Nikada ne znamo šta nam život nosi. Naš sugovornik itekako se uvjerio u istinitost ove tvrdnje – ne samo da nije mogao ni sanjati da će se baviti svojim današnjim zanimanjem, već je prema toj djelatnosti bio izuzetno skeptičan.
Muhamed Omerović, školovani pravnik, bivši sportski novinar, danas za sebe može reći da liječi dodirom, ili energijom koju usmjerava na pacijente koji su daleko. A sve se preokrenulo 1995. kada je, kako kaže, ozdravio preko noći od posljedica ranjavanja u ratnom Sarajevu.
Među njegovim klijentima su najčešće sportisti i osobe koje imaju različite vrste bolova. U razgovoru za Radiosarajevo.ba željeli smo saznati više o prirodi “moći” koju posjeduje i procesima koji se odvijaju prilikom njegovih seansi, ali i o nama samima – ljudima, sa našim potencijalima i slabostima.
Radiosarajevo.ba: Dokazano je da zagrljaj može otkloniti neke zdravstvene probleme, da je ljudski dodir nezamjenjiv u procesima zaliječenja. Vi ste se u to uvjerili nebrojeno puta?
Omerović: Dodirom ja liječim, ali gdje god spominjem sebe i sposobnosti koje “ja” posjedujem, to treba uslovno shvatiti. Mnoge stvari ni sam ne mogu objasniti, kako i zašto. Taj dodir, zagrljaj ili samo osmijeh mnogo nedostaju današnjem čovjeku. Ljudi obično dolaze nakon što obiđu mnoge ljekare raznih specijalnosti i donose kompletnu medicinsku dokumentaciju. Da se razumijemo, ni u jednom trenutku ne zanemarujem dijagnozu liječnika. Ljudi kažu šta im je i ja počinjem sa istraživanjem vlastitim prstima. Prvo lagano vrhovima prstiju pritišćem mjesta koja mi sugerišu pacijenti i provjeravam da li se bol pod pritiskom pojačava. Često se dešava da se bol reflektuje na nekom mjestu, a da je izvor bili drugdje, a to je najčešće slučaj kod bolova u koljenima, kukovima, skočnim zglobovima. Taj dodir, ili kako ga ja zovem ‘pipanje’, uglavnom izostaje od strane ljekara, osim ako nisu u pitanju sportisti. Mnogi pacijenti obave sijaset pregleda, a da ih doktor nije ni dotakao, osim što se možda rukovao. Sve se svodi na pomagala u dijagnosticiranju, na razne aparate i kompjutersko očitavanje. Svoje pacijente ne grlim, ali zagrle oni mene često nakon tretmana. Ako ništa drugo, ja ih bar slušam to vrijeme dok su kod mene. Nisam sociolog, ali imam osjećaj da se ljudski rod otuđio sam od sebe. Sve manje ličimo na ljude a sve više na zombije.
Radiosarajevo.ba: Kako možete definirati energiju koju posjedujete?
Omerović: Nemam objašnjenja za tu energiju. Kada sam shvatio da djeluje, najprije sam mislio da je to neka vrsta koncentracije na određeni problem date osobe. Doduše, ta neka vrsta koncentracije postoji, bar na početku, u fazi ‘puštanja energije’. S obzirom da liječim na daljinu čak i više i češće nego što to činim u ličnom kontaktu, shvatio sam da tu energiju ne treba poricati, iako je teško objasniti. Ako ne moram znati ko je bolestan, niti gdje se nalazi, niti šta ga boli, a poslije tretmana mu bude dobro ili znatno bolje, mislim da je jasan dokaz da sve to nije moje. Sve je to, ja to tako kažem, nešto što se dešava Božijom voljom i sa Božijim odobrenjem, a nikako nešto što je uzrokovano mojim sposobnostima. Jedino što ja u tom trenutku uradim je da kažem osobi kojoj radim tretman na daljinu da stavi ruku ili ruke na bolno mjesto i da ih drži na bolnom mjestu dok ne kažem da ih skloni. I to je to. Ja u međuvremenu gledam televiziju, čitam ili pak drugim osobama govorim isto, da stavljaju ruke na bolno mjesto…ili sam polažem ruke na nečije bolno mjesto. Skoro je pravilo da istovremeno radim tretman nad više osoba koje su kojekud u svijetu, na raznim kontinentima.
Radiosarajevo.ba: Kako se osjećate kada liječite druge? Da li vas iscrpljuju seanse, da li se, liječeći druge, vi “trošite”?
Omerović: Sam čin liječenja ne ostavlja na mene nikakve posljedice, jedino osjećam umor, što je opet sasvim normalno jer čovjek se radeći bilo koji posao umara.Tek nakon tretmana, kad vidim rezultate i osmijehe na licima pacijenata tijelom prostruji osjećaj zadovoljstva.
Radiosarajevo.ba: Iako prema bioenergiji postoji dosta skepse, neosporno je da mnogim ljudima pomaže. Kakve su reakcije ljudi kojima ste vi pomogli?
Omerović: Obično mi dođu ljudi koji su već sve obišli. Ja im dođem kao zadnja nada.Ima i onih skeptika koji imaju određeni problem pa dođu da mi dokažu kako je to sve što radim samo placebo efekat. I kad im pomognem, takvi kasnije postaju najveći zagovornici ovoga što radim. Ono što mene šokira jeste sujeta ljekara. Razumijem ja da su se oni školovali da bi liječili ljude. Ja se nisam školovao za to, nisam ljekar, samo imam dar koji djeluje. Nudio sam da provjere o čemu se radi, da izvrše mjerenja ili testiranja. Rezultati mog rada su brojni i vidljivi, posebno kod sportskih povreda. Moj prijatelj Aleksej Prudnjikov, olimpijski šampion iz Seula 1988 sa reprezentacijom Sovjetskog Saveza zamolio me da ublažim bol jednom njegovom igraču koji je imao rupturu mišića 2,7 santimetara, da ne ide u Beograd kod Marijane Kovačević sa bolom. Odradio sam jedan tretman od 15 minuta dan prije polaska za Beograd, i još jedan na sam dan polaska. U Beogradu su mu napravili MR snimak i na njemu su našli samo 5 milimetara ožiljka. Rupture nije bilo. I pored svega toga, doktori, a posebno naši iz BiH, protiv su ovih mojih metoda. Sad sam u Rijeci, gdje je Evropsko prvenstvo u fudbalu za kadete na kojem učestvuje i kadetska reprezentacija BiH. Imaju par povrijeđenih igrača. Nudio sam preko jednog prijatelja da probam pomoći, besplatno. Doktori ne žele ni da čuju. Često mi se javljaju fudbaleri, posebno mlađi, sa raznim problemima. Zaista je mnogo onih na svim stranama svijeta kojima sam pomogao, javljaju se i obasipaju me blagoslovima. Mada, ima i osoba koje nisu zadovoljne jer im se bol ili bolest nakon određenog vremena vrati. Neki čak traže i garanciju (hahahhaha) da će to trajati dok su živi. Kažem im da kad promijene lamelu na autu, kad umjesto istrošene stave novu i ako ne paze kako voze mogu i tu novu lamelu za dva dana ‘spaliti’. Tako je i sa ljudskim organizmom, ne možemo očekivati nemoguće.
Radiosarajevo.ba: Kako izgleda vaš današnji život?
Omerović: Ovakav život ni u snu nisam mogao zamisliti, pogotovo što sam i sam bio veliki skeptik kad je u pitanju bioenergija i ostale alternativne metode liječenja. Živim u Holandiji u koju nisam namjeravao otići ni kao turista jer me nikad nije privlačila. Putujem po svijetu i, pomažući ljudima, i zarađujem za život. Maštao sam, davno prije rata, da ću obići metropole, uživati u restoranima na obalama mora i jezera… Sad posjećujem te metropole, ali im se ne radujem, jer u manjim mjestima uvijek je lakše naći parking i skoro nikad se ne zaglavi čovjek u gužvi. A i radije ću jesti u nekom manjem, nepoznatom restoranu ili ćevabdžinici nego u luksuznom restoranu. A more najradije gledam iz debele hladovine.
Radiosarajevo.ba: Prije ovog posla bavili ste se novinarstvom – imate li lijepih uspomena iz tog perioda?
Omerović: Novinarstvo je bilo i ostalo dio mene. Još uvijek ponešto napišem i objavim na pojedinim portalima, jer ne može se od novinarstva, a pogotovu ne od novinara pobjeći. Bilo je u to doba jako dobrih novinara, prije svega dobrih ljudi, sa moralnim integritetom. Nije ih se moglo potkupiti, imali smo svoje ideale. Svoje najplodonosnije godine sam imao u Mostaru, kao student prava. Pisao sam najviše o fudbalu. Tuce, Kajtaz, Jurić, Karabeg, Hadžiabdić, Repak, Kodro… sve su to bili igrači sa kojima sam svakodnevno komunicirao. Sa svima sam bio i ostao u izvanrednim odnosima, međutim, uvijek sam izbjegavao njihovu njihovu privatnost. Danas je sve naopako, da mogu, mnogi novinari bi se i u spavaću sobu uvukli. Tad nije bilo interneta. Nije bilo baš jednostavno pripremiti se za jedan intervju, a mi mlađi novinari smo informacije dobijali od starijih kolega. Nije bilo sebičnosti. Bila su to lijepa novinarska vremena.
Radiosarajevo.ba: I novinarstvo, a i ovo čime se sada bavite, baziraju se na komunikaciji. Šta je važno za dobru komunikaciju s ljudima?
Omerović: Po meni, osnovni uslov za dobru komunikaciju je iskrenost. Treba ljudima reći istinu. Ne davati lažnu nadu. Ne praviti krivu sliku. Kao novinar sam težio biti što je moguće više objektivan, mada znam da to uvijek nije moguće. Živ čovjek griješi. A kad se i pogriješi treba priznati grešku. Treba znati reći – izvini. Najgore je raniti čovjeka u dušu. Odapetu strijelu i riječ nije moguče vratiti. Rane od strijele mnogo lakše zacijele.
Radiosarajevo.ba: Današnji tempo života mnogima, u zdravstenom smislu, donosi mnogo štete. Primijetite li na vašim pacijentima posljedice stresa i kako se one ispoljavaju? Šta im savjetujete?
Omerović: Skoro sve osobe koje kod mene dođu imaju fizičke probleme izazvane stresom. To se najviše odnosi na žene jer su one tome najizloženije. Ukočen vrat i rameni mišići su redovni i najčešći problem kod žena. Ne znam šta bih im mogao savjetovati, osim možda da se okrenu komšiji, rođaku, prijatelju, prosjaku, siromahu i da pokušaju pomoći. Jer samo kretanje, sama fizička aktivnost mnogo će doprinijeti poboljšanju kompletnog zdravlja, a pogotov ako se to čini da se pomogne drugom. To je najbolja terapija što može biti.
Radiosarajevo.ba: Kako pronaći ravnotežu između tijela i duha?
Omerović: Najbitnije je ne biti zlopamtilo. Treba halaliti. Ako vam ima neko nešto dužan i ne može da vrati, halalite mu, biće vama lakše. Ako vas je neko uvrijedio, prijeđite preko toga. Držanje inata uništava samu osobu. A najgora je zavist. Ko se zavidluka riješi riješio se svih belaja. Osoba koja je zavidna će zbog te svoje zavisti ukrasti, slagati, ubiti… I kako da se nada dobru kad druge unesreći? Ja sam ozdravio tako što sam halalio. Svi su mislili da ću cijelog života morati trpiti bolove. Ali ja sam ozdravio, bukvalno, preko noći, legao bolestan i probudio se zdrav. Te noći, u snu sam čuo glas koji mi je rekao:” Ti trebaš i moraš halaliti svima šta god ti je ko učinio, bez obzira da li ti znao za to ili ne i sve će biti u redu”. Ja sam, Bogu dragom hvala, evo već 22 godine zdrav čovjek, a uz to Bog me obdario da mogu i drugima pomoći. Mislim da je u halalu recept za zdravlje.
