Hvala Allahu na bereketu islāma, na nimetu imāna i na faziletu ihsāna. Islam je miroljubiva pokornost Allahu, iman je sigurna vjera i pouzdano povjerenje među muslimanima a ihsan je ljepota življenja u Islamskoj zajednici odgovornih ljudi koji brinu jedni o drugima.
Uvaženi sabornici, danas i ovdje osjećam posebnu čast i privilegiju što vam se mogu obratiti sa miroljubivom pokornošću Allahu Uzvišenim, sa sigurnom vjerom i pouzdanim povjerenjem i sa osjećanjem ljepote života u Islamskoj zajednici odgovornih ljudi koji brinu jedni o drugima, kao braća po vjeri, kao saputnici po sudbini i kao dobrovoljci po odgovornosti za spas, slobodu i sreću svoga naroda.
Upravo tako, mi smo ovdje dobrovoljno u službi poruke islāma, u dužnosti emaneta imāna i u radosti ljepote ihsāna. Naši slavni preci, koje ne smijemo zaboraviti, naši šehidi kojima smo zauvijek dužni, bili su ponosni muslimani i ljubomorno su čuvali Zajednicu kao ljepotu i radost njihovog zajedničkog dunjalučkog života i njihove zajedničke ahiretske nade u spas. Njima je najvažnije uvijek bilo da ne iznevjere emanet vjere u Boga i da ne izgube bratsko povjerenje u zajednici. Oni su dobro znali, a mi od njih to znanje vjerno naslijedili, da ovdje na Balkanu, posebno u Bosni i Hercegovini, bez snažne vjere u Boga i bez istinskog bratskog povjerenja među muslimanima, prije svih među nama ovdje i sada, koji smo pod zakletvom preuzeli emanet islāma, imāna i ihsāna – nema nam napretka, nema nam sreće, nema nam slobode, uistinu, nema nam opstanka.
Dozvolite mi da ovo razmišljanje potkrijepim poukom koja se prenosi od Allahovog poslanika Muhammeda, a.s., o Isa, a.s., koji je, putujući pustinjom sa društvom, jednom od saputnika povjerio novac i poslao ga da ode u grad i kupi hrane za sve. Od novca kojeg je dobio čovjek je mogao kupiti samo tri pogače. No, kako je bio gladan, on je na povratku pojeo jednu pogaču. Kad se vratio, Isa, a.s., ga je pitao “Šta je bilo sa trećom pogačom”? “Nema treće pogače! Bile su samo dvije pogače” – odgovori čovjek.
Isa, a.s., je to prešutio i nastavio put do mjesta gdje su ulovili jelena, ispekli ga na ražnju i pojeli, a onda je Isa, a.s., uputio dovu Allahu, dž.š., da oživi jelena, i to tako bî – isti onaj jelen kojeg su istom na ražnju ispekli i pojeli ponovo je oživio, ustao i odletio. Očekujući da će taj prizor probuditi savjest čovjeka koji je pojeo treću pogaču, Isa, a.s., mu se obrati pitanjem: “Tako ti Onoga koji je ovog jelena pred tvojim očima oživio, reci mi ko je pojeo treću pogaču?” “Ne, bile su samo dvije pogače” – opet će onaj čovjek.
Ništa!
Družina je nastavila dalje put do rijeke koja je bila toliko nabujala da nije bilo nikakve mogućnosti da pređu na drugu obalu. Isa, a.s., je pozvao svoje saputnike da se uzmu za ruke, koji su tako za tren oka prešli preko rijeke. Pošto su svi bili opčarani tim čudom, Isa, a.s., se ponovo obratio onom čovjeku sa pitanjem: “Tako ti Onoga koji je omogućio da pređemo ovu rijeku kaži mi ko je pojeo treću pogaču”? “Ne, bile su samo dvije pogače” – uporan je bio čovjek.
Nakon toga Isa, a.s., je nastavio putu do jednog mjesta u pustinji, gdje je odsjeo i tu napravio tri velike hrpe pijeska te uputio dovu Allahu, dž.š., da ih pretvori u zlato. Čovjek koji je dobio emanet da ode u grad i kupi hranu, odnosno tri pogače, gledao je sve to i odjednom je u svojoj glavi zamislio da ima tri brda zlata. Isa, a.s., se okrenuo saputnicima i rekao im: “Jedna hrpa zlata je moja, druga hrpa je za sve vas, a treća hrpa zlata pripada čovjeku koji je pojeo treću pogaču”. Čuvši to onaj što je pojeo pogaču je prozborio: “Ja sam taj! Ja sam pojeo treću pogaču”! “Dobro – reče Isa, a.s., – onda sve tri hrpe zlata su tvoje, ali ne možeš s nama nastaviti put”!
Na te riječi Isa, a.s., čovjek se naprosto izgubio od radosti, jer je cijelog života sanjao da bude bogat i da uživa u svom bogatstvu. Međutim, njegova sreća nije dugo trajala. Ubrzo su naišla tri lopova, koji su ga ubili i uzeli blago. Tri lopova podijeliše međusobno blago na tri dijela, ali im je bila potrebna hrana pa je jedan od njih otišao u grad da kupi hrane za sve. No, čim je ovaj otišao, ova dvojica su skovali plan da ga se riješe i blago podijele između sebe na dva dijela. Ali i ovaj koji je otišao po hljeb smislio je da onu dvojicu što su ostala da čuvaju zlato otruje hranom koju im nosi tako da na kraju njemu samome pripadne cijelo blago. Ali, kao što se u Časnom Ku’anu kaže:
– Čovjek je smišljao i spletke pravio! I proklet bio kako je smislio! I još jednom, proklet bio, kako je spletkario!
Tako je bilo i sa junacima ili lopovima ove priče. Kako su spletkarili tako su i završili. Čim se hljebonaša vratio ubili su ga ova dvojica lopova koji su ga čekali da im donese hranu, ali, na njihovu žalost, nisu znali da je hrana, koju su pojeli, otrovana, pa su i oni ubrzo umrli tako da je blago ostalo iza njih nekome drugome.
Tako to biva, svi koji su iznevjerili povjereni im emanet prokleto su stradali i svi oni koji su kovali bolesne spletke i zavjere drugima sramno su završili.
Poštovani predsjedniče i potpredsjednici Sabora,
Cijenjene muftije,
Uvaženi sabornici,
Iz ove priče možemo uzeti jasnu pouku i poruku, a to je da je svima nama ovdje i sada povjeren emanet, svima nam je na ovaj ili onaj način povjerena vrijednost Islamske zajednice da svom narodu, svojoj djeci osiguramo duhovnu hranu, moralni ugled i ljudsku čast i dostojanstvo. Islamska zajednica se razlikuje od svih ostalih zajedničkih vrijednosti muslimana. Ona je muslimanima dar Božji, kao dar života, kao dar mira, kao dar sigurnosti, kao dar slobode, kao dar sreće i radosti. U njoj se osjećamo svoji na svome. U Islamskoj zajednici imamo ono što nigdje nemamo – slobodu, čast i ponos što smo muslimani, što smo braća, što smo jedna duša i jedno tijelo koje je otporno na sve udare, na sve spletke, na sve pokušaje razbijanja jedinstva dīna i ummeta.
Želim ovdje i sada sa ponosom da kažem da se u svom reisovanju od 18 godina, 11 mjeseci i 14 dana sa današnjim danom nisam nikad sretnije i ispunjenije osjećao kao u Fojnici na tematskoj i proširenoj sjednici Rijaseta Islamske zajednice od 12. 02. 2012. godine, gdje smo kao braća po vjeri i sudbini otvoreno, slobodno i odgovorno razgovarali da bi se dogovorili o jedinstvu dīna i ummeta u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Sandžaku, Hrvatskoj i Sloveniji. Uvjeren sam da niko od sudionika na sjednici u Fojnici nije bio toliko ni gladan ni pohlepan da bi na putu do ove treće redovne sjednice Sabora morao pojesti treću pogaču, a onima koji nisu sudjelovali na sjednici u Fojnici želim reći da se tamo nije dogodilo ni čudo oživljenog jelena sa ražnja, ni čudo prelaska preko nabujale rijeke, ni čudo pretvaranja pijeska u tri hrpe zlata, ali se zasigurno u Fojnici dogodilo povijesno čudo o kojem će, uvjeren sam, s ponosom pričati naša djeca, unuci i praunuci, a to je da su se mudre i odgovorne glave muslimana složile da grade zajedničke institucije Islamske zajednice u Bošnjaka sa sjedištem u Sarajevu u cilju jedinstva dīna i ummeta na cijelom Balkanu i u Europi. U Fojnici se rodila ideja, oživljen je duh bratimljenja poput onog u Medini između muhadžira i ensarija, u Fojnici smo svi osjetili snagu zajedništva i smisao našeg postojanja i djelovanja. Haram je fojničko povijesno čudo o jedinstvu dīna i ummeta svoditi na bilo čije lične ambiciji. Riječ je o projektu i konceptu koji nadilazi bilo kojeg pojedinca, koji nadilazi ovo vrijeme i otvara novu viziju za jedno novu i snažniju Islamsku zajednicu na Balkanu i u Europi.
Kako bi ovo moje kazivanje bilo još uvjerljivije hoću da budem do kraja jasan i nedvosmislen pred ovim Časnim Domom: Ja Mustafa sin Ibrahimov Cerić nisam kandidat za novi mandat reisu-l-uleme, nemam svog kandidata za reisu-l-ulemu, i nemam namjeru ni da se nudim ni da se namećem Islamskoj zajednici onog trenutka kad se formalno završi moj sadašnji mandat, a to je 4. muharrem, 1433, odnosno 19. novembar, 2012. godine. Dakle, sa tim datumom završava se moj mandat, poslije kojeg ne želim obnašati dužnost reisu-l-uleme ni jedan dan. Za vašu informaciju, ja sam u četvrtak 21. džumade-l-ula, 1433, odnosno 12. aprila, 2012. godine predsjedniku Sabora Islamske zajednice Safetu Softiću kovertirao svoju ostavku na dužnost reisu-l-uleme koju može otvoriti kad god hoće i usvojiti je sa razlogom ili bez razloga.
Prema tome, ovaj Sabor Islamske zajednice ima na raspolaganju sedam mjeseci i četiri dana da organizira izbore za reisu-l-ulemu za naredni mandat. Nema nikakvog razloga da se svi rokovi oko izbora reisu-l-uleme ne ispoštuju.
Ja nemam Isaovu moć oživljavanja jelena sa ražnja, niti imam moć da se pijesak pretvori u zlato da bi se neki ljudi uvjerili u istinitost moje konačne odluke u vezi sa izborom za reisu-l-ulemu, ali imam moć argumenta da je fojnička inicijativa za donošenje novog Ustava i potpisivanje medinske Povelje o bratimljenju, najbolja stvar koja se mogla dogoditi Islamskoj zajednici u ovome povijesnom trenutku kroz koji prolazi naša zemlja i naše vjerske, nacionalne i kulturne zajednice na Balkanu i u Europi, pogotovo ako se zna da je ta inicijativa došla iz Hrvatske.
Oni koji budno prate svaki naš pokret i pažljivo analiziraju svaku našu moguću namjeru za jačanje našeg zajedništva na Balkanu i u Europi, uznemireni su i zabrinuti zbog mogućnosti da se još iskrenije i još čvršće ujedinimo u vjeri, naciji, kulturi pa i politici. Zato pozivam sabornike da danas i ovdje pokažu visoki stupanj mudrosti i hrabrosti pa da ono što bi kod nas moglo zasmrditi ne zasmrdi toliko da njima, našim dušmanima zamiriše, da se naši dušmani naslađuju nad našim nesnalaženjima. Jer, oni koji su zadnjih nekoliko dana širili glasine, pravili spletke pristajući tako da svjesno ili nesvjesno budu u rukama onih koji pletu mrežu oko našeg vrata, neka razmisle da li im je to bilo potrebno ako se zna da su mogli o svim eventualnim pitanjima dobiti odgovore od ljudi koji su pod zakletvom odgovorni za normativni rad svih organa i ustanova Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.
Uvaženi sabornici ja ne vidim ni jednog razloga zašto se ne mogu voditi i provesti paralelno oba procesa: izbor reisu-l-uleme u zadanim rokovima i donošenje novog Ustava, također, u zadanim rokovima kad već postoji dobra volja i snažan koncenzus, o kojem smo svi mi koji obnašamo visoke dužnosti u Islamskoj zajednici, decenijama sanjali. Ovo je, uvaženi sabornici, za vas povijesna prilika da se Bošnjake muslimane uveže u Allahovo uže, koje nikad niko više neće moći razvezati u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Sandžaku, Hrvatskoj, Sloveniji, Crnoj Gori, Makedoniji, Kosovu, Albaniji, Europi, Americi, Kanadi i Australiji.
Poštovani predsjedniče i potpredsjednici Sabora,
Cijenjene muftije,
Uvaženi sabornici,
Dozvolite mi da nešto kažem u vezi sa prošlim izborima za reisu-l-ulemu kao pouku i poruku za buduće izbore. Naime, moji najbliži saradnici znaju da nisam bio previše zainteresiran za kandidaturu za drugi mandat, ali sam prihvatio prijedlog uglednih ljudi unutar i izvan Islamske zajednici da se prihvatim dužnosti reisu-l-uleme za još jedan mandat koji sada traje. Dakle, prihvatio sam se kandidature za drugi mandat reisu-l-uleme ne toliko po vlastitoj želji koliko po nagovoru ljudi čija sam mišljenja uvažavao a i sad uvažavam. U procesu izbora za drugi mandat nisam se ni na koji način koristio položajem reisu-l-uleme da utječem na bilo koga u korist mog izbora za reisu-l-ulemu.
Nažalost, bio sam zaprepašten kampanjom oko izbora reisu-l-uleme u nekim medijima, kampanje u kojoj su na nedoličan i za naše prilike nezabilježen ružan način sudjelovali i neki akademici i profesori, koji su zaposleni u Islamskoj zajednici. Poučen tim ružnim iskustvom, prije izvjesnog vremena predložio sam predsjedniku Sabora Safetu Softiću da se uputi interno pismo svim imamima, hatibima, muderrisima, predsjednicima medžlisa, sabornicima da ne nasjedaju na medijske spekulacije, intrige i dezinformacije oko izbora reisu-l-uleme, jer Islamska zajednica treba da živi svoj vlastiti život, po vlastitim normama i vlastitom sposobnošću da vlada samom sobom te da samostalno vodi sve svoje unutarnje procese, uključujući i izbor reisu-l-uleme. Pored toga, oni koji se navodno brinu o Islamskoj zajednici uglavnom nisu ni njeni članovi a kamoli poznavatelji njenih prilika i potreba. To su lažni dušebrižnici koji pokušavaju širenjem spletki, smutnji i kleveta u i oko Islamske zajednice razbiti njeno jedinstvo, obesmisliti njenu misiju i obezglaviti naš narod.
To pismo nije upućeno kako sam predložio, jer se procijenilo da se to ne bi pravilno razumjelo, odnosno da bi se moglo shvatiti kao prejudiciranje i ciljano usmjeravanje procesa izbora za reisu-l-ulemu. Iako nisam bio uvjeren u tu argumentaciju, nisam inzistirao na realizaciji mog prijedloga, ali zato sada i ovdje imam potrebu kazati da ne bih volio nikad više ni vidjeti ni čuti u bilo kojim medijima javno sučeljavanje kandidata za reisu-l-ulemu, posebno u onim pisanim i elektronskim medijima, koji su po zadatku antiislamski, islamofobični i antibošnjački.
Nažalost, prema pisanju jučerašnjeg “Oslobođenja” (13. 04. 2012.) o tematskoj i proširenoj sjednici Rijaseta Islamske zajednice u Fojnici na pomolu je slična a možda i još prljavija kampanja u i oko Islamske zajednice, posebno oko izbora reisu-l-uleme. Mislim da su muslimani zaslužili da ih se poštedi medijske torture oko njihove vjerske zajednice. Stoga, oni koji sudjeluju na sjednicama Rijaseta i Sabora Islamske zajednice treba da se sustegnu od širenja poluistina i neistina o radu i djelovanju ljudi i organa Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Nema potreba za paniku; nema razloga za nervozu; nema smisla da se ruši ono što se mukotrpno gradilo sa ljubavlju vrijednih ljudi, koji su ostavili svoj cijeli život bdijući nad ugledom i čašću ove Zajednice koja je ostala i opstala uspravnom unatoč svim izazovima, unatoč svim napadima i podvalama.
Ova Islamska zajednica u kojoj ste vi sabornici u ovom mandatu, izborila se za svoju autonomnu pamet i slobodu i zato je vaša dužnost, farz-i ajn, tj. osobna odgovornost, da mislite svojom glavom i da slobodno sudite i prosuđujete o svemu što se događa u i oko Islamske zajednice, jer ovo su, bez pretjerivanja, sudbonosni dani i mjeseci ne samo za Islamsku zajednicu, već i za naš narod, našu domovinu i našu državu. Stoga, svaki od nas će, svjesno ili nesvjesno, snositi povijesnu i moralnu odgovornost za svoje mišljenje, za svoju riječ i za svoje djelo. Uz velike napore, ova Islamska zajednica se izborila da suvereno i nezavisno vlada sama sobom, da slobodno i samostalno donosi odluke u korist svojih članova – muslimana, te da suvereno vodi sve unutarnje procese bez miješanja i utjecaja sa strane.
Zbog toga nama je danas potrebna puna otvorenost i bratska iskrenost o svim pitanjima i svim dilemama s kojima se Islamska zajednica suočava. Nećemo se razići sa ovoga mjesta dok svima, ama baš svima, ne bude sve jasno oko jedinstva dīna i ummeta, oko Ustava, oko mandata muftija, oko izbora reisu-l-uleme, oko lobiranja i agitovanja, oko poštivanja službene tajne, oko časti i slobode, oko odgovornosti za sudbinu Zajednice, koja nije ničije ni privatno vlasništvo, ni naslijeđeno pravo.
Islamska zajednica je duša i srce svih muslimana, koji imaju pravo da u njoj vide svoju radost, svoj ponos, svoju čast i svoju slobodu. Islamska zajednica nije monaška zajednica. Ona nije zajednica svetaca, ali ni propalica koji nisu dorasli njene časti i ugleda. Naši preci su nam ostavili u amanet da se mi ulema ne odvajamo od neuleme, već da se dogovaramo sa našim svjetovnjacima kako bi zajedno radili na očuvanju i razvijanju islama u ovim krajevima. Zato je važno da jedni druge uvažavamo, ali i da znamo ko je dostojan, ko je sposoban, ko je otporan i ko je vjeran da nam bude glava, koja zna da misli, da bude mozak koji zna da procjeni, da bude duša koja zna da voli, da bude srce koje zna da nosi emanet, kojeg nisu smjeli primiti ni zemlja ni nebesa. Uvjeren sam da ste vi ti sabornici koji imate sve što treba ovoj Islamskoj zajednici – bistru pamet, čisto srce, neiskvarenu dušu, iskrenu vjeru, čvrsto pouzdanje u svoj vlastiti sud kao izraz vaše svijesti i savjesti da ne dopustimo da izgubimo ono što imamo, već da svim srcem radimo da postižemo mnogo više nego što smo postigli dosada.
Poštovani predsjedniče i potpredsjednici Sabora,
Cijenjeni muftije,
Uvaženi sabornici,
Sa istekom ovog mog drugog mandata 4. muharrema, 1433, odnosno 19. novembara, 2012. godine navršit će se, ako Bog da, tačno 19. godina, 7 mjeseci i 5 dana otkad sam preuzeo dužnost naibu-reisa, odnosno reisu-l-uleme i zato hoću da vam kažem da sam uživao u svakoj minuti svog posla, da sam radio srcem i dušom ispunjen uvjerenjem da je to najčasniji posao kojim me je dragi Allah počastio da u dragovoljnoj pokornosti služim samo Njemu i Njegovoj vjeri islamu koju nam je dostavio Njegov Poslanik i Miljenik Muhammed, a.s.
Hvala Milostivom Allahu što mi je dopustio da nosim i pronosim najuzvišeniju poruku od svih, a to je poruka mira i dobročinstva.
Zahvaljujem se svima koji su mi pomogli da časnu i odgovornu dužnost reisu-l-uleme u Bošnjaka nosim dostojanstveno i na ponos mog naroda na kojeg sam ponosan i sretan što mu pripadam na dunjaluku i što ću, ako Bog da, sa njim biti i na Ahiretu!
Draga braćo i sestre, ja ću pamtiti i čuvati samo lijepe uspomena na ljude i događaje u Islamskoj zajednici. Hvala onima koji su imali razumijevanja za moje greške i propuste, ali hvala i onima koji nisu imali ni milosti ni razumijevanja pa su me opominjali na svoj način da budem bolji čovjek i uspješniji reisu-l-ulema.
Želim se posebno zahvaliti mojoj porodici, posebno mojoj dragoj Azri, mojim vjernim saradnicima i mom ponosnom narodu što su vjerovali u moju iskrenost, što su imali povjerenje u moj rad i što su me u teškim iskušenjima hrabrili da izdržim a u mojim uspjesima iskreno se radovali sa mnom.
I na kraju, hvala onima koji me Ustavom nisu obavezali da doživotno nosim ovo časno i teško breme reisu-l-uleme u Bošnjaka. Hvala im što su mi omogućili da to breme mogu predati nekom od moje braće, nekom koji će, uvjeren sam, biti i bolji i uspješniji od mene. Ja mu to od sveg srca zaista želim i učim dovu Allahu Uzvišenom da mu pomogne da mu breme reisu-l-uleme u Bošnjaka bude lakše nego što je bilo meni. Amin!
– O vjernici, vi radite a Allah, Njegov Poslanik i iskreni vjernici će prepoznati vaš rad…! Istinu je rekao Allah Uzvišeni!
