Dvadeset i kusur godina kasnije, Bošnjačka stranka postaje glavni oslonac vlasti našeg vječnog premijera. Suljo i Huso zaboraviše sve one silne zločine nad muslimanima i posijedaše u režimske fotelje. I Suad isto
Suljo i Huso amneziraju zločine nad Muslimanima
Negdje u vrijeme rata, na granici između Bosne i Crne Gore, hodili nekom šumom dva dobrovoljca Mila Đukanovića i Momira Bulatovića, vukući leš freško ubijenog muslimana. Na jednom ih presrete patrola UN. Zaustavi ih plavi šljem i sa sumnjičavim pogledom upita: What is that? Oni kao iz topa odgovoriše: Međed! Me, me…đ…traži po rječniku srpskohrvatsko-engleskog jezika ovaj mirovni misionar. Ha, Medvjed! Ozari se lice mladog vojnika: Wait, wait, medvjed – GRIZLI (Grizzly)!Pogledaše se međusobno ova naša dva hajduka, i jedan od njih reče: Ama ne čoče grizli, nego – KLALI.
Dvadeset i kusur godina kasnije, Bošnjačka stranka postaje glavni oslonac vlasti našeg vječnog premijera. Suljo i Huso zaboraviše sve one silne zločine nad muslimanima i posijedaše u režimske fotelje. I Suad isto. Njemu je lakše da službenim vozilom PG-CG ide pazarnim danom na pijac da kupi paprika, nego da razmišlja o tamo nekoj deportaciji njegovih sunarodnika. Mada, ljudski je griješiti, što bi rekli stari Crnogorci – pogriješi žena, a ne čo’jek. Možda su primusi Bošnjačke stranke usljed mnogih benefita doživjeli amneziju. Njihovo trenutno stanje neodoljivo podsjeća na Đambatistu Bodonija (Jamba), glavnog junaka Ekovog romana “Tajanstveni plamen kraljice Loane”. Jambo je usljed infarkta izgubio vlastito, ali ne i kolektivno sjećanje. On je svjestan svijeta oko sebe, ali ne i svijeta u sebi, pa na osnovu dokumenata i nekih predmeta iz prošlosti pokušava da rekonstruiše svoj život. Suljo i Huso imaju sličan problem: oni znaju za zločine nad pripadnicima islamske vjeroispovijesti, ali im pozicije u vlasti nagrizaju moral – ne mogu da se sjete da su se oni deklarisali kao lideri tog stradalog naroda. U onim trenucima kada je Đambatista spoznavao nešto što mu je nekad bilo od velikog značaja, on je osjećao “tajanstveni plamen”. Zato bi prvake BS-a valjalo podsjetiti na neke činjenice i mjesta, ne bi li i njih pomilovao taj tajanstveni plamen.
Poštovana gospodo Suljo i Huso, znači li vam išta pomen proljeća 1992. godine? Tada je crnogorska policija uhapsila 157 bosanskih izbjeglica (114 Bošnjaka i Muslimana, 38 Srba i 5 Hrvata) i predala ih policiji i vojsci Republike Srpske. Paralelno sa ovim događajem, na teritoriji Crne Gore ubijene su dvije tročlane izbjegličke muslimanske familije. Znače li vam nešto riječi tadašnjih pristalica Demokratske partije socijalista, koji su muslimane nazivali – „ekstremistima, ratnim zločincima i ubačenim teroristima“? Da li se sjećate progona domicilnih crnogorskih muhamedanaca, koji su gubili zaposlenje i osjećali veliku nesigurnost pod čizmom Mila i Momira? Da li vas prožima jeza kada čujete za Bukovicu i Štrpce? Bukovica, da, da. U toku malograđanskog rata u Jugoslaviji, duž graničnog pojasa SRJ i Bosne i Hercegovine registrovani su upadi paravojnih jedinica, koje su svakodnevno vršile otmice i likvidacije muslimanskog stanovništva sa ciljem prenošenja rata na područje Crne Gore. Najugroženiji predio bio je onaj oko Bukovice kod Pljevalja, koja obuhvata 31 selo, od kojih je u 25 živjelo muslimansko stanovništvo. Maltretiranja, prebijanja, otmice (12 građana), pljačkanje imovine, paljenje kuća i džamija, ubijanje (šestoro ljudi) domicilnog muslimanskog stanovništva od strane vojnih i policijskih snaga Crne Gore i paravojnih formacija bosanskih Srba doprinijeli su etničkom čišćenju ovoga kraja. (Istorija Crne Gore od najstarijih vremena do 2003, str. 492)
A tek Štrpci? Na pruzi Beograd-Bar u stanici Štrpci 27. februara 1993. godine, došlo je do otmice 20 ljudi, od kojih je čak osmoro bilo sa crnogorskim državljanstvom, a koju je izvršila vojska bosanskih Srba. A, gospodo Suljo i Huso, moramo vas pitati još nešto, s obzirom da se izdajete za predstavnike i zaštitnike muslimana u Crnoj Gori – znači li vam nešto pomen Stranke demokratske akcije? Ta stranka je devedesetih okupljala muslimane. Početkom 1994. godine crnogorska policija je pohapsila cjelokupno rukovodstvo te stranke, među kojima su bili i poslanici u Skupštini. Među njima je bilo i slijepih, hendikepiranih ljudi, koje je tadašnja (i sadašnja) crnogorska vlast optužila da su diverzanti. Prava je šteta što tada nije bio atraktivan termin „bombaš-samoubica“, vjerovatno bi im i to bilo prišiveno na epoletama. Gospodo Suljo i Huso, neki od vas su se tada borili protiv režima i bili članovi Liberalnog saveza Crne Gore, koji je sa tadašnjom Socijaldemokratskom partijom branio muslimane od profašističkih vampira i đaka Slobodana Miloševića. Znače li vam nešto tadašnji spisi podrške koje su izdavali Monitor, Crnogorski PEN centar i Matica Crnogorska? Obasjava li vas sad tajanstveni plamen kraljice Bošnjaka i podsjeća li vas da nemate etike, i da se lažno predstavljate svom narodu? Progone li vas kosti koje trunu u masovnim grobnicama? Da li vas je stid od lika i djela Srđana Aleksića? Hoćete li, napokon, osjetiti neprijatnost kada budete zauzimali svoje nove funkcije? Znate li da gazite preko leševa?
I na kraju – očigledno je da se viteški borite za svog Gospodara oko izbornog zakona, ne bi li uzeli mandat u Podogorici i tako mu pritekli u pomoć. Samo, nemojte zaboraviti da je Gospodar sada u prisnim odnosima sa Srbijom. A ko je u Srbiji pater familias? Vučić, gospodo, Vučić. E pa, kad budete stupali u koalicije sa Demokratskom partijom socijalista, sjetite se Aleksandrovih, ne tako davno izgovorenih riječi – UBIJTE JEDNOG SRBINA, MI ĆEMO STOTINU MUSLIMANA!
