Ulazim u stolarsku radnju mog dobrog druga R., u moj omiljeni “kafić”, u oazu mira, smiraja, spokoja, lijepih razgovora, nerijetko i ugodne, okrepljujuće šutnje, i zatičem starog majstora kako čita knjigu. Znam i koju: Bulgakov, Majstor i Margarita. Poklonio sam mu tu knjigu prošle godine i od tada, po ko zna koji put, neprestano je čita.
Pozdravljam ga, a on mi žustrim pokretom ruke, kao da želi reći da sam došao u pravi čas, sugerira da naglas želi pročitati fragment koji mu se dopao i podijeliti ga sa mnom. I čita:
“(…) Usnila je Margarita nepoznati joj predio – beznadan, tmuran, pod namrgođenim nebom ranog proljeća. Usnila je sivo nebo po kojem promiču paperjasti oblačići, a pod njima nijemo leti jato gačaca. Nekakav jadan mostić. Pod njim mutna proljetna rječica, tužno, osiromašeno, polugolo drveće, usamljena jasika, a nešto dalje – među drvećem, iza neke bašče – brvnara, ili posebna ljetna kuhinja, ili kupatilo, đavo će ga sam znati šta. Unaokolo sve nekako mrtvo, i do te mjere turobno da čovjeka nekako stalno vuče da se objesi o onu jasiku tamo, kraj mostića. Ni daška vjetra, ni oblak da se pomjeri, nigdje ni žive duše. Pravi pakao za čovjeka.”
– I, šta kažeš – veli.
– Znam šta ti hoćeš da kažeš.
– Šta?
– Da je taj fragment vjerna fotografija stanja u kojem jesmo, da je u suglasju sa sentencom: “Ko je vidio sadašnjost, vidio je i prošlost i budućnost”, da je u svojoj supstancijalnosti čovjek kroz stoljeća i milenije uvijek isti, da je, zapravo, uvijek sve bilo isto, a mijenjala su se samo lica poput glumaca na bezvremenoj pozornici, i da mi ne živimo ništa drugo što već nisu vidjele i proživjele nebrojene generacije prije nas.
– Ti to nešto naširoko, ono, profesorski, ali dobro, slažem se. Ipak, nije baš sve isto kao što kažeš. Vidi! Bulgakov opisuje nekakvu beznadnu pustaru, a gdje smo mi? U gradu, usred civilizacije! I šta radimo? Ti, umjesto da si na poslu, sjediš u stolarskoj jer ti “civilizacija” ne dopušta da radiš, a ja, budući da ne mogu preživjeti od bijedne penzije, i dalje radim posao za koji objektivno više nisam sposoban! Dakle, nešto tu debelo nije u redu! I zašto je to tako? Mora li biti tako? Je li to usud, šta li?
– Usud, usud – govori ulazeći u radnju naš zajednički prijatelj B. Obrazovan, stručan i, poput mene, bešćutno prognan iz tuzlanske “civilizacije”, povremeno, na tri mjeseca, odlazi u Njemačku, radi teške fizičke poslove, time prehranjuje porodicu i kako-tako održava je na okupu. Dugo se nismo vidjeli, pa je naš susret srdačniji nego obično. U međuvremenu, dok je B. hrmbačio u Njemačkoj, čuli smo od njegovog sina da je nekoj ženi, koja se pokušala utopiti u rijeci, spasio život. Radoznali R. insistira da čuje priču, potanko, do u detalj, a B. umorno odmahuje rukom, nije mu do toga, ali, na koncu, popušta i pristaje. Ja, opet, znajući da je škrt na riječima, nimalo iznenađen, slušam ovo:
– Sjedio sam na obali rijeke i plakao – reče i ušuti.
– A zašto si plakao – začuđeno će R.
– Ma, zezam se. Parafraziram Coelha. Tako se nekako zove jedna od njegovih knjiga. Helem, zaista sam jednog nedjeljnog popodneva sjedio na obali Rajne. Ni o čemu nisam mislio. Samo sam, poput autiste, zurio u ogromnu, metalnosivu rijeku. Ipak, krajičkom oka, nedaleko od mene, na brežuljku koji se okomito uzdizao nad rijekom, opazio sam ženu odjevenu u crno. U jednom trenutku, zakoračila je u ambis i pala u rijeku. Potrčao sam, usput nekako skinuo jaknu i cipele i bacio se u mutnu vodu. Oboje smo imali sreće. Vodeni pritisak izbacio ju je na površinu, nije bila daleko od obale, pa sam jednom rukom pridržavao nju, a drugom se hvatao za šipražje i izvukao je van. Na obali su već bili neki ljudi, pa, već kako to ide – vještačko disanje, ispumpavanje prljave vode iz pluća, kašalj, bljuvanje, povraćanje… Preživjela je. Ubrzo, stigla su ambulantna kola i policija. Nju odvezoše u bolnicu, mene strpaše u policijski auto, pa u pritvor na ispitivanje. Nisu povjerovali u moju priču. Tri dana bio sam pritvoren. Srećom, ljudi koji su bili na obali vidjeli su šta se desilo i svjedočili su u moju korist. Potpisao sam izjavu koju sam dao i pustili su me van. To je sve.
– Nešto ti to nabrzinu – procijedi R. A žena koju si spasio?! Je li ti se zahvalila?
– Nije, nismo se ponovo vidjeli.
– A zašto si rekao – usud, usud kad si ulazio u radnju?
– Zato što njoj nije bilo suđeno da umre, a meni, opet, nije bilo suđeno da završim u zatvoru. Malo je falilo. Ko zna ko je ta žena i kako bi svjedočila o meni ili protiv mene.
– Jah, ružnog li vakta. Spasiš insanu život i još si sretan ako ne završiš u zatvoru zbog toga – prošaputa R. i obori glavu.
Zašutjeli smo, a turobna pustara o kojoj je Bulgakov pisao na trenutak učini mi se živom, stvarnom i vidjeh nas trojicu u njoj, premda smo usred grada, usred pulsirajuće, samožive i nama nedostupne “civilizacije”.
