Otkako je izbila afera Vikiliks, vlasti širom svijeta znaju da sa internom komunikacijom mora dobro da se pazi, inače ona čas posla nađe put do javnosti. Tako je bilo i sa internim izvještajem jednog od šefova policije koji je bio na dužnosti u Kelnu za vrijeme novogodišnje noći. On je gotovo bez skraćivanja objavljen u Bildu, najvećem njemačkom bulevarskom listu. Nebrojeni dnevni listovi su zatim preuzeli te informacije od Bilda.
Bitna odlika počinilaca
Tako smo saznali šta je policija uočila kao bitnu karaktestiku počinilaca: njihovo porijeklo. Ono se u tom izvještaju pominje nekoliko puta. Govori se o “nekoliko hiljada osoba uglavnom muškog pola sa migrantskim porijeklom”. Žene i djevojke su prijavile policiji da su ih seksualno i to pojedinačno ili u grupama, napadali “muški migranti”, pominje se i da je “mjerama pokrajinske policije obuhvaćen veliki broj migranata”. U izvještaju se pominju i konkretne scene. Tako je jedan migrant pred policajcima iscijepao svoju dozvolu boravka uz riječi: “Ne možete mi ništa – sutra ću izvaditi novu!”; u izvještaju se citira i jedan migrant koji je rekao: “Ja sam Sirijac, morate da budete ljubazni prema meni! Mene je pozvala gospođa Merkel!”
Problem identiteta
Izvještaj otvara jedan kriminološki, novinarski i politički, pa i filozofski problem: šta čini identitet nekog čovjeka? Ili, drukčije rečeno: sa čime drugi povezuju taj identitet? Za policajce koji su te večeri bili na dužnosti stvar je jasna: to je porijeklo. U situaciji u kojoj o počiniocima gotovo nema nikakvih informacija, za policiju – kao i za više od sto ženskih žrtava – porijeklo je očigledno važan faktor.
Sa aspekta novinarstva i politike, to štedljivo pripisivanje identiteta je vrlo škakljivo. Jer, javlja se pitanje: šta iz njega slijedi? Njemački novinarski kodeks tu nije od velike pomoći. Porijeklo osumnjičenog je vrijedno pomena samo ako je relevantno u vezi sa njegovim postupkom. Inače bi pominjanje porijekla lako moglo da “podstakne predrasude prema manjinama”.
Kontraproduktivno ćutanje
U Njemačkoj, bar obrazovani ljudi nastoje da izbjegnu predrasude. Oni su navikli da dieferencirano posmatraju stvari – ne samo kada su migranti u pitanju. Doduše, naljute se kada se prećutkuje ili zataškava neki važan podatak o identitetu, kao što je u ovom slučaju informacija o porijeklu počinilaca. Uostalom, prećutkivanje porijekla tih ljuti i zato što ga doživljavaju kao nipodaštavanje stare evropske intelektualne tradicije i standarda. Odakle si? – To je prastaro – i ne samo evropsko – pitanje. Ono ne znači diskriminaciju, već je duboko ljudski gest nekoga ko je ljubopitljiv i zainteresovan.
Porijeklo i emancipacija
No, pitanje porijekla je i filozofski interesantno: da li je uopšte moguće misliti o čovjeku nezavisno od njegovog porijekla? Da li se čovjek može uopšte posmatrati odvojeno od svojih prostornih i vremenskih koordinata. Koliko su ljudi u stanju da se emancipuju od svog porijekla? Snaga porijekla je tolika da pokušaji da joj se čovjek odupre izazivaju divljenje. Emancipacija i rad na samom sebi zato spadaju u glavne vrijednosti moderne. Nasilnicima iz Kelna te vrijednosti očigledno ne znače mnogo.
Bauk rasizma
No, većina Nijemaca će i pored toga i dalje diferencirano pratiti diskusije o migraciji i izbjeglicama. Ali, pri tome će željeti da dobiju sve informacije – a ne samo one koje neki novinari smatraju dobrim za društvenu klimu. Na takvo filtriranje informacija većina ljudi reaguje alergično. Zato i diskusija mora da se vodi otvoreno i bez rezervi. Jer, politički duh rasizma, koji navodno blagonakloni duhovi žele da otjeraju, tutorskim ponašanjem se zapravo – priziva.
