U porodici Ilić iz sela Rgotine kod Bora, takozvanoj Maloj Moskvi, 1. maj se ne obilježava kao sjećanje na dan kad su čikaški radnici stupili u štrajk tražeći bolje uslove života davne 1886. Oni slave trenutak kad je njihov najstariji član uspio da sačuva živu glavu!
Bekstvo od smrti
Naime, i ove godine cijela familija i najmlađi iz ovog kraja okupili su se oko Radomira Mike Ilića (93) kako bi ponovo čuli priču o njegovom prvomajskom bijegu u Bugarsku od tadašnjeg režima. Prvo što kaže je da je trebalo da se podigne ustanak protiv Tita, kom je jedino bilo važno da bude na čelu socijalističkog bloka.
– Bio je to ambiciozni bezobraznik. Ništa više. Da sam imao mogućnost da pucam u Broza, ubio bih ga još tad – završava ovaj poštovalac Lenjina, koji na počasnom mestu drži njegovu statuu.
– Kao načelniku Udbe za oblast 10 srezova timočkog okruga, do mene stigne vijest da ću kao neko ko je nakon 1948. podržavao rezoluciju Informbiroa i bio za savjezništvo s Rusijom morati da idem u Beograd da se opravdam. Znao sam da to ne znači samo da me protjeruju iz Udbe. To mi je u srijedu rekao moj naslijednik, budući Krcunov načelnik za ovu oblast, a ja sam već u petak 1. maja 1949. bio na putu ka Sofiji – počinje životnu priču Mika, jedan od naš ih disidenata, koji je u izgnanstvu proveo čak 41 godinu.
On dodaje da je jedan od dvojice Jugoslovena kojima je oduzeto državljanstvo, za koje se izborio po povratku u zemlju devedesetih godina.
– Tek kasnije sam saznao da su i u Bugarskoj, gdje sam završio Filozofski fakultet i radio u Ministarstvu pošta, poslali zatvorenika kazneno-popravnog zatvora iz Sremske Mitrovice da me ubije. Sjedio je na klupi s mojim prijateljem kome sam pomogao da ga zaposle u MUP, koji mu je rekao da sam ja čuveni partizan koji će ga ubiti čim me pogleda. Tako me je spasao, a da nisam ni znao – navodi on događaje koji su uslijedili nakon što je pobjegao od Tita jer je dobro znao šta je režim radio s neistomišljenicima.
Likvidacija
Kako kaže, naivno je vjerovao da će bar poštedeti njegovu suprugu koja je čuvala kćerku od 18 mjeseci, ali se prevario. Odveli su je na Goli otok, a poslije pet godina su je oslobodili i zamjenili je s njegovom majkom.
– Bio sam njihov, zato sam bio opasan. Naša uloga nakon rata bila je da uspostavimo novu državu, da se oslobodimo ostataka kraljeve vlasti, onih koji su bili za Nedića, ljotićevaca, dražinovaca, bivših agenata Gestapoa, koje su vrbovali Njemci. Zadatak Udbe bio je likvidacija preostalih iz bivše vlasti, onih koji su streljali, gonili, palili, rušili, i da se stvore uslovi za izgradnju nove države.
Prvi konflikt s komunističkom vlašću nastao je kad su zahtjevali otimanje od seljaka.
– Došao sam u situaciju da hapsim ljude koji su me hranili za vrijeme rata. Ja to nisam htio da radim, zato su htjeli da me ubiju – kaže ovaj dobrodržeći devedesettrogodišnjak i naglašava da je Tito ubio više komunista nego kraljevska vlast.
Tri puta na robiji
Radomir Ilić Mika i njegov brat Jeremija, koji je bio predratni učitelj i komesar kraljevskog odreda, nosioci su Partizanske spomenice 1941. godine.
– Naš otac je 1943. godine poginuo po odlasku u partizane. Poznavao sam i Mošu Pijadea, Krcuna, Milovana Đilasa, a u zatvoru sam ležao više puta – kao skojevac godinu dana prije rata bio sam uhapšen u Zaječaru. Kraljevska vlast me je uhapsila zato što sam bio komunista i ležao sam šest meseci. I u Bugarskoj su me držali u zatočeništvu zato što nisam htio da radim kao kontraobaveštajac.
