Moja porodica je bila ubijena prije nego sam mogao svezati svoje pertle. Kao mladom dječaku u Sijera Leoneu, godine koje su trebale biti pune igre i bezbrižnosti, prošle su u borbama tuđeg rata. Za mene je djetinjstvo bilo noćna mora; bijeg mi je uvijek izgledao nemoguć. No, kada se rat zvanično okončao, 2002. godine, počeo sam pronalaziti načine za oporavak. Jedan od najvažnijih je bila prilika koju nisam mogao ni zamisliti kao ljudi, nepismeni, devetogodišnji vojnik: škola.
Ja sam živući dokaz preobražavajuće snage obrazovanja. Zahvaljujući marljivom radu i mnogo dobre sreće, uspio sam završiti srednju školu, a zatim i fakultet. Sada, za samo nekoliko mjeseci, krenut ću na postdiplomska predavanja na Pravnom fakultetu Univerziteta Fordham, što je nezamislivo za većinu bivših dječaka-vojnika u mojoj državi.
No ipak, kroz moje kratko obrazovno putovanje, jedno putovanje me uvijek nerviralo: zašto je sreća igrala tako ključnu ulogu? Napokon, obrazovanje bi trebalo biti univerzalno ljudsko pravo. Samo, to nije tako jednostavno.
Danas, više od 260 miliona djece ne ide u školu, a više od 500 miliona dječaka i djevojčica koji idu ne dobijaju kvalitetno obrazovanje, kako je ustanovila Međunarodna komisija za finansiranje prilika globalnog obrazovanja. Do 2030., više od polovine školske djece na svijetu – njih 800 miliona – neće imati osnovne vještine za uspjeh i osiguranje posla.
Zajednički cilj
Borba sa ovim traži novac. No, iako je možda obrazovanje najbolja investicija za vlasti kako bi osigurala bolju budućnost svome narodu, finansiranje obrazovanja na svjetskom planu je veoma slabo. Zapravo, na obrazovanje se odnosi samo 10 posto ukupne pomoći za razvoj, što je manje od 13% koliko je bilo prije deceniju. Radi boljeg razumijevanja, godišnje zemlje u razvoju dobijaju samo 10 dolara po djetetu za pomoć u obrazovanju, što je cijena jedne knjige. U vrijeme samovozećih automobila i pametnih frižidera, nedostatak ovih sredstava jednostavno je neprihvatljiv.
U proteklih nekoliko godina, radio sam za tri globalne obrazovne inicijative – Međunarodna komisija za finansiranje šansi globalnog obrazovanja (Edukaciona komisija), Globalno partnerstvo za obrazovanje (GPE) i fond Obrazovanje ne može čekati (ECW). To sam marljivo radio jer ove organizacije zajedno rade ka zajedničkom cilju: sakupljanje sredstava za bolje obrazovanje svakog djeteta, svugdje.
Jedan od najboljih načina da se ovo postigne je podržavanje Međunarodnog tijela za finansiranje obrazovanja, inicijative koje predvodi Edukaciona komisija koja bi mogla dovesti do najveće globalne investicije u obrazovanje ikada. Mladi ljudi iz cijelog svijeta znaju šta je u pitanju. Ranije ovog mjeseca su Globalni ambasadori mladih predstavili peticiju sa 1,5 miliona dječjih potpisa iz 80-ak država koju su dali generalnom sekretaru UN-a Antoniju Guterresu i zatražili UN-ovu podršku finansiranju.
Politička priča
Utjecajem na donatore koji su obećali dvije milijarde dolara, tijelo za finansiranje želi osigurati osam milijardi dolara za države kojima je to najviše potrebno. Ako se šire bude provodio, program bi mogao državama u razvoju donijeti kvalitetnije obrazovanje za više djece, uključujući izbjeglice, djevojčice i bivše dječake vojnike poput mene.
Političari često kažu kako su mladi vođe sutrašnjice. To je istina: to smo mi. No, prazna priča bez finansijske pomoći nema svrhe. Jednostavno rečeno, svijet zajedno mora finansirati kvalitetno obrazovanje za sve. Navedeno finansijsko tijelo – koje već ima podršku Svjetske banke, regionalnih razvojnih banaka, GPE-a, ECW-a i drugih UN-ovih agencija – jedan je od najboljih načina da se to postigne.
Prije 20 godina, pravni fakultet mi je bio nemogući san. Danas, zahvaljujući marljivom radu, globalnoj podršci i dosta dobre sreće, moja budućnost je sjajnija nego ikada. No, moja priča ne bi trebala biti iznimka. Kako bi osigurali da drugi imaju kvalitetno obrazovanje i idu putem koji se meni otvorio, moramo ukloniti faktor sreće iz jednačine.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
Mohamed Sidibay je mladi predstavnik Međunarodne komisije za finansiranje globalnih prilika obrazovanja, mirovnih aktivista i bivši mirovni ambasador Projekta My Hero.
