Zapad je hladno odbio turski poziv da u okviru NATO-a pokrenu veliku kopnenu operaciju kako bi se zaustavila ofenziva vojske predsjednika Bašara al Asada, koja uz pomoć ruskih zračnih udara osvaja područja pod kontrolom prozapadnih pobunjenika.
Turci zato samostalno topništvom granatiraju sirijske Kurde, koji koriste metež i preuzimaju mjesta i gradove koje su držali pobunjenici.
Ugrožen je i opskrbni pravac kojim je do sada Ankara oružjem, streljivom i drugim potrepštinama opskrbljivala pobunjeničke snage s kojima je namjeravala svrgnuti Asadovu vlast iz Damaska.
Ipak, taj cilj je sad prilično daleko. Asadove trupe opkoljavaju Alep, najveći sirijski grad, dok Rusi granatiraju ostatak pokrajine Idlib uz optužbe Zapada da napadaju i bolnice čineći tako ratne zločine prema civlnom stanovništvu.
U tim borbama snage sirijske vojske zauzele su i područja istočno od Alepa, gdje se nalaze energetski objekti koje su do tada držali pripadnici tzv. Islamske države. Približili su se i mjestu Al Bab, koje drže ti ekstremisti koji su još lani u rujnu prijetili da će ući u Alep.
Pola godine kasnije tzv. Islamska država ne izgleda ni priližno moćna i jaka kako se to donedavno činilo. U zadnje vrijeme bilježi samo poraze.
U Iraku su izgubili Sinjar i Ramadi, u Siriji znatno veća područja. Iako i dalje kontroliraju prostranstva u te dvije države, čini se kao da se nalaze u silaznoj putanji.
Njihov neformalni glavni grad Raka je pod prijetnjom udara kurdskih snaga sa sjevera te Asadovih snaga sa zapada.
Analitičari kažu kako su im odlučujuće udarce zadali zračni udari saveznika koji su im uništavali energetska postrojenja: skladišta nafte, rafinerije, konvoje s cisternama kojima su švercali naftu te skladišta novca koja su im služila kao banke.
Dodatni udarac njihovoj finansijskoj moći došao je zbog niskih cijena nafte. Dok je bila jako visoka, za njihovu naftu koju su prodavali po dampinškim cijenama otimali su se krijumčari, sad kada je na najnižim razinama u zadnjih petnaestak godina, više nema tolikog zanimanja.
Važan udarac ti islamski ekstremisti doživjeli su prije nekoliko mjeseci kad je iračka vlada obustavila plaćanje dužnosnika koji se nalaze na teritoriju pod njihovom kontrolom.
Posljedica svega jest nedostatak novca i finansijska kriza. Tzv. kalifat bio je prisiljen smanjiti plate svojim borcima za polovinu, povećane su cijene struje za četvrtinu, šećer je poskupio dvostruko, prehrambeni artikli, povrće i meso, skočili su i do 70 posto.
Velika je inflacija te se kao sredstvo plaćanja počeo koristiti samo američki dolar. Sve se naplaćuje.
Tako oni koji žele napustiti grad moraju dati “garanciju” od 1.000 dolara. Za puštanje nekoga iz pritvora cijena je 500 dolara.
Popustila je i stega u vezi s oblačenjem i poštivanjem donedavno strogih pravila. Nema više bičevanja onih koji bi se na ulici pojavili bez “prikladne” odjeće.
Muškarci ne moraju nositi duge brade. Strani borci, suočeni s nestašicom i defetizmom koji se uvlači u njihove redove, traže opravdanja kako bi napustili to područje i odlaze.
Nekadašnji fanatizam je splasnuo, većina postaje svjesna kako je poraz pitanje vremena.
To još nije stanje koje bi rezultiralo unutrašnjom pobunom, ali malodušje zbog pretrpljenih poraza i siromaštva koje se uvlači u sve slojeve ostavlja traga.
Tako su, prema zapadnim izvještajima, iz spomenutog Al Baba, nedaleko od Alepa, uprkos zapovijedima ekstremista, mnogi borci ISIL-a svoje porodice poslali u Raqqu.
To mjesto je bilo njihov bastion, utvrda, međutim, ni oni sami više ne vjeruju da će uspjeti opstati.
“Možete osjetiti frustraciju, njihov moral je pao”, rekao je jedan od stanovnika toga grada koji se sad nalazi u izbjeglištvu u Turskoj, a u kontaktu je sa svojom porodicom koja je ondje ostala.
Pa iako pojedini dijelovi takvih izvještaja mogu biti i posljedica promidžbenih aktivnosti, jer posrijedi je brutalni rat, ipak se čini kako u njima ima podosta vjerodostojnih elemenata.
Naime, nije samo problem u kontinuiranim zračnim napadima zapadnih saveznika koji su prilično uništili energetske, finansijske i komunikacijske kanale kojima se služila tzv. Islamska država.
U zadnjih nekoliko mjeseci bitno se promijenila politička slika cijele regije. Rusija je ušla u rat u Siriji čime je spriječila pad Asadova režima, na što je tzv. Islamska država računala.
Vlasti u Bagdadu učvrstile su svoju poziciju. Napustili su ih i njihovi pritajeni saveznici od kojih su dobivali logističku i finansijsku pomoć.
Turska je tim radikalnim islamistima, s kojima je održavala živu trgovinu, zatvorila svoja vrata zbog međunarodnog pritiska.
Saudijska Arabija i Katar, koji su ih donedavno finansijski pomagali, također su im okrenuli leđa. Sad im traže alternativu.
Osim toga, od Nove godine Iran i Sjedinjene Američke Države nisu više u neprijateljskim odnosima jer je Teheran odustao od spornog nuklearnog programa.
Sad su postali čak i neka vrsta saveznika, iako i dalje nerijetko sumnjičavo gledaju jedni na druge. Zbog toga Iranci igraju sve važniju ulogu u toj regiji.
Pomažu vladu u Bagdadu, ali i Asadov režim u Damasku. Teheranu je tzv. Islamska država sa svojim pansunitskim projektom koji njih, šijite, smatra nevjernicima protivnik protiv kojeg će uložiti sve svoje snage.
Zato i ne štede truda u borbi protiv tih islamista. Iz Irana stižu i kurdski dragovoljci kao ispomoć iračkim i sirijskim Kurdima, koji su stvorili čvrste vojne formacije u tim zemljama.
Analitičari ne isključuju mogućnost da će Kurdi vrlo brzo, ali ne prije nego što se dovrše ratovi u Iraku i Siriji, otvoriti i pitanje svoje autonomije u Turskoj.
To je i glavni razlog zašto je turski predsjednik Erdogan tražio od Zapada da se poduzme kopnena intervencija. Oni su mu prijetnja za cjelovitost države te bi zato htio skršiti dio njihove moći barem u Siriji.
Međutim, Zapadu su Kurdi ipak prevažni. Njihova vojska je jedina prihvatljiva SAD-u preko koje mogu ući u glavna uporišta tzv. Islamske države – Raku i Mosul.
U ništa boljem položaju od Turske nije ni Saudijska Arabija. Iako su i oni svoje saveznike pozivali na kopnenu intervenciju u Siriji, od toga zasad nema ništa.
Cilj Saudijaca ne bi bila borba protiv Asada ili Rusa, oni bi htjeli zauzeti teritorij pod kontrolom tzv. Islamske države, kako bi na tom području uspostavili nešto prihvatljiviju, ali i nadalje sunitsku vlast, po mogućnosti sklonu njihovu salafitskom pokretu.
Rijad ni pod koju cijenu ne želi da šijiti iz Bagdada ili Damaska zagospodare područja Iraka i Sirije naseljenima sunitima.
Ipak, nakon drastičnog pada cijena nafte, ni finansijska moć Saudijaca nije više tako bezgranična. I oni sad moraju dobro paziti s novcem, ako ne žele da im se zbog pretjeranog trošenja dogodi, kako im to neki predviđaju, bankrot za nekoliko godina.
Zbog niskih cijena nafte, a onda posredno, i plina, ni Rusija nema novca voditi dugi rat u Siriji.
Na to računaju Amerikanci. Obama je i neki dan uputio poruku ruskom predsjedniku Putinu da su i nakon zadnjih njegovih uspjeha “i dalje dvije trećine Sirije” izvan njegove kontrole.
Doduše, američki predsjednik takvim izjavama brani i svoju politiku prema Siriji za koju mnogi kažu da je (pre)pasivna, ali u Washingtonu znaju cijenu ratnih troškova, a nije im nepoznato ni da Rusija u zadnje vrijeme ima problema s finansijama, dijelom i zbog zapadnih sankcija.
Zato ruski predsjednik želi u što je moguće kraćem vremenu okončati tu svoju vojnu avanturu. Njegov cilj je eliminirati Asadove prozapadne protivnike, dok ga tzv. Islamska država odveć ne zanima.
Teritorij koji kontrolira ta teroristička grupacija predaleko je od mora i ruskih vojnih baza u Tartusu i Latakiji da bi se upuštao u tu avanturu.
Sebi je stavio u zadatak osigurati “državicu” za Asada, dok uništenje tzv. Islamske države prepušta Zapadu.
Ipak, ipak uprkos očitim znakovima slabljenja, pa i rasapa, pretjerano bi bilo očekivati nestanak samoproglašenog kalifata u kratkom roku.
Tu brutalnu tvorevinu osnovali su i vode je bivši Sadamovi obavještajci i vojni časnici, imaju čvrstu strukturu, dobro su organizirani, prihvatili su nove medije kao sredstvo svoje borbe i samopromocije.
Prije nego što nestanu, pokušat će zadati što veće udarce tzv. nevjernicima i otpadnicima, a to su svi od Zapada i Rusije pa do brojnih drugih islamskih ogranaka koji nisu suniti.
Zadnjih mjeseci nastoje proširiti svoj utjecaj u Libiji gdje su zauzeli uski, ali dugački pojas uz more istočno od grada Sirta gdje se nalaze i naftni terminali.
Na taj način žele doći do novca od prodaje nafte, ali i bliže Europi, kojoj su zaprijetili novim terorističkim napadima.
No unatoč svim nastojanjima, s obzirom na procese koji se događaju u Siriji i Iraku, u predstojećim mjesecima mogao bi se dogoditi njihov “labuđi pjev”.
Njihova su kola krenula nizbrdo i teško će se, s obzirom na to da su ostali bez svih saveznika, zaustaviti prije nego što skončaju u – provaliji.
Prije toga, dakako, i u Siriji i u Iraku, nažalost, događat će se teške borbe s brojnim civilnim žrtvama i mnogim razorenim gradovima te s mnogo prekida vatre koji se neće poštovati.
I s hiljadama nesretnika koji će i preko naših granica htjeti doći do sigurnog (europskog) utočišta.
