“Bila jesu, pa prošla, pa opet opet došla neka teška vremena, sinko moj!”, započe starac svoju priču, sa namjerom da prenese svoje životno iskustvo i bar nekog nauči važnoj životnoj lekciji.
“Od kako znam za sebe, uvijek se teško živjelo, ali prije je bilo lakše živjeti. Nije se Bog zna šta imalo, ali je srce bilo zadovoljno sa onim što imaš. Srce je bilo puno ljubavi iz koje se rađalo poštovanje ljudi. Otac je bio otac, majka – majka, a dijete – dijete. A danas? Ne treba previše govoriti, sve se zna.
Sve više svijeta se umiva svojim vlastitim suzama, jer sreća je za neke samo pojam ili bajka. Ako mene pitaš, sine, ja dugo, dugo nisam osjetio mrvu neke radosti i spokoja. Dugo se nisam, sine, nasmijao od srca. Znaš ono, iz duše. Ma svakako sam je zvao, ali nisam znao da treba da je zovem samo živote moj. Ali sada znam…
A pitaš me za djecu? Dobri su mi, neka su živi i zdravi! Svi imaju svoju djecu i svoje živote. Dođu mi i obiđu me koliko mogu, pruže koliko mogu. Sjedim ovdje kraj prozora i gledam satima negdje, a da me pitaš gdje, ne znam ni sam! Ali, gledam i čekam i kada ugledam mila lica moje djece kao da me sunce obasja. Mada, rijetko me obasja. Kažu mi da imaju i previše svojih obaveza i stalno su u nekoj žurbi.
Zapamti, sine moj, Bog daje, a ljudi koriste. Ipak, nešto dobro nam je dao i ostavio, a to je da smo svi djeca i da ćemo biti i roditelji. Da smo danas mladi, sutra stari. Da smo danas jaki, sutra slabi. Da smo danas zdravi, a sutra ko zna?
I da, ako ima pravde, eto baš tu se nalazi! I ja sam nekada bio mlad i jak. I ja sam bio i srećan i poletan. I mene su majka i otac čekali kao što čekam i ja sada. Zato, ne zaboravi, sine, sve se vraća!”
