Nakon događaja 02. maja kada su snage JNA i druge paravojne formacije pokušale zauzeti zgradu Predsjedništva BiH, u srcu Sarajeva nalazila se kasarna “Maršal Tito”. S oko 2.000 vojnika i izuzetno značajnim naoružanjem, ova kasarna predstavljala je prijetnju jer je mogla biti spojnica za snage VRS-a koje su se u tom trenutku nalazile na Grbavici, i na Pofalićima. Kako je 27. aprila i zvanično proglašena Savezna Republika Jugoslavija a BiH već bila međunarodno priznata država, snage JNA u tim trenucima nalazile su se na teritoriju strane države.
Strateški značaj kasarne
Zbog prijetnje da bi grad mogao biti presječen na dva dijela, kasarna Maršal Tito stavljena je pod nadzor i svojevrsnu opsadu. U kasarni Maršal Tito tada se nalazila faktički jedna cijela brigada ojačana artiljerijskim divizionom koji je preseljen iz Zadra u Sarajevo.
Da je postojao plan da se kasarna iskoristi kako bi se jedinice VRS-a sa Grbavice spojile sa jedinicama na Pofalićima priznao je nekoliko godina poslije i sam Ratko Mladić.
“Mi smo imali plan da se snagama sa Grbavice i iz pravca Koševa spojimo sa našim snagama u kasarni Maršal Tito. U toj kasarni u to vrijeme bio je jedan izuzetan čovjek, pukovnik Popara, kome je to bila druga blokada. Međutim, tadašnji komandant Školskog centra u ovoj kasarni, general Baroš, imao je kukavičko držanje, neprimjerno generalu. Da je došlo do spajanja srpskih snaga iz pravca Grbavice i Koševa, Sarajevo ne bi bilo u muslimanskim rukama”, izjavio je Mladić za Beogradski NIN 12. januara 1994. godine.
U samoj blokadi kasarne nije učestvovali više od 700 vojnika Teritorijalne odbrane, odnosno Armije R BiH.
Posljednji vojnik JNA napustio je kasarnu 05. juna 1992. a Azem Dervišević pojašnjava kako su tekli pregovori i sam proces napuštanja kasarne.
Perfektna disciplina i dobra komunikacija
“Ključne su bile dvije stvari. Prva je perfektna disciplina s naše strane te stupiti i dobar kontakt s ljudima koji su se nalazili u kasarni, odnosno s njihovim starješinama”, kaže Dervišević.
Nakon što je uspio stupiti u kontakt s starješinama JNA Dervišević kaže kako ih je bilo važno uvjeriti da on doista kontrolira svoje vojnike te da se radi o discipliniranim jedinicama koje će poslušati njegovo naređenje.
Prvi kontakt Dervišević je ostvario s jednim kapetanom prve klase koji se tada nalazio u kasarni Maršal Tito. Iako ne želi otkrivati njegovo ime jer se radi o uglednom biznismneu koji i danas živi u Sarajevu, Dervišević kaže kako je on odigrao izuzetno važnu i konstruktivnu ulogu.
“Ja i on smo se našli na pola puta. Tu smo se sreli i dogovorili da uspostavimo vezu da bi se dogovorili da prestanemo s pucnjavom. Kada smo se drugi put sreli, ja sam mu ponudio da sa mnom obiđe grad. On je pristao, a nakon obilaska određenih dijelova otišli smo i do Ali Pašinog polja gdje mu je živio brat. Zajedno smo ušli do njegovog brata koji je tada bio pripadnik Teritorijalne odbrane”, priča Dervišević.
Dugotrajni pregovori i pripreme
Nakon tako uspostavljenih prvih kontakata, Dervišević je zatražio da uđe u kasarnu kako bi mogao pregovarati sa komandantom kasarne.
“Ja sam ušao i sreo se s njim. On me pitao kako da zna da ja mogu kontrolirati situaciju. Tada sam mu rekao da u naredna tri dana niko neće ispaliti ni metak na kasarnu, što je i ispoštovano. Nakon tri dana sam se vratio i general je rekao da je spreman da preda kasarnu”, nastavlja Dervišević.
Sljedeći ključni korak bio je kako osigurati da vojnici JNA, nakon napuštanja kasarne, sigurno pređu preko teritorije koju je kontrolisala Armija RBiH do teritorije Grbavice.
Dervišević je obavijestio pretpostavljenog komandanta Mustafu Hajrulahovića Talijana koji je potom informaciju prenio Predsjedništvu BiH koje je stupilo u kontakt s nadležnim iz SR Jugoslavije.
“Iz Beograda su poslali osobu koju je u Sarajevu primio ministar odbrane BiH Jerko Doko. Dogovoreno je da kasarnu mogu napustiti samo sa ličnim naoružanjem, odnosno puškom ili pištoljem s jednim kompletom municije”, kaže Dervišević.
Organizirana je primopredaja kasarne, a formirana je čak i tehnička služba za primopredaju materijalno-tehničkih sredstava.
“Na glavnoj kapiji nalazila se Specijalna jedinica kojom je komandovao pokojni Vinko Šamarlić. Htjeli smo da tu bude jedna od najjačih jedinica iz više razloga, a jedan je i psihološki. Na kapiji gdje je preuzimano naoružanje i druga sredstva bio je Dževad Topalović Topa. Ja sam sve vrijeme bio unutar kasarne kao garant da će sve proći u najboljem redu”, kaže Dervišević.
Hijerarhija, disciplina i poštivanje dogovora
On smatra kako je nekoliko ključnih činjenica zašto nije došlo do bilo kakvih incidenata. Prvi je da je JNA 02. maja poražena u bici za Predsjedništvo BiH te je time otupila oštrica njihove arogancije.
“Oni su shvatili da nisu nepobjedivi. Oni su pristali da se dogovorimo oko svih detalja vezano za napuštanje kasarne. Također, mi smo u ovom slučaju imali organiziranu armiju, tačan lanac komandovanja… Ja sam tada rekao njima da ću ja ući u kasarnu i biti s njima sve vrijeme i da mene ubiju prvog ako bude nekih incidenata”, dodaje Dervišević.
Cijela kolona napustila je kasarnu 05. juna 1992. te im je svima omogućeno da odu na teritoriju na koju žele. Dervišević je, u znak zahvalnosti za ispoštovani dogovor, od JNA na poklon dobio snajper.
Nakon napuštanja kasarne od strane JNA Armija RBiH je preuzela značajne količine oružja, a među njima je bilo i nekoliko tenkova. To oružje odigrat će vrlo značajnu odluku u odbrani Sarajeva u prvim mjesecima odbrane Sarajeva.
Pune 23 godine kasnije Dervišević kaže kako su tri ključna aspekta iseljavanja popularne “Maršalke”. Prvi je oslobođeni prostor jer se kasarna nalazila u srcu Sarajeva na strateški važnim pozicijama. Drugi je oružje koje je preuzeto od JNA a treći je način na koji je cijela operacija izvedena pri čemu nije bilo nikakvih incidenata.
