Sudbina posljednjeg uporišta sirijske opozicije u Idlibu bit će vjerovatno odlučena u narednih nekoliko dana. Međunarodni mediji špekuliraju o neizbježnoj borbi za provinciju koja je u fokusu žestokih diplomatskih aktivnosti. Lideri Turske, Rusije i Irana će se 7. septembra susresti i odlučiti budućnost Idliba, a s njim i sudbinu sedmogodišnjeg rata u Siriji.
Idlib je posljednja nepokorena deeskalaciona zona od četiri koje je dogovorio trio iz Astane (Rusija, Iran, Turska) nakon pada istočnog Halepa, koji je bio u rukama opozicije, decembra 2016. godine. Ideja o deeskalaciji je napravljena – ili se barem generalno tako mislilo – da zamrzne sukob, smanji ljudske patnje i stvori put ka političkom rješenju. Ispostavilo se kako je to samo iluzija. Zbog manjka ljudi za borbu na različitim frontovima, Rusi su stali uz ideju o zamrzavanju, koju je prvobitno predložio specijalni predstavnik Ujedinjenih naroda za Siriju Staffan de Mistura 2014. godine.
Uz to, nakon poraza grupe Islamska država Irak i Levant u Mosulu, Rusi su počeli shvatati kako su, dok su se oni borili protiv opozicije duž zapadnog pojasa sirijskih teritorija između Halepa i Damaska, Sirijske demokratske snage, uz američku podršku, brzo preuzimale naftom i plinom bogati istok. Zbog toga je Moskva odlučila zamrznuti sukob sa sirijskom opozicijom i ušla u utrku s koalicijom na čelu sa SAD-om u osvajanju što više teritorije od ISIL-a, koji se povlačio. Rijeka Eufrat djelovala je kao prirodna granica između ruske i američke sfere utjecaja.
Nije ni Deraa, ni Istočna Ghouta
Kako se rad protiv ISIL-a približavao kraju, Rusija se vratila svojoj strategiji uništavanja naoružane opozicije prije nego što se može postići političko rješenje. Napala je i preuzela deeskalacionu zonu u Istočnoj Ghouti, nedaleko od prijestolnice Damaska. Rusija i režimske snage su potom krenuli na provinciju Homs, na sjeveru, a zatim na Daraau i Quneitru, na jugozapadu, blizu granice s Golanskom visoravni, koju je okupirao Izrael. Stotine hiljada opozicijskih boraca su premješteni na sjeverozapad, u sklopu dogovora o evakuaciji. Idlib se pretvorio u mjesto skupljanja svih opozicijskih frakcija, zajedno s još dva miliona izbjeglica, koje se sprema za konačni obračun.
Ubrzo nakon što su naoružane opozicijske grupe bile primorane na evakuaciju sa jugozapada, sirijski predsjednik Bashar al-Assad je najavio kako bi Idlib mogao biti njegova naredna meta. Sirijska armija je počela okupljati trupe i bacati letke iznad provincije, pozivajući ljude da se vrate pod “vladavinu države” i tražeći predaju oružanih frakcija. Međutim, Idlib izgleda kompliciranijim slučajem za rješavanje na političkom, vojnom i humanitarnom planu nego tri preostale zone deeskalacije.
S područjem od 6.000 kvadratnih kilometara, Idlib je trenutni dom za tri miliona osoba. Iz UN-a upozoravaju kako bi ofanziva na ovom području nagnala 2,5 miliona njih ka turskoj granici i napravila ogromnu humanitarnu krizu. Idlib je i dom za više od 60.000 dobro naoružanih opozicijskih boraca. Prisustvo Hay’et Tahrira al-Shama, ogranka Al-Kaide, dodatno komplicira situaciju. S više od 12.000 boraca, Hay’et Tahrira al-Sham kontrolira veći dio Idliba i zarekao se na borbu do posljednjega.
Rusija, Iran i sirijski režim ovo koriste kao izliku za napad, pozivajući se na rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a koje tretiraju Hay’et Tahrira al-Sham kao terorističku grupu. Pošto nemaju gdje više otići, očekuje se kako će ove grupe opozicije, u slučaju rata, pružiti žestok otpor. Dodatno, Turska ima jedinice na 12 posmatračkih lokacija u provinciji Idlib, kako bi pratila primirje iz Astane. Bez ranijeg dogovora, bilo kakva ofanziva uz rusku pomoć bi dovela do još većih tenzija između trija. Turska je već upozorila kako bi napad na Idlib bio posljednji ekser u mrtvačkom sanduku procesa u Astani. Sada su Turska i Rusija angažirane u obimnim diplomatskim razgovorima kako bi se to spriječilo.
Enigma zvana Hay’et Tahrir al-Sham
I Turska i Rusija su objavili kako će lideri dvije države održati bilateralni sastanak na marginama samita u Teheranu kako bi se razmotrila budućnost Idliba. Tri scenarija će vjerovatno biti razmatrana. Prvi je kako će se Turska i Rusija dogovoriti o održanju deeskalacijske zone u Idlibu te da će turska strana riješiti problem s Hay’et Tahrir al-Shamom. U proteklih nekoliko mjeseci Turska je pokušavala nagovoriti Hay’et Tahrir al-Sham da se raspusti i uključi u frakcije Slobodne sirijske armije, koju podržava Ankara.
Stranim borcima Hay’et Tahrir al-Shama se nudi siguran izlaz iz države. Ovi napori, međutim, nisu donijeli željene rezultate. Prošle sedmice, u znak frustracije, Turska je okarakterizirala Hay’et Tahrir al-Sham kao terorističku grupu i nagovijestila moguću vojnu akciju protiv Hay’et Tahrir al-Shama. Ako Turska pristane djelovati protiv Hay’et Tahrir al-Shama, to bi moglo obustaviti ruski napad na Idlib do postizanja trajnog mira u Siriji.
Ukoliko se Turska ne izbori sa Hay’et Tahrir al-Shamom, onda drugi scenarij postaje veoma vjerovatan. On bi omogućio ograničenu vojnu akciju, predvođenu Rusima, na Idlib kako bi se eliminirali Hay’et Tahrir al-Sham i druge “radikalne” grupe. Uzevši u obzir gustu naseljenost područja, Rusija, pa čak i sirijski režim, izgleda kako pokušavaju izbjeći veliki vojni napad – nešto što bi Iran volio poduzeti.
U ovoj etapi Rusija izgleda kako najviše želi osigurati svoju zračnu bazu Hmeimim u Latakiji od napada bespilotnim letjelicama, tako što bi potjerala opozicijske frakcije u Idlibu dalje na sjever. Sirijski režim je, s druge strane, izgleda najviše zainteresiran za preuzimanje kontrole nad autoputem M5, glavnim trgovačkim putem države, koji prolazi kroz dijelove Idliba. U protekle dvije godine strategija napada režima pratila je 470 kilometara dužine M5 od Halepa, na sjeveru, do Hame, Homsa, Damaska i nedavno Daraae, na jugu. Jedini preostali dio M5 koji nije pod kontrolom režima nalazi se u dijelovima Idliba.
Optimizam zbog umora od rata
Zaista, režim bi želio osvojiti svaki djelić Idliba, ali jednostavno nema ljudstva da to uradi, naročito protiv desetaka hiljada tvrdokornih elemenata opozicije, koji nemaju gdje otići. Treći i scenarij koga se svi najviše plaše je frontalna ofanziva na Idlib. Ovaj scenarij je trenutno malo vjerovatan, jer je veoma skup – i politički, i vojno. Također bi napravio humanitarnu nesreću, veliku izbjegličku krizu i uništavanje velikog obima. Uništio bi partnerstvo u razvoju Rusije i Turske i doveo do propasti procesa iz Astane.
To bi stvorilo više pritiska na već napete odnose Rusije i Evrope te dovelo do novog vala izbjeglica. Iz SAD-a su, također, upozorili protiv masivnog napada na Idlib i istakli kako će intervenirati ako bi neko koristio hemijsko oružje. Na kraju, frontalni napad na Idlib je u suprotnosti s novom ruskom strategijom povratka sirijskih izbjeglica i započinjanja procesa obnove uz pomoć Evrope i država Zaljeva.
Samit u Teheranu će, kako god, pokazati koji će od ova tri scenarija biti usvojen i da li će budućnost Idliba biti odlučena ratom ili diplomatijom. Zapravo, postoji prostora za oprezan optimizam, ali to je najviše zbog umora od rata, a ne zbog toga što imamo neke odlične diplomate koji se bave sirijskim sukobom.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
