“Imala sam 10 godina kada sam zadnji put zagrlila baku. Imala sam 10 godina kada mi je oduzeto djetinjstvo”. Rojin Namer (15) čita stihove pjesme o izgubljenom djetinjstvu u njenom rodnom selu u Siriji. Među publikom na Omladinskom kulturnom festivalu „Diakonie” u Wuppertalu – vlada tišina. Ovaj festival je organizovan za maloljetne izbjeglice koji su stigli u Njemačku bez pratnje, te njihove staratelje. Prisutni pažljivo slušaju poeziju i tekstove o iskustvima o bjekstvu koje su u sklopu “Poetry Project-a” u Berlinu napisali: Rojin Namer, Shahzamir Hataki, Yasser Niksada i Robina Karimi.
Ovaj projekat je 2015. pokrenula dopisnica Spiegela, Susanne Koelbl, koja je izvještavala sa ratnih područja. Cilj projekta je prevazilaženje straha od drugog i drugačijeg, te da mladi kroz poeziju prenesu svoja osjećanja. Oni čitaju svoje tekstove u više gradova u Njemačkoj. Publika u Wuppertalu dobro razumije o čemu mladi govore – iz vlastitog iskustva, ali i zbog mladih ljudi kojima i sami pomažu.
“Gledati naprijed, a ne natrag”
Mushtaag Arab (17) iz Somalije se sviđa kako mladi predstavljaju svoje priče na bini. I ona sama je prije tri godine prebjegla u Evropu. Na Omladinski festival kulture je došla sa Monikom Küpper, koja je tu za nju u ulozi staratelja: „Ovi mladi ljudi nisu ovdje bez razloga”, govori ona i dodaje: „Nisam imala pojma šta znači bijeg.” Koliko je taj put zaista težak saznala je od drugih učenika i učenica. Zato ona nema razumijevanja za „ono što se politički dešava” u Njemačkoj. Tu između ostalog misli i na to što se na izbjeglice žali. „Kada se čovjek zamisli, nama je dobro”, govori ona.
Mushtag Arab je izuzetno zahvalna za pomoć: „Monika je uvijek spremna da mi pomogne. Uvijek!”. Monika Küpper hvali njenu marljivost i veoma dobre ocjene, i osjeća se povezana s njom. Ova 17-godišnjakinja želi dalje učiti, poboljšati svoje znanje njemačkog jezika i biti još bolja u školi, što naglašava i sama. Želi maturirati i nakon toga studirati. Želi postati profesorica matematike, baš kao i njena starateljica i „gledati naprijed, a ne nazad”. Upravo zbog toga je Monika Küpper ta koja govori da je njen otac kidnapovan u Somaliji i da je njena štićenica imala težak put do Njemačke – čak i uprkos tome što je došla avionom u Njemačku, a ne preko Mediterana – kao što je to uradio Shahzamir Hataki.
“Sva mala djeca su bila mrtva”
„Bilo je mnogo djece na brodu. Brod se prevrnuo. Strašno sam se uplašio”, opisuje ovaj mladić iz Masar-i-Scharifa smrtni strah koji je osjećao na putu iz Turske prema Grčkoj: “Svi su vrištali. I ja također.” Shahzamir Hataki čita svoju pjesmu na dariju, a nakon toga slijedi prevod: „Jedna majka se utopila pred mojim očima. S djetetom u rukama.” Na brodu je bilo 65 ljudi i dva sata su u hladnoj vodi čekali na spas: „Preživjelo je njih 20. Sva mala djeca su poginula”. Kada je mladi Afganistanac stigao u bolnicu, i sam je imao samo 15 godina. Tek nakon 20 dana mogao je nazvati svoju majku. Rekao joj je da je stigao bezbjedno: „Kako sam joj mogao reći da sam 10 dana mogao jesti samo kakao, jer je moje tijelo bilo puno soli.”
Među publikom u Wuppertalu vlada tišina. Nakon toga pljesak. Shahzamir Hataki (17) neće nikad zaboraviti svoje traumatično iskustvo. „Kada ljudi pitaju kako smo, mi uvijek prijateljstki odgovorimo da smo dobro”, priča zamišljeno ovaj mladić u intervjuu iza bine. Svojoj poezijom mladi su željeli pokazati „da mi nismo loši ljudi”.
On govori da je „užasno uplašen” kada pomisli na to šta bi se moglo desiti kada postane punoljetan, jer su Afganistanci sve češće deportovani. Upravo je počeo sa obrazovanjem za informatičara, a pararelno želi maturirati. Broj maloljetnih izbjeglica bez pratnje, koji u Njemačkoj moraju biti podržani od strane socijalne skrbi, od 2016. godine je naglo opao. To tvrde iz organizacije „Mediendienst Integration”. Takođe je pao broj zahtjeva za azil mladih izbeglica, kao i procenat pozitivnih odluka o azilu: 2016. godine je postotak bio 90 odsto, a do oktobra 2018. stopa je pala na 60 posto.
Prema tvrdnjama lista Süddeutsche Zeitung, savezna vlada Njemačke se neće držati presude Evropskog suda pravde. Naime ovaj sud je odlučio da maloljetnici bez pratnje mogu pozvati svoju porodicu tek onda kada postanu punoljetni – za vrijeme obrade postupka o azilu. Odlučujuću ulogu igra kada je zahtjev podnesen, a ne koliko dugo vlastima treba da ga obrade.
S druge strane, prema njemačkom pravu, izbjeglica mora i dalje biti maloljetan kada roditelji doputuju. Prema tome, nadležno Ministarstvo za vanjske poslove neće provesti odluku, izvještava ovaj list.
„Ovdje stanuje sreća, ali i okrutnost”
Yasser Niksada (15) je odrasla u Iranu kao izbjeglica iz Afganistana. U njegovim stihovima se radi o njegovom bratu koji je ostao: „Vjeruj mi, ovdje nije raj. Ovdje stanuje sreća, ali i okrutnost.” Tu okrutnost poznaje i Monika Küpper, kroz rad sa svojojm štićenicom Mushtaag Arab. Migrante se ne tretira dobro „kada nemaju nikoga ko stoji iza njih, koji ide s njima i posreduje”, govori ona. Razočarano priča i o pojedinim doktorima, koji su se besramno ponašali prema njoj, prema njima, govori ona i dodaje: „Nisam znala da se i to događa.”
O nepravednoj okrutnosti je I poezija Robin Karimi (17). “Nije nikakv zločin biti Afganistanka”, naglašava ona. Ova djevojka je pobjegla iz Kabula i žali se, da se Afganistanci “omalovažavaju”. Svaka zemlja iznjedri dobročinioce, genijalce i zločince. “Zašto smo mi Afganistanci svi kažnjeni, kada se neko loše ponaša?”, pita ona.
U odnosu sa upravom i vlastima u Njemačkoj doživjela je najviše loših iskustava, govori ona poslije ur azgovoru za DW. Od njih joj se imputira da laže. Izvještaji o svakodnevnim bombardovanjima u Afganistanu je opterećuju: “Mnogi ljudi umiru, mnoga djeca, žene.” Dok to govori ne može zaustaviti suze I ne može više da razgovara. U svojoj pjesmi ona skoro preklinje: “Prestanite da nas mučite.”
“Drago mi je kad neko razumije moja osjećanja”
Robina Karimi, Rojin Namer i Yasser Niksada prije ovoga nikad nisu pisali poeziju. Shahzamir Hataki s druge strane dolazi iz porodice pjesnika i sa 11 godina je počeo da piše pjesme. njegov otav je pjesnik, a to je bio i njeg djed. Svi mladi koji su čitali svoje tekstove sretno su što neko može razumjeti njihova osjećanja. “Kada neko razumije kako se ja osjećam”, govori Yasser Niksada, “onda on razumije kako je teško meni i mojim roditeljima što sam morao da napustim Iran – i prođem kroz devet zemalja – sam, bez roditelja”.
Kroz projekat organizacije “Diakonie” – “Do it” povezuju se mladi i odrasli. Odrasli, koji obavljaju poslove staratelja, uče kako da rade i da se odnose prema onima koji su prošli traumatično iskustvo. Posjećuju radionice o interkulturalnom učenju i uče koji su to zadaci staratelja i kako mogu najbolje raditi sa mladima.
Starateljstvom protiv rasizma
Iz škola stižu veoma pozitivne informacije o mladim izbjeglicama, navodi stručnjakinja iz organizacije “Diakonie” Maria Shakura: “Svi su veoma zainteresovani za učenje.” Ono što zabrinjava je da se društvena klima pogoršava. 2015. i 2016. godine je vladala atmosfera: “Rado ćemo primiti izbjeglice.” Ali sada se primjećuje drugačiji tretman izbjeglica od strane uprave: “Čak i saradnici koji su uvijek bili veoma prijateljski, počeli su se ponašati drugačije.” Još jeviše zabrinjavajuće, govori Shakura, što se povećala stopa nasilja i rasističkih uvreda. Jedna mladić koji je izbjegao iz Afganistana, koji je na ovaj događaj stigao sa svojim prijateljem je “bio stravično pretučen”. O tome se nije izvještavalo, piše DW.
Monika Küpper svoj zadatak starateljice shvata kao jasan znak protiv rasizma i isključivanja. “Lijepo je njih upoznati”, govori ona i sa osmijehom gleda u 17-godišnju Mushtaag Arab: “To je promijenilo moj pogleda na svijet. To svima mogu samo toplo preporučiti.”
