagoslovi da manje zborim o grešnom bratu Savi, prvom arhiepiskopu serbskom i grešnom bratu Simeonu, ocu mom, a više da zborim o onom sto učiniše od roda slovenskog, pa da to bude nauk nekakav za budući vlastodržci: od naroda da se ne odvoje, a ni među sobom da se ne krve, da se ne izrodi neki pokolj jos poveći i kraj naroda da bude…
I još te molim Gospode za smirenomudrenije, molim za reč, što višim znanjem teče, a u mene, u moj dom uma, čisti zrak svetlosti da uđe; čista da je ploča srdca mojega i nijedna reč mrza i nečista na Nemanju i Savu da padne iako župan raški oca mi Vojislava ubi baštu bogumilskog od niške zemlje, i toliki narod raški radi bogumilstva satra. A kad Nemanja od starosti klonu, Sava poče još žešće da ih goni sa brata mu Stefana Prvovenčanog. Sa Sotonom se vazda venčao! A sve to gonjenje bogumila bi zarad vizantijski carevi i patrijarsi, i radi svoje loze nemanjićke i nadalje na tronu vladarskom da se vije.
Mrak duše i uma mi očisti i prosvetli Isuse, molim te. I još za nešto molim: da ove moje tetrade koričene u knjige budu i potom obrezane za čitanje i, ne daj Bože, kalamus moj i kivit uludo da je bdio tolike noci sa mnom i mrmorio reči moje i Božije. Pa još jedno te molim na kraju Gospode: ovo žitije sto sročih nekako da se sačuva, da izbegne palež Nemanjića, pa kad prođe i njino da se čati na vjeke vjekov u narodu raškom, ako ga jošte bude, a i ako ga ne bude drugi narod koji se ovde desi da čati i na našu muku neka se poduči.
To te moli Gospode, rab tvoj Bogumil monah. Amin.“
Poslije ovih činjenica koje sam izneo o istrebljenju jedne monoteističke vere na prostorima današnjeg Sandžaka ostaje nam da se upitamo šta se to promjenilo u poslednim vijekovima ?
Može se zaključiti da kršćanizacija/hristijanizacija starosjedilačkog stanovništva, „pagana“, pogodnih za misionarsku djelatnost susjednih hrišćanskih država, prije svega, Vizantij¬skog carstva, nije do kraja IX stoljeća dublje prodrla, niti je temeljno preobra¬zila život i vjerovanja naroda. I zapadna i istočna crkva u svom nadiranju koristile su čistu silu. Satanizirajući sve one koji su protiv njihove dogme.
Nije li i danas na sceni satanizacija onih koji neprihvatiše njihovu vjeru,i tako ne postaše isti kao oni.
Nezastupaju li se i danas mračne ideje srednjeg vijeka i dali su i koliko zastupljene ljudske slobode na onim prostorima gdje žive oni druge vere. Koliko se samo papira potrošilo u dokazivanju i negiranju jednog naroda koji je vjekovima zasvjedočen i autohton na prostorima Sandžaka. Fenomen “krstjani” zebilježeni i u Osmanskim defterima Sandžak Bosne 1468/69 Alićić , aktualan i zagonetan i nakon više od osam vijekova od njihove “abjuracije” na Bilinom polju, predstavlja dilemu ko su, zapravo, krstjani, manihej¬ci, arijanci, katari ili patareni, kako ih najčešće nazivaju latinski kontroverzisti i hrvatski izvori katoličke provenijencije bogumili ili babuni kao ih to beleže srpski izvori, Dušanov zakonik član 85. “koji ne štuju ikone i ne klanjaju se krstu”, i na šta aludiraju istočno-pravoslavni nomokanoni i si¬nodici. Nametanje Bošnjacima da su došlje je kao što se vidi samo jedan apsurd koji nevodi baš ničemu. Spomenuo bi samo riječi srpskog knjizevnika Milana Miličevića koji ce zabilježiti 1871.gdine u svom Dnevniku koji je ostao najvećim dijelom neobjavljen. “Ne mogu naši potomci znati istinu o nama jer je mi ne kazujemo, nego ono izlažemo što nam podmiruje trenutni jadni račun”.
Da li se inkivizicija uopšte zaboravila kroz vijekove i postala samo prošost? Zločin koji je počinjen u višegradskom naselju Bikavac 1992. god, gdje su snage Vojske SRJ i Republike Srpske (VRS) zarobile, a potom zapalile više od 70 Bošnjaka – žena, djece i staraca. Izjava preživjele Bošnjakinje sa jedne lomače jasno govori da se nikada nije odustalo od inkvizicije nad Bošnjacima: “Na vrata i prozore su bili stavili ormare i namještaj. Prvo su na kuću bacali kamenje, onda su ispucali rafale, pa bombe. Ubacili su neki prah, od kojeg se jedva moglo disati. Onda je buknuo požar. Vatra se brzo proširila. Ljudi su živi gorjeli. Čula se piska, jauci i cviljenje, što ne mogu opisati”, navela je Turjačanin.
Potomci nekad do kože opljačkanih, na isti način je pljačkanja je ponovo primjenjeno, od potomaka onih koji su pljačkali njihove pretke. Matrice koje su primjenjivanje prije u izgonu njihovih predaka, ponovu su primjenjivane 1991, 1992, 1993.godine na isti nacin prema potomcima protjeranih iz Srbije. Cilj je uvjek bio jedan, stvoriti čisto etničku teritoriju jedan narod u jednoj vjeri. Da li su Bošnjaci osuđeni na nestanak, vrijeme će pokazati.
Autor: Sulejman Aličković
