U danima kada se obilježavaju značajne godišnjice užasnih ratnih zločina počinjenih u našoj nedavnoj prošlosti, poput monstruoznog ubistva 116 Bošnjaka u Ahmićima kod Viteza, među kojim i 32 žene i 11 djece, te 22 civila i vojnika hrvatske nacionalnosti u Trusini kod Konjica, nerijetko se zaboravljaju oni dobri ljudi koji su rizikovali svoje živote kako ti zločini ne bi završili s mnogo više žrtava ili bili još monstruozniji. Ako i ima goreg od onog što je upamtila naša nedavna historija. A kakva nam je historija, pisao je Derviš Sušić, dobro se i ne rađamo sijedih glava.
Podvizi ljudskosti
Upravo zbog svih onih među nama koji će i toliko godina poslije olako izreći riječi “rat” i “sukobi”, trebamo prisjećati i ovih ljudskih podviga.
Takva je i priča fra Mate Topića i pokojnog fra Ilije Piplice, fratara koji su spašavali vareškog imama Muhameda Hadžibaščauševića nakon još jednog monstruoznog zločina, onog u Stupnom Dolu kod Vareša gdje su 23. oktobra 1993. pripadnici specijalne postrojbe “Maturice“ iz sastava brigade HVO-a Josip ban Jelačić iz Kiseljaka, predvođeni Ivicom Rajićem, masakrirali 38 civila, a među njima 17 žena i petero djece.
“Umro je fra Ilija, umro je imam Hadžibaščaušević… Ali ni dobrota ni zlo ne daju se zaboraviti”, započinje za Radiosarajevo.ba priču Fra Mato, danas župnik Župe Gračac između Prozora-Rame i Jablanice, gdje smo s njim i razgovarali.
O tom događaju prisjetio se čitajući nam svoju hroniku iz 1993. godine, napisanu nakon zločina počinjenog u subotu, 23. oktobra:
“Reagiranje domaćih ljudi kad su došle “Maturice” iz Kiseljaka je bilo dobrosusjedsko i prijateljsko. Koliki je bio broj onih što su u svoje stanove kuće, šupe i rovove krili svoje susjede, žene, djecu muslimane. I mi u župnom uredu, istina tek u ponedjeljak, obišli smo vareškog hodžu kojemu je već bio provaljen stan i džamija. Inače, hodžu su našli na spavanju, ošamarili ga. Uzeli su 500 DEM i automobil, a u džamiji su na prozoru i zidu načini 15-tak oštećenja od puščanih metaka. Toga je dana prvo otišao fra Ilija, a onda fra Ilija i ja, odnijeli smo mu nešto hrane, kave i cigareta, a ponio sam nešto alata da bi popravio bravu na džamiji”.
Imam je to, naveo je fra Mato, doživljavao “doista kao istinsku zaštitu“.
“Plakao je od ushićenja”, zapisao je fra Mato, te nastavio:
“Obećali smo da ćemo doći i sutra donijeti mu hrane. Međutim, sutra poslije ručka, hodža je došao k nama. Plakao je, tražeći ponovo zaštitu. Naime, u noći između ponedjeljka i utorka, dok je hodža spavao u džamiji, upalo je ponovo desetak bojovnika iz Kiseljaka. Sve što je bilo u kući su razbucali, razbacali, odnijeli TV, kasetofon, 30 DEM i još neke stvari. Hodža je tražio da ga prebacimo u Brezu. Mi nismo imali načina to učiniti. Ponudili smo mu da spava kod nas, što je prihvatio. Obećao je doći večeras na konak, ali smo predvečer dobili poruku da nam se zahvaljuje. On se snašao i s UNPROFOR-om napustio Vareš. Kasnije je na sarajevskom radiju objavljeno da smo zaštitili hodžu. Mislimo da smo ispravno postupili kada smo zaštitili 67 godišnje starca”.
Danas nam o ovim događajima fra Mato kaže:
“Vidjeli smo čitav nered dolje. Hodža nas je zaista zamolio da ga izvučemo preko UNPROFOR-a. Mi smo rekli da mu tu ne možemo pomoći, već smo ga pozvali s nama u kuću, pa šta bude nama bit će i tebi! Dogovorili smo doći ćemo po njega”, kaže Topić i nastavlja:
“I nas je bilo strah. Ljudi s čarapama na glavama hodaju po gradu. Oni jesu HVO, ali čim ti nekog spašavaš… Mi smo otišli predvečer gore. Ja sam ponio čekić i eksera da izvršim popravke u džamiji, jer je bilo razvaljeno. Tamo nije bilo njega! Kad s jednog prozora neka nena u strahu kaže: “Vi sigruno tražite imama…. On je rekao ako vas vidim da kažem da je otišao s UNPROFOR-om, nemojte ga više tražiti”.
Suzni zagrljaji
I u dokumentu od 23. XI 1993. fra Ilija piše Franjevačkom provincijatu o zločinima u Stupnom Dolu, pljačkanju i masakrima, te kasnijem egzodusu Hrvata. Ali i imamu Hadžibaščauševiću. S mnogo emicija.
“Poslijepodne istog dana posjećujem hodžu u Varešu da vidim šta je s njim. Sinoć sam bio, ali iako je džamija bila otvorena i svjetlo u njoj, nije bilo nikoga! Nas dvojica našli smo se u suznom zagrljaju, efendija veoma radostan što sam došao. Od srca zahvaljuje. Rekao mi je, u stan su mu provalili opljačkan je, auto iz dvorišta kod džamije dovezen. Prozori na džamiji s nekoliko metaka prostireljeni. Ispričali smo se i stavili smo se na raspolaganja”, naveo je fra Ilija.
On opisuje i svoj susret sa predsjednikom Općine Vareš Antom Pejčićnovićem, gdje se ponovo založio za imama.
Čitajući ove zapise, važno je ispravno shvatiti kontekst i imati na umu da se sve dešava u jeku rata, da se ovakvi apeli mogu protumačiti i kao čin “pomaganja neprijatelju“.
“Molimo i zahtijevamo od Predsjednika da učini što može da se spriječe, zaustave ova zla po gradu sa Muslimanima i ulijevanjem straha svim građanima, da pomogne pritvorenim Muslimanima. Posebno smo ga upoznali sa stradanjem efendije i zatražili za njega zaštitu o pomoć. U razgovor sa Predsjednikom saznajemo: on ne odobrava zlodjela u Stupnom Dolu kao ni proganjanje nevinih Muslimana. Učinit će što može da se oslobode nevini Muslimani i da se stanje smiri…”.
U dramatičnom preokretu već početkom novembra jedinice Armije RBiH oslobađaju Vareš, ali nastaje egzodus bosanskih Hrvata, te nastojanja da se ljudi zaustave i zaštite.
Fra Ilija prenosi riječi izvjesnog policijskog službenika, Redže:
“Vareš bez Hrvata nije Vareš”.
Pomagali su mi
U široj izjavi službenim organima koju je dao potkraj oktobra na slobodnoj teritorij, efendija Baščaušević, također, nije prešutio ljudskost fratara.
“Isti dan, tj. 23. 10. 1993. godine, u mektebu me je oko 19 časova posjetio katolički fratar fra Ilija i ponudio mi smještaj kod sebe. Zahvalio sam mu se na tom prijedlogu i odbio ga da ne bih njemu stvarao probleme od strane ustaša. Fra Ilija me je narednog dana ponovo posjetio s fra Matom i donijeli su mi jednu količinu životnih namirnica da se prehranim narednih nekoliko dana. Tokom te posjete oni su mi govorili da su zločine po Varešu počinile ubojice i divljaci iz Kiseljaka i Kaknja, pritom napominjući da navodno vareški Hrvati u tome nisu učestvovali i osuđujući te zločine. Pomenuta dvojica fratara, zajedno s fra Mišom, nastojeći da mi pomognu da se izbavim, išli su 25. 10. 1993. godine u stožer HVO-a u Ponikve tražeći od zapovjednika HVO-a da mi izdaju potvrdu o napuštanju Vareša. Međutim, oni ih nisu htjeli ni primiti”.
Fra Mato zato danas apelira ljude da se ne boje činiti dobro, ali medije da o tom dobru u čovjeku pišu. Pogotovo ne danas.
“Ima te dobrote puno skrivene, ima je puno koja otišla u grob. Treba je otvarati… pričati o tome kako ljudsko biće, Božje stvorenje onom drugom biću čini dobro koje je od istog Boga. Treba osloboditi ljude da se ne boje činit dobro”, zaključit će fra Mato.
