“Živio sam kao podstanar prije i poslije rata kratko. Tada sam mogao zaraditi od prodaje da platim stanarinu. Onda je sve poskupjelo. Prijavljivao sam se da radim u KJKP Rad kao sezonski radnik, ali rekli su mi da imam previše godina. Sada prosim kako bih preživio”, počeo je svoju tužnu priču Sabrija u razgovoru za Klix.ba.
Torba s dekom i jorganima sve što ima
Prosjačenje nije nešto na što bh. građani nisu navikli, ali Sabrija prosi da kupi hranu. Ljeti spava u parkovima, zimi u urušenim objektima koji su hladni, nestabilni i opasni po kretanje ljudi, a kamoli za život u njima. Objekat u kojem živi Sabrija tokom ove zime je potpuna ruševina ispunjena smećem. Društvo mu pravi poneki pas lutalica. Uprkos svemu bude nasmijan, ali težak život ostavio je traga na njegovom licu.
“Imam jednu torbu u kojoj držim jorgan i dvije deke. Nju sakrijem u žbunje i kada se smrači odem po nju i idem spavati. Ali opet bude hladno. Srećom, ljudi me znaju. Daju mi odjeću i obuću ili mi ostave pored kontejnera da ih mogu uzeti. Preko dana budem u Kranjčevićevoj ulici, gdje isprosim 5-6 KM i kupim da jedem u večernjim satima, jer mi preko dana daju u buregdžinici Vrbas topli obrok. Ljeti bude toplo vrijeme i bude lakše, ali opet je opasno spavati u parku. Ima pasa lutalica, opasnih ljudi…”, rekao je Sabrija.
Spavao u prolazu
Dok smo šetali mnogi ljudi su mu prilazili i pozdravljali ga. U ruševinu u kojoj spava nismo smjeli ući jer se Sabrija plašio da će radnici firme čije su prostorije do ruševine zvati policiju i da neće više imati svoje sklonište.
“Četiri dana sam spavao u ovom prolazu, ali ljudi tuda prolaze pa nije uredu. Sačekam da ovi ljudi što rade odu i onda se ušunjam da me ne vidi niko. Teško je, duge noći, a ja ne mogu spavati. Po danu šetam i tako ukrug”, kazao je.
Tražio je pomoć od Općine Stari Grad u kojoj je prijavljen. Ljekar neuropsihijatar mu je napisao čak i nalaz u kojem kaže da je Sabriji potrebna tuđa njega, no u socijalnoj službi mu to nisu priznali.
“Imam problema sa srcem i pijem lijekove, a rekli su mi i da mi je oštećena plućna maramica. Ali imam zdravstveno osiguranje, to jedino. Nemam nikakva primanja, svugdje su me odbili. Preživljavam dan za danom, borba…”, rekao je Sabrija.
Živi na ulici na minus 15 i plus 30
Ističe da mu najviše pomažu penzioneri i radnici. Nekada je mogao uštedjeti novac, ali sada, ističe, nemaju ljudi novca.
“Dali bi mi, ali nemaju ni oni. Teška je svugdje situacija”, kaže.
Sabrija ne sanja o vilama, hiljadama maraka ili markiranoj odjeći. Želi samo malu sobu u kojoj će prenoćiti siguran.
“Ne mora imati ni grijanje ni struju. Neka bude i dva sa dva, samo da znam da imam gdje spavati, da imam krov nad glavom”, rekao je ovaj čovjek vedrog osmijeha.
Ljudi koji ga poznaju i čovjek koji ga hrani potvrdili su svaku njegovu riječ. Kažu da je Sabrija dobar čovjek kojeg znaju svi koji žive na Marijin-Dvoru. Spavao je u parku kod Vrazove, u parku kod Magribijine džamije, u žbunju kod Alipašine džamije… Na minus 15 i na plus 30 provodi dane pod vedrim nebom nadajući se boljem sutra. I tako dan za danom, pa do kada izdrži..
