Glavna karakteristika depresivnih ljudi je gubitak nade. Za ove ljude život se čini bezbojnim , tako jednoličnim da ga ne vrijedi živjeti. Svaka aktivnost se smatra strašnim gubljenjem vremena. Depresivne osobe ulažu manje energije, u promjenu situacije koja ih je dovela u tu nezavidnu poziciju i u pronalaženje smisla postojanja. Mnogi od njih izgube vjeru u život i skončaju u namjernom oduzimanju vlastitog života. Moje je uvjerenje da mizerija koja zahvata pojedinca, isto tako može da zahvati i čitave nacije. Promislite o tome i o blagodati posjedovanja nade u bolje sutra.
Mi često islam posmatramo kao stil života, ne samo kao religiju. Međutim, islam možemo posmatrati i iz jedne druge perspektive, kao umjetnost življenja. Ovo kažem uvjeren da nam islam omogućava da živimo život punim plućima, u isto vrijeme ostajući unutar islamskog korpusa. Jedna od oznaka ove vjere je ibadet koji smo dobrano zaboravili, ibadet nadanja. Upravo tako, nada može biti ibadet i to prema nekima jedan od najvrijednijih i Allahu najdražih ibadeta. Ne iznenađuje činjenica da se u Kur’anu i životu voljenog Poslanika s.a.v.s., nalaze brojni primjeri koji upućuju na praktikovanje i vrijednost nade. Navest ćemo samo neke.
Kazivanje o Jusufu a.s., je izvrsna oda nadi koju Kur’an izvanredno ocrtava. Jedan sjajan ajet u ovom kazivanju govori o poslaniku Jakubu a.s., koji šaljući svoje sinove nazad u Egipat po njihovog brata Benjamina koji je bio u zatočeništvu kod vladara govori im: „”O sinovi moji, idite i raspitajte se za Jusufa i brata njegova, i ne gubite nadu u milost Allahovu; samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost.” (Jusuf, 87) Jakub a.s., je 25 godina gajio nadu da će ponovo vidjeti svoga sina Jusufa i Uzvišeni Allah ih je na kraju spojio. Ovo je lijepa poruka nama da ne gubimo nadu u Allaha kada smo u teškim situacijama jer Uzvišeni Allah je kadar da nam pokaže izlaz.
U bitci Ahzab (poznata kao bitka na Hendeku) Kurejšije još uvijek nisu bili prihvatili islam, čak su sklopili pakt protiv muslimana u Medini. Koalicija je uključivala Kurejšije, jevrejska plemena u blizini Medine i druga snažna i uticajna plemena, poput plemena Gatafan. Muslimani su bili izgubljeni, sve dok nisu usvojili perzijsku vojnu strategiju na prijedlog ashaba Selmana Farisija. Odlučili su da iskopaju kanal oko Medine, kako im se neprijatelj ne bi mogao približiti. To nije bio lahak zadatak, međutim, muslimani su radili tokom hladnih pustinjskih noći i vrelih dana. Kur’an opisuje to vrijeme, kao vrijeme velikog straha i očajanja. Vidjeli su iz Medine kako se vojska ulogoruje oko njih. Ovo je bilo vrijeme velikog iskušenja kada su mnogi muslimani posumnjali u ispravnost svoje vjere. Jedne veoma hladne noći dok su muslimani kopali kanal, naišli su na jednu veliku bijelu stijenu koju nisu mogli razbiti. Potražili su Poslanika s.a.v.s., tražeći njegov savjet. Poslanik, s.a.v.s., je sišao, udario je alatkom i pretvorio je u prašinu. Berra i njegove kolege naišli su, također, na stijenu. Poslanik, s.a.v.s., je sišao i rekao: „Bismillah.“ Potom je udario i otkinuo jedan komad stijene, a iz tog mjesta pojavi se svjetlost. Poslanik, s.a.v.s., reče: „ Allahu ekber, dati su mi ključevi Šama. Ja upravo gledam u njegove crvene dvorove.“ Udario je drugi put i obradovao ih da će osvojiti Perziju. Kada je udario treći put stijena je pukla, a obradovao ih je da će osvojiti Jemen. Svi ovi gradovi su osvojeni od strane musliman za vrijeme h. Omera i Osmana. Ovo je nadahnjujuća poruka od našeg voljenog Poslanika s.a.v.s., da ni u vremenima teških iskušenja kada se čini da ne postoji ni najmanja zraka nade, ne treba gubiti nadu u obećanje Uzvišenog Allaha i Njegovu pomoć.
Nakon bitke na Uhudu muslimani su bili iscrpljeni i poraženi te su se povukli u planine. Izgubili su neke od najhrabrijih ljudi, uključujući amidžu Poslanika s.a.v.s., hrabrog i plemenitog Hamzu. On je zvjerski ubijen i masakriran što je dovelo do toga da je čak i Ponos svih svjetova pustio suze zbog onoga što su mu učinili. Rane su im još uvijek bile otvorene, a duše uzdrmane i potresene. Strahovali su da je ovo njihov kraj i da će Kurejšije uspjeti da ih nadvladaju. Osjećali su se posramljeni zbog toga što su Poslanika s.a.v.s., nagnali u rat kada je on smatrao da nije mudro da to čine. Poslanikov s.a.v.s., život je bio ugrožen i bio je žestoko povrijeđen, čak toliko da su halke sa njegovog šljema povrijedile njegovo mubarek lice. Usred ovakvih iskušenja i teškog stanja za muslimansku zajednicu, Uzvišeni Allah objavljuje sljedeće ajete iz sure Ali Imran:
„I ne gubite hrabrost i ne žalostite se; vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici. Ako vi dopadate rana, i drugi rana dopadaju. A u ovim danima Mi dajemo pobjedu sad jednima, a sad drugima, da bi Allah ukazao na one koji vjeruju i odabrao neke od vas kao šehide – a Allah ne voli nevjernike -i da bi vjernike očistio, a nevjernike uništio. Zar mislite da ćete ući u Džennet, a da Alah ne ukaže na one od vas koji se bore i na one koji su izdržljivi?“ (Ali Imran, 139-142)
Jedina analogija koja mi naumpada nakon iščitavanja ovih ajeta je primjer majke koja izlazi u susret svome djetetu koje je izudarano i poniženo u školi. Čisti prašinu sa njegove odjeće, grli ga i govori kako ga voli i da će uvijek u njenim očima biti velik. Sjajna lekcija koja nam govori, da uprkos očaju i porazu koji je zadesio naš Ummet, ako smo istinski vjernici, ne smijemo se demoralizirati i gubiti nadu u Allahu milost.
U imam Ahmedovom „Musnedu“, novodi se predaja da su ljudi došli Poslaniku s.a.v.s, žaleći se na nekog mladića koji klanja, čak i noćni namaz praktikuje, ali kad jutro svane on krade od ljudi. Ashabi su se osjetili nelagodno zbog ovakvog postupka nekoga ko pada Uzvišenom Allahu na sedždu. Ali, pogledajmo odgovor našeg voljenog Poslanika s.a.v.s., koji daje nadu i kaže: „Njegov namaz će ga u konačnici odvratiti od činjenja tog grijeha.“ Sjajna poruka ove predaje je da smo svi mi ljudi i da imamo svoje nedostatke. Mi griješimo i noću i danju i u tajnosti i u javi, toliko mnogo da su neki od nas čak izgubili nadu da će nam Uzvišeni Allah ikada oprostiti. Baš kao i ovaj mladić, i mi se nadamo da ćemo jednog dana Allahovom milošću i kroz vlastiti trud biti darovani iskrenim pokajanjem i ustrajnošću na Pravom putu. Ovo je divna poruka da nikada ne treba da gubimo nadu jer je Allahova milost veća od naših grijeha.
Bilježi imam Ahmed od Amra ibn Anbese, r.a.: “Došao je Vjerovjesniku, s.a.v.s., oronuli starac koji se oslanjao o svoj štap, i upitao ga je: „O Allahov Poslaniče, kod mene je puno grijeha i prijevara, pa hoće li meni biti oprošteno?“ Poslanik, s.a.v.s., reče: „Zar ne svjedočiš da nema boga osim Allaha?“ „Da“, odgovorio je. „I svjedočim da si ti Allahov Poslanik.“ „Već su ti oprošteni grijesi i prijevare“, odgovori Poslanik, s.a.v.s.” Iz navedenog se razumije da ne treba čovjek gubiti nadu u Allahovu milosti, pa makar mu bili veliki i mnogobrojni grijesi, jer su kapije Allahove milosti velike i prostrane.
Mi trebamo nadu kako bismo mogli da budemo duhovno zdravi i da pronađemo smisao u izazovima koji nas susreću na putu ka Allahu. Mi trebamo nadu kao Ummet, posebno kada vidimo šta se dešava u Siriji i u ostatku muslimanskog svijeta, mi trebamo nadu kada se osjetimo otuđenim od ostatka svijeta, kada su svi protiv nas u pozivanju Uzvišenom Allahu. Mi moramo da usadimo nadu u našu djecu i ljude oko nas, mi moramo da usadimo nadu u nas same. Nikada ne smijemo izgubiti nadu u Ummet, u ispravnost i jedinstvenost islama i našeg muslimanskog identiteta. Ako izgubimo nadu, postat ćemo depresivni kao pojedinci i narodi i nećemo biti sposobni da ispunimo zadaću koju nam je Uzvišeni Allah odredio u Kur’anu:
„I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da poslanik bude protiv vas svjedok.“ (Bekara, 143)
„Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete.“ (Ali Imran, 110)
