Da je otputovao u Ruandu, možda bi bilo drugačije, no sudbina je Roberta McNeila sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća odvela na Balkan, u centar horora koju mu je iz temelja promijenio život.
Sa 30-godišnjim iskustvom i radom sa patolozima, većinom na slučajevima ubistava u Glasgowu, ovaj škotski forenzičar je na molbu Ujedinjenih naroda, umjesto u Africi, prihvatio angažman u Bosni i Hercegovini, nakon što su zračni snimci otkrili masovne grobnice u rejonu Srebrenice.
To je, kako se ispostavilo, bio početak njegovog angažmana na prikupljanju dokaza za potrebe Haškog tribunala, ali i borbe za istinu o dešavanjima u BiH, koju je poslije završetka posla, nastavio u Velikoj Britaniji na način koji vjerovatno niti sam nije mogao očekivati.
Iako nije imao apsolutno nikakvog iskustva u tom polju, McNeil je odlučio da se posveti slikanju, a njegova umjetnička djela, na kojima je predstavio srebreničku golgotu, bit će dio kampanje obilježavanja 25. godišnjice genocida u Velikoj Britaniji.
Na taj način, McNeil ne samo da vodi borbu za očuvanje istine o srebreničkom genocidu i strahotama koje su prije dvije i po decenije pogodile Balkan, već se i pokušava vratiti životu koji je, nakon što je i sam spoznao dimenzije pokolja u BiH, doživio dramatičnu promjenu i ostavio mu posljedice u vidu posttraumatskog stresnog poremećaja.
‘Ako nađete mog oca, ne govorite majci’
U razgovoru za Al Jazeeru, McNeil je ispričao svoju neobičnu priču, od prvog dolaska u potpuno nepoznatu zemlju, pa do danas, kada po Velikoj Britaniji širi glas o istini u BiH.
„Kada sam 1996. godine, na molbu UN-a, došao u BiH, odveli su me na prvu masovnu grobnicu, u okolini Cerske. Kratko su nas informisali o ratu u Bosni i Hercegovini i rekli nam da su žrtve najvjerovatnije muslimanski muškarci pogubljeni oko jula 1995. Naš posao bio je da preuzmemo dokaze iz grobnice i da prikupimo informacije koje bi mogle pomoći identifikaciju i eventualno uručenje posmrtnih ostataka porodicama za dostojanstven ukop“, prisjeća se McNeil, koji navodi da prije dolaska u BiH nije imao nikakvo znanje o tome šta se na Balkanu dešava.
„Svako veče smo na televiziji gledali šta se događa, ali veliki dio ljudi u Velikoj Britaniji, uključujući mene, nismo mogli baš u potpunosti shvatiti suštinu sukoba. Djelovalo je tako komplikovano. Sjećam se da je vladala nevjerica da se takvi zločini mogu desiti na Evropi, naročito nakon holokausta, koji se, kako su tada svi govorili, nikada ne smije ponoviti. Osjećao sam krivicu što sam znao tako malo o historiji konflikata na Balkanu, tako da sam počeo učiti, pitati, čitati i razgovarati s ljudima u BiH koje je rat direktno pogodio“.
Shvatio je šta se događa zahvaljujući trima ženama kod kojih je odsjeo u Tuzli i Visokom.
„Jedna od njih, Zlata, me jednom prilikom, dok smo pili kafu, zamolila da, ako nađem tijelo njenog oca, ništa ne govorim njenoj majci, jer bi joj to slomilo srce. Njena priča me jako pogodila i pomogla da naučim mnogo o ovoj divnoj zemlji, koja me toliko podsjeća na Škotsku, u kojoj i danas postoji religiozna podijeljenost“, objašnjava McNeil.
Mada je vremenom sve više razumijevao šta se dešava i svjedočio užasnim scenama, ovaj bivši forenzičar kaže da je uvijek nastojao biti objektivan i profesionalan, iako je to bilo teško.
Strašne scene srebreničkih majki
“Treniran sam da ostanem pribran i kada se nosim sa najtraumatičnijim ubistvima, ali kada sam počeo raditi sa velikom brojem tijela iz grobnica oko Srebrenice, a kasnije i Prijedora, nekada je bilo teško zadržati tu objektivnost, naročito kada sam vidio o kakvim se povredama radi. Naročito je traumatično bilo saznanje da su dijelovi tijela iz primarnih bila prebacivana u sekundarne grobnice, sa željom da se nikada ne pronađu ili sastave“, priča McNeil.
„Emotivno, bilo je jako iscrpljujuće, naročito kada su žene Srebrenice dolazile u mrtvačnicu, pregledale dijelove odjeće, ili samo cijepale plahte kojima su bila omotana tijela. Nadale su se da su njihovi muževi ili djeca još živi, a kada su shvatale da nisu, to su bile strašne scene“, dodaje.
Kako priča, kada se vratio u Škotsku nakon prve odrađene misije, McNeil je mislio da se nikada neće vratiti.
„BiH nije bila moja realnost, a vraćao sam se relativno normalnom životu. Mislio sam da sam BiH ostavio iza sebe. No, nakon nekoliko mjeseci, shvatio sam da tokom angažmana nisam mnogo doprinio, pa sam se 1997. odlučio vratiti. BiH je promijenila moj život, pa sam se vraćao još osam puta, najviše kako bih nastavio raditi sa tijelima iz Srebrenice“, kaže McNeill.
Kako je dodao, dokaze prikupljene u tih nekoliko godina, koji su, između ostalih, pomogli i slučajeve protiv Ratka Mladića i Radovana Karadžića, bilo je teško oboriti. Kaže, kako oboriti dokaz da su srebrenički muškarci ubijani sleđa, vezanih ruku i s povezima na očima?
‘Precrtavanje užasa iz glave na slike’
“I sada, kada sam u Velikoj Britaniji i kada me zamole da pričam djeci, studentima, pa i zatvorenicima o forenzičkim istraživanjima u BiH, postavlja se pitanje tačnosti moje verzije priče. No, moje je bilo da prikupim dokaze, a oni su pokazali da su u BiH, a naročito u Srebrenici, počinjeni ratni zločini i genocid. Ukupno su 33 zemlje svijeta poslale forenzičke eksperte. Ne možemo svi biti u krivu, zar ne?”, govori on.
Sve ono čemu je svjedočio, o čemu je prikupljao dokaze, McNeil je po odlasku u penziju pretočio u aktivizam, s ciljem da ta saznanja što više raširi ljudima oko sebe.
„Ubrzo nakon što sam otišao u penziju, počeo sam patiti od blaže vrste posttraumatskog stresnog poremećaja. Po noći sam se znojio i imao noćne more. No, to nije toliko smetalo meni, koliko je mojoj supruzi, koja mi je govorila da bih u snu plakao kao dijete. Kada bih se budio, osjećao bih olakšanje i shvatao da je to bio samo loš san i da nije ništa u poređenju s noćnom morom koju su proživljavale ili još proživljavaju žrtve i članovi njihovih porodica. Pošto me umjetnost uvijek interesovala, uskoro sam počeo učiti kako napraviti sliku. Ono što sam želio naslikati su, zapravo, slike koje su ispuzale iz gomile užasa koji je tokom noći bio zaključan u mojoj glavi. I, kada sam počeo slikati, noćne more su polako jenjavale“, kaže McNeil, koji dodaje da je nacrtao 12 slika o Srebrenici i Kosovu, koje, na početku, nisu niti trebale biti dostupne očima javnosti.
„Nisam mislio da bi neko drugi mogao biti zainteresovan za njih, ali moja supruga pokazala ih je lokalnoj umjetničkoj galeriji u Glasgowu. Njihovi ljudi su me uvjerili da ih treba vidjeti širi krug ljudi i počeli su organizovati izložbe pod nazivom „Svjedok“ širom Velike Britanije, uključujući i Parlament Škotske, gdje sam imao priliku razgovarati s političarima o tome šta se događalo u BiH“, nastavlja McNeil.
‘Proces podučavanja ne smije se zaustaviti’
Tu nije bio kraj, jer se ovaj bivši forenzičar uključio i šire društvene aktivnosti sa tematikom srebreničkog genocida.
„Prije pet godina ponudio sam svoje iskustvo fondaciji ‘Sjećanje na Srebrenicu UK’. Predavanjima sam prenosio ljudima svoja iskustva, ali nisam im želio pokazivati nikakve fotografije, iz poštovanja prema žrtvama i njihovim porodicama. Umjesto toga, koristio sam nacrtane slike kojima sam ilustrovao događaje. I nije mi želja profitirati od toga, već želim svu korist donirati u svrhe koje će biti korisne za BiH. Također sam donirao slike u nekoliko muzeja, koji će ih iskoristiti za edukaciju i informiranje ljudi o događajima u BiH“. kaže McNeil.
Na pitanje šta ljudi u Škotskoj, i općenito u Velikoj Britaniji danas misle o srebreničkom masakru, McNeil je odgovorio:
„Žalostan sam kada ljude koji me slučaju na predavanjima upitam da li su čuli za Srebrenicu, a oni me zbunjeno gledaju. Otkrio sam da nogo ljudi nikada nije čulo za BiH, niti za rat koji se vodio na Balkanu. Zato imam strast i želju da podučim te ljude o BiH i njenoj historiji. Sretan sam što sve više profesora tu temu dodaje svom curriculumu i nadam se da će ih vremenom biti još više. Moje slike će sigurno pomoći tome. To je možda spor proces, ali ne bi se smio zaustaviti“, kaže McNeil.
