„Koncert sevdaha posvećen velikanu Safetu Isoviću“ najavljen je za 16. mart u Centru kulture i mladih u Sarajevu na kojem će nastupiti Nedžad Salković, Arif Alajbegović, Bahrija Hadžialić, Alma Subašić…
Gost će biti Safetov sin Benjamin Isović, koji je u razgovoru za „Dnevni avaz“ evocirao sjećanja na oca, koji je umro u septembru 2007. godine. Govorio je otvoreno I o tome kako je sve više onih koji zaboravljaju ko je bio Safet i šta je ostavio iza sebe.
Iskrene namjere
– Znači mi da se neko sjetio organizirati događaj kao što je „Koncert sevdaha posvećen velikanu Safetu Isoviću“. Znam da bi i njemu to mnogo značilo. Cijenim kad se neko sjeti mog oca i nije bitno koliki je taj događaj. S vrlo iskrenim namjerama i dragim motivima daju uspomenu na Safeta Isovića – govori nam Benjamin.
Cijene li naše društvo i država dovoljno djelo Vašeg oca?
– Situacija s društvom u cijelosti je, nažalost, takva da ga se ne sjećaju dovoljno, a što se tiče građana i naroda, to je nešto sasvim drugo. Znam da je Safet za svog života izgradio spomenik u dušama i srcima građana BiH, i to mi je jedino bitno.
Hoćete reći da ga publika pamti?
– Da, baš tako i veoma mi je važno kako ga narod doživljava, ali i ono što je ostavio iza sebe. On u principu i jeste bio njihov, narodni čovjek. Bio je, što bi se reklo, „Safet nacionale“, njegovo djelo je naša baština i svaki čovjek koji ga je volio ima pravo na komadić te uspomene. To je u principu virtuelni, nevidljivi spomenik, koji je, u suštini, najpostojaniji.
Jesu li ga kolege zaboravile?
– Ne, koliko znam. Ali znate šta, Safet je nezaboravan, možda to zvuči neskromno, ali zaista je tako. On je brend i pripada ljudima koji su pomicali granice i postavljali standarde. Danas bismo to na odvratni način nazvali influenseri. Safet je bio stroj svog vremena, čovjek koji je obilježio jednu epohu. Pripadao je ljudima koji su nadahnjivali druge ljude, muzičare, pjevače, i generalno narod. On je i na drugi način djelovao, ne samo pjesmom.
Prepoznaju li Vas danas kao Safetovog sina?
– Prepoznaju me po njegovom liku, djelu i čuvenju. Dugo smo vremena proveli zajedno i to je prirodna stvar, da ljudi prepoznaju oca u sinu. Onda, kako sam stariji, sve više ličim na njega, bar tako kažu.
Zajedničko vrijeme
Po čemu ga se Vi najviše sjećate?
– Po tome što mi je otac i zahvalan sam mu na svemu. A to podrazumijeva široki spektar sjećanja i mogu reći da sam ponosan na njega, na dosljednost, pravednost, narodnost, plemenitost, i principijelnost koju je posjedovao. To je čovjek koji nikad nikome nije ostao dužan ništa.
Šta ste od oca naslijedili?
– On me je naučio dobroti. Usko vezano naslijedio sam sluh, ljubav prema muzici, određene vokalne mogućnosti, njegovu hercegovačku lucidnost i pronicljivost, usmenost i sve te stvari mnogo mi znače. Često sjećanja vratim i u glavu mi dođu stvari koje su se desile između nas dvojice u vremenu koje smo proveli skupa. Pjesma ostaje, ali i naši razgovori nose neizbrisiv trag.
Živimo u vaktu kada je dosljednost neuobičajena
– Safet je stara škola. Danas se stavovi mijenjaju iz dana u dan, ideje se peru kao veš, a prije nije bilo tako. Živimo u vaktu kada je dosljednost neuobičajena, a Safet je bio pripadnik stare škole. U vrijeme kada je on odrastao stvari su bile kovane kao u čeliku, i zato je sve što je nosio sa sobom bilo nepromjenjivo. Žao mi je što se vrijeme promijenilo i što danas svi trpimo posljedice – kaže Isović.
Teško mi je…
Imate li omiljenu pjesmu u izvedbi Vašeg oca?
– Nemoguće je odabrati jednu. Imam ih stotinjak. Nisu to samo pjesme, nego i uspomene, sjećanja na okolnosti i vremena u kojima je radio. Njegove pjesme su za mene buđenje uspomena.
