“…I ja u ovom mutnom moru bluda i kala
Ne tražim plena:
Oh, ja sam željan zraka! I mleka!
I bele jutarnje rose!”
(Čovek peva posle rata: Dušan Vasiljev)
Neki će ga pamtiti po Belom Bori iz filma Skupljači perja, drugi po televizijskoj seriji o Odiseju, treći po knjizi Blistavo i strašno, četvrti po tragičnoj smrti, peti po načinu na koje je govorio nazaboravne stihove iz pjesme Čovek peva posle rata Dušana Vasiljeva…
Ovo je tek malo podsjećanje na velikog jugoslovenskog glumca Bekima Fehmiua (1936-2010) i njegovu izuzetnu umjetničku i ljudsku životnu priču, kojoj je posvećeno i 48. izdanje najstarijeg beogradskog filmskog festivala FEST. Osim što će mu festival, koji se održava pod motom “Skupljači emocija” (od 28. februara do 8. marta) odati počast retrospektivom filmova u kojima Fehmiu igra nezaboravne uloge, njegov lik imat će centralno mjesto i u vizuelnom identitetu festivala, na plakatima i ostalim promotivnim materijalima.
Bekimov prah odnijela Bistrica
Bit će to i podsjećanje da je prošlo već deset godina otkako je Bekimov sin Uliks (Odisej) prosuo očev prah u rijeku Bistricu, isprativši ga na posljednje putovanje. U jednom od rijetkih intervjua u kojima je Bekimova supruga, glumica Branka Petrić, otvorila dušu posvjedočila je da je Bekimova želja bila da se njegov prah prospe po Bistrici.
“Tako smo uradili. Otišli smo u Prizren, spustili se do Bistrice. Uliks je ušao u tu brzu reku, koju je Bekim toliko voleo; govorio je da je lepša od Tibra… Zakoračio je, prosuo pepeo. Bekimova braća su se za to vreme u tišini molila… Bilo je neko praskozorje, kiša tek stala; boje jače nego obično… Potrčala sam, pokušala da dohvatim nešto od tog pepela. Ali, eto… Bistrica je ipak bila brža.”
Opisujući Bekimov karakter, Branka je potvrdila da je njen suprug u suštini bio fatalista.
“Ako bi u jednom momentu nešto odlučio, nije bilo toga ko je bio u stanju da na njega utiče da tu odluku preinači. Mislim da je sve dolazilo polako… Bekim je ceo život verovao da je sposoban da vodi svoju sudbinu. Naši sinovi Uliks i Hedon, posle njegovog odlaska, rekli su da je njihov otac život završio upravo onako kako je hteo, onako kako ga je i živeo: kao samuraj.”
Pucao je sebi u sljepoočnicu u junu 2010. godine iz pištolja…
Trijumf u Cannesu najavio odiseju
Ostalo je zapisano da je Fehmiu igrao u 40 filmova snimljenih u Jugoslaviji, ali i u mnogobrojnim stranim produkcijama. Slavu će mu ponajviše donijeti uloga Belog Bore u Skupljačima perja, crnotalasnom filmu Aleksandra Saše Petrovića iz 1967. godine, koji će se iz Cannesa vratiti sa Grand Prixom žirija i nagradom Međunarodnog udruženja filmskih kritičara.
Potom će Bekim ponijeti i glavnu ulogu u televizijskoj seriji o Odiseju. koja će ga i definitivno ustoličiti u red najvećih jugoslovenskih glumaca svih vremena. Ispalo je baš kao da je trijumf u Cannesu najavio dolazak Odiseja, ali i njegovu ličnu odiseju. koja nije zaostajala sa sudbinama junaka čije likove je tumačio. Otuda i igra riječi iz naslova ovog uratka Odisej koji je skupljao perje.
Skoro sve je u Bekimovom životu bila mješavina fikcije sa filmskog platna i stvarnog života.
Rođen kao Albanac u Sarajevu, odrastao na Kosovu, studirao u Beogradu, a radio širom Jugoslavije, Bekim Fehmiu je ostao simbol jugoslovenstva i čovjek koga su voljeli i poštovali u Jugoslaviji i Evropi.
Bio je prvi istočnoevropski glumac koji je zaigrao u holivudskom filmu – Avanturistima (1970) Lewisa Gilberta. Ostvario je saradnju sa velikim režiserima Dinom de Laurentiisom i Johnom Hustonom, a partneri na velikom platnu bili su mu Olivia de Havilland, Ava Gardner, Dirk Bogarde, Charles Aznavour, Shirley Maclaine, Brigitte Bardot, Candice Bergen, Irena Papas i druge svjetske zvijezde. Iako nije uspio da se probije u Hollywoodu, ostvario je značajnu karijeru u evropskim arthaus produkcijama, a igrao je na čak devet jezika.
Od rata se branio šutnjom
Fehmiu je za ulogu Halil-bega u filmu Roj Miće Popovića nagrađen 1966. godine na Pulskom filmskom festivalu, a popularnost mu je još jednom potvrđena nakon što je odigrao vaspitača Žarka u Specijalnom vaspitanju Gorana Markovića.
Bekim Fehmiu se, kao jedna od rijetkih ličnosti iz javnog života, pobunio protiv rastućeg antialbanskog raspoloženja, a potom i nacionalizama koji su porodili bratoubilačke ratove devedestih godina.
Pozorište je bilo njegova velika ljubav i upravo u pozorištu se njegova karijera simbolično i završila – 1987. godine, tokom izvođenja predstave Gospođa Kolontajn. Fehmiu je naprosto išetao sa scene Jugoslovenskog dramskog pozorišta, u znak protesta zbog sve zapaljivije antialbanske propagande koja se kao požar širila Jugoslavijom, koja se sve brže i brže bližila svom kraju. Više se nikad nije vratio na pozorišne daske, niti je stao pred filmske kamere. Od ratnog ludila branio se šutnjom, čije su značenje mnogi ljudi shvatili tek kada je napustio svijet. Kao da se držao one andrićevske: “Dođu, tako, vremena kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati…”
Sa podjednakom strašću kojom se bavio glumačkim poslom, počeo je da piše. U najtežim trenucima u životu, dok se pored njega raspadalo skoro sve u šta je vjerovao, u dugim satima pored kompjutera nastala je autobiografska knjiga. U njoj se sve završava 1989. godine, iako tek slijedi raspad Jugoslavije, ratovi, bombardovanje, Kosovo…
Bekimova šutnja i povlačenje u sebe potrajaće punih 14 godina, sve do 2001. godine, kada će “Samizdat B92” objaviti njegove memoare pod naslovom Blistavo i strašno, koji će izazvati veliku pažnju u cijelom regionu, uz brojne pohvale književne kritike.
Memoari kao dokumentarni roman
Tek poslije više od 20 godina od nastanka, poslije smrti Bekima Fehmiua, konačno će pred čitaoce stići i drugi dio ove romansirane autobiografije.
Prva knjiga memoara govorila je o ranim godinama glumčevog života, djetinjstvu i mladosti, opisuje njegov život od rođenja 1936. godine u Sarajevu, života na Kosovu, pa sve do 1955. godine, odnosno do godine kad je primljen za člana drame pozorista u Prištini.
