„Zbog sporazuma Evropske unije i Turske, izbjeglice koriste put preko Bugarske, Srbije i Mađarske“, piše konzervativni list Velt u reportaži nazvanoj „Nova Balkanska ruta“. Od kada Turska prima nazad migrante iz Grčke, a Makedonija ne dozvoljava prolaz, sve više izbjeglica preko zelene granice pokušava da prođe u Bugarsku pa zatim Srbiju. Jedan Avganistanac za Velt priča o tome kako su ga bugarski graničari nekoliko puta tukli i vraćali u Tursku, dok se konačno nije dokopao Beograda.
„Krijumčari su mu obećali da će ga za 1.000 evra prebaciti od Istanbula do Beograda. Poput njega svakodnevno 200 do 300 migranata stiže u Beograd, do parka kod autobuske stanice koji služi kao glavno sastajalište. Tu dobijaju hranu, odjeću i obuću od volontera, čekaju na drugove, pregovaraju s krijumčarima. Jedan od njih figurira pod nadimkom Sultan. Prosjeda kratka kosa, siva majica preko pantalona vojničkog stila, zlatni lanac. Sirijac. Vodi posao iz bašte jednog restorana brze hrane blizu parka, uvijek je okružen mušterijama. ‘On i ne krije šta radi, čak mislim da je ponosan na to’, kaže Branislava Đonin, jedna od volonterki. Sa novinarima Sultan ne želi da priča.“
Velt piše da krijumčari u Beogradu traže 800 evra do Beča ili 2.000 do Njemačke, a da jeftinije rješenje košta 100 evra i podrazumijeva put do poroznih mjesta na srpsko-mađarskoj granici gdje se uzdiže trometarska ograda. „Prema zvaničnim mađarskim navodima, od početka godine je privedeno 11.000 osoba zbogpovrede granice. Još 3.600 došlo ih je legalno preko tranzitnih zona na graničnom prelazu, gdje policija radi najsporije što može kako bi ograničila priliv. Prema zvaničnim navodima, ove godine je u Mađarskoj podnijeto 12.000 zahtjeva za azil. Uz to postoji tamna cifra koju niko ne zna: oni koji su neopaženo prošvercovani. Zahtjev za azil je zapravo ulaznica za jedan od otvorenih kampova u zemlji, gdje bi izbjeglice u teoriji trebalo da sačekaju obradu njihovog zahtjeva. U praksi, međutim, većina njih ubrzo nestane bez traga.“
Oni koji „nestanu“ često se kasnije pojave u Đeru, „poslednjem okupljalištu krijumčara prije Austrije“. „Dva-tri lokala su mjesta okupljanja, jedan od njih je turski restoran otvoren prije svega dva mjeseca“, kaže novinaru Melisa Mesaroš, koja i radi u jednom od ovih lokala. Priča o tome šta je sve vidjela poslednjih nedjelja, o migrantu koji šeta s novčanicom od 10.000 forinti (33 evra) i kondomom i spopada žene, o jednom drugom koji je i nju, Melisu, napastvovao iza šanka. Ispred kafića, piše Velt, šeta krupni čovjek u kožnoj jakni, oko njega su mladi migranti. „Stalna mušterija“, kaže Melisa. „Iračanin. Mnogo čavrlja s nama. Četiri puta dnevno dolazi, uvijek s drugom grupom, plaća kafu novčanicama od 50 evra.“ Krijumčar, ubijeđena je mlada žena.
Možda, zaključuje Velt, kod ovog krijumačara dođe i Avganistanac s početka reportaže. Uslov za to je da porodica u domovini prikupi još novca i pošalje mu u Beograd putem Vestern juniona. Kada bude imao novac, proći će. Jer – to je poruka teksta u Veltu – skrivena Balkanska ruta besprijekorno funkcioniše.
