Čovjek koji je poslao “opasno” pismo vlastima živi sa bolesnim roditeljima i šestogodišnjom kćerkom. Invalid je i jedva preživljava s malom platom iz “Krivaje”.
Tekst bez intervencija sa portala Žurnal.ba
– Je li ubijen? – čim je otvorila vrata na koja smo pokucali Selima Hasić počela je plakati. Jedva joj objašnjavamo kako smo novinari, ne dolazimo iz policije i nemamo nikakve vijesti o njenom sinu Besimu, koji je dva dana ranije uhapšen zbog slanja prijetećeg pisma u kojem navodi kako će podmetnuti eksploziv pod zgrade institucija u BiH:
– Znači, živ je, je li? – pita:
– A jesi li ga vidjela, jesi li?
– Nisam ga vidjela – odgovaram – ali sigurna sam da je živ, pa sigurniji vam je u zatvoru nego kod kuće – pokušavam je oraspoložiti, ali se šala pokazuje kao potpuno neprimjerena.
Samo nekoliko sati kasnije, Besim će biti pušten i vratit će se kući, barem privremeno, dok traje istraga. Njegovi roditelji, rodbina i prijatelji svjedoče kako je Besim tek jedan od obespravljenih radnika kojih u BiH ima na hiljade:
– Sve je on rekao što mi ostali mislimo, ali ne smijemo javno poručiti – kaže jedan od mještana Kovača, naselja nadomak Zavidovića. Čuli smo i teoriju kako je Besima na ovaj potez nagnalo rukovodstvo Sindikata Krivaje, upozorivši ga kasnije da to ni u kom slučaju ne smije priznati.
Besim Hasić je civilna žrtva rata, invalid i radnik Krivaje. Kad ima posla, što je dva puta mjesečno kad vozi robu, dobija skromnu platu i 180 KM invalidnine. Otac Hasija Hasić za sina kaže da je “mehak, htio je pomoći narodu”:
– Dočim je to malo izašlo na specifičan način. Šta će sada biti vidjet ćemo. Lukač je, svaka mu čast, bio korektan. On je korektno vidio kakva je situacija, da Besim iza sebe nema nikakve mafije, da nije kažnjavan, i da niko iz porodice nije kažnjavan. Malo je samo bio ministar Radončić… on nije razradio da kaže MUP-u Zavidovići: “Dajte, razradite tu familiju, da li on ima iza sebe nekoga, neku mafiju, nešto…”, pa onda njega sprovest.
I sam Hasija je radio u Krivaji. Kratko, doduše, do 1966.:
– Kako je tada bilo raditi u Krivaji? Brate moj! Na banderama su bili zvučnici po čitav dan, muzike rade. Ideš u mezu jest, radiš na stovarištu, ideš u ambulantu, muzika svira. Redovna plata, sve je bilo dobro.
Bez posla ga je ostavila privredna reforma:
– Kad sam došao iz vojske ’66, bila je privredna reforma. Odem u Krivaju, kaže: “Hasiću, primamo te i odmah te otpušćamo! Evo ti nalog, digni jednu platu, ja ne mogu tebe sada primit’ kao momka a imamo ljude koji imaju po četvero ili petero djece.”
Nakon Besimovog hapšenja, vraća se u sadašnjost, teško će se oporaviti:
– Teške su traume u ovu kuću došle, teški stresovi.
Besim je pismo, smatra njegova porodica, poslao iz očaja, i bez ikakve namjere da nekoga povrijedi. Ili mogućnosti:
– On je obični čovjek – pravda ga otac – nema ništa uz sebe, kao da je on imao taj eksploziv, ili te ljude koji bi išli sa njim. Nema on nikoga iza leđa, ni organizacije, nikoga…
Živi sa roditeljima i šestogodišnjom kćerkom. Otac je imao infarkt, majka je bolesna odavno. Ne prestaje plakati dok priča:
– On dođe s posla, on dreči. Da je tebi vidjet’ kakve on obuće ode, neće li biti plata, da sebi uzme. I kaže mi: “Mama, dođe mi da se ubijem!” Ja kažem: “Nemoj, sine, ješćemo lukovicu i kruh, samo nek nismo gladni.” Eto šta je to i što je pismo posl’o. Ja plačem i vičem: “Dragi Bože, spasi moje, pa svačije.”
Besim nije jedini radnik Krivaje koji ne može živjeti od svog rada. Njegov komšija Samir Hasić u Krivaji je radio do prije nekoliko mjeseci kada mu je mašina odsjekla jedan a teško ozlijedila drugi prst. Dobio je nešto odštete u novcu i robi, minimalno, kaže, a kada je nedavno nakon završetka bolovanja otišao u preduzeće dočekalo ga je odbijanje:
– Jesu, podržali su me. Podržali su me tako što su mi, kad sam došao, rekli: “Šta ćeš nam?” Eto, doslovno tako. Radim, a nemam posla, skinut sam s bolovanja, iskoristio godišnji, i šta će sada biti, ne znam.
Ima porodicu, dvoje djece koje mora izdržavati. Besima ne opravdava, ali ga razumije:
– Revolt je kod sviju, a kamoli nas koji radimo u Krivaji. Nikakvo čudo, očekujem i gore stvari – ne da ih prizivam ili opravdavam… ali samo znam da kad njima zaškripi, oni su spremni na sve – govori o političarima u BiH:
– Mi smo njima potrošni materijal. Ljudi su danas potrošna roba, trebaš mu dok glasaš za njega. Ta dva mjeseca prije izbora, dođu, ponude ti nešto, betoniraju ti 100 metara puta – hajde, daj glas, i mi na to nasjedamo.
Upravo zbog toga što suosjećaju sa Besimom, njegovi mještani iz mjesne zajednice Kovači bili su spremni prihvatiti poziv predsjednika MZ Esada Dubravca Aškeca. Nakon što je saznao šta se dogodilo,i sam bivši radnik Krivaje koji se spori ispred grupe radnika, pozvao je mještane da idu u Sarajevo pružiti podršku Besimu. Iako to nakon Besimovog puštanja neće biti potrebno, Esad kaže kako vjeruje da bi imali uspjeha:
– Ići ćemo tamo gdje bude zatvoren, doći ćemo ispred zatvora. Kažu mi ljudi: “Nije problem, Aškec, krenut ćemo mi sa tobom da momku pomognemo, da se vrati kući i svom djetetu, svojim roditeljima.”
Na pitanje šta misli da bi time postigao, kaže:
– Kad bi mi došli mislim da bi oni imali razumijevanja: “Vidiš, mjesna zajednica njegova je došla, pa bi i mi trebali malo razumijevanja da imamo i da ga pustimo.” Jer, šta ćemo ako bude više takvih slučajeva? Svaki Krivajin radnik je u sličnoj situaciji.
Potrebe za intervencijom mjesne zajednice ipak nije bilo – Besim je pušten i vratio se kući.
Proces se nastavlja, a za to vrijeme hiljade radnika širom BiH gladuje dok se firme u kojima rade uništavaju a za to je neko čak i enormno plaćen. Krivaja je bila gigant, kaže Besimov otac Hasija, “a sad su se svi našli u beznađu”. On još uvijek nije izgubio vjeru u državu:
– Ja bih samo zamolio državu kao državu, ipak da se razumi da se ovakve osobe oslobode, da mu se pomogne, da ne ostaju ovakve traume.
