Kršćanin, koji je bio svjedok muslimanskog oslobađanja Bejtul-Makdisa, ispričao je šta se dogodilo prilikom ulaska muslimanske vojske, na čelu sa Salahudinom Ejjubijem, u Bejtul-Makdis.
Rekao je: ”Ušao sam u Mesdžidul-Aksa, a da mi niko nije branio, niti me je neko pitao ko sam. Izmiješao sam se sa muslimanima koji su sjedili na zemlji. Nije bilo razlike među običnim vojnicima i komandantima i emirima. Bili su smireni, skrušeni i predani u molitvi Bogu. Čudio sam se tim ljudima koji su u borbi bili toliko žestoki da su ličili na džine, a ne na ljude, kako su se odjednom pretvorili u isposnike i pobožnjake. Zatim sam vidio i čuo imama koji je sa minbera održao dirljiv govor, čini mi se, da je govorio pustinjskom pijesku, da bi se pijesak pretvorio u konjanike koji su spremni da osvoje bilo koji dio zemlje, ili pak, da su tvrde stijene čule njegovo govor, čini mi se da bi istog trenutka oživjele.
Shvatio sam da ove ljude niko ne može pobjediti sve dok budu istinski muslimani, makar se sav svijet okrenuo protiv njih. Jer, snaga vjere u njihovim srcima, jača je od bilo koje druge snage. Njih ništa ne može zaplašiti. Dok drugi ljudi strahuju od smrti, oni žude za smrću na Božijem put. Ne, moj narod nikada više neće osvojiti ovu zemlju. Kažem vam ovo jer sam upoznao ove ljude i družio se sa njima. Nema nade za nas kršćane u pogledu ponovnog osvajanja Kudsa. Danas je, nakon sto godina, krst srušen i poražen. Nad kupolom Bejtul-Makdisa ne mogu dominirati ni kršćanstvo, ni judaizam, ništa osim obilježja Muhammedove vjere. I ako za njih ponovo dođu teška vremena, sigurna sam da će se svaki pedalj ove zemlje pretvorit u novi Hittin, a svaki musliman u njoj postat će Salahuddin. Stoga, nema potrebe da naš narod uzalud proliva svoju krv i da besciljno žrtvuje svoje živote.”
