„Jedinstvo srbskih četnika i partizana“
To je danas urlikalo sa transparenta koji su ljudi nosili ulicama Banjaluke. Eto i to smo konačno dočekali.
I to je onaj istorijski promašaj, to je onaj zloduh koji je ščepao oko vrata srpsku politiku i, nažalost, većinu naroda srpskog.
Transparent „Besmrtnog puka“ na kojem su izjednačeni četnici i partizani, jasno govori još nešto, partizani su bili (samo) Srbi. Jer, nakon ujediniteljske poruke, ispod stoji, svi smo mi Srbi, volimo srbstvo, volimo slobodu.
Izjednačavati partizane i četnike i stupati zajednički, makar ispod transparenata, kao četnik ili partizan, može samo lud čovjek ili zlobnik koji želi loše srpskom narodu prije svega. Tragično, jadno i bijedno, a opet tako očekivano. Jer, već dvije decenije oficijelna istorija u školama Srbije i entiteta Republika Srpska, šta radi, izjednačava partizane-antifašiste i četnike-fašističke kolaboracioniste.
Pljuvanje po istoriji
Pa je bilo pitanje trena kada će se baš na Dan pobjede nad fašizmom, ime četnika pronijeti Banjalukom. Jeste šizofreno, ali je očekivano.
Paradigma po kojoj su partizani i četnici nekakva „dva pola srbskog antifašizma“ nastala devedesetih i pravno uštambiljena u 21. vijeku, predominanta je srpskog političkog i nacionalnog ćorsokaka. Ta paradigma po kojoj su četnici bili „neshvaćeni gerilci“, a ne koljači i ubice koji su sve za SS divizijama na Kozari i Sutjesci ubijali sopstveni narod, danas je pretočena u verifikovanu realnost koja stupa ulicama Banjaluke. Opet na štetu i sramotu srpskog naroda, jer uz ustaše, baš su četnici bili ti koji su pobili najviše Srba uz inostrane okupatore.
Promislite samo, starac koji nosi zastavu sa petokrakom, od preko devedeset godina, mora gledati obožavaoce i potomke onih koji su ga proganjali u Drugom svjetskom ratu i koji su ubijali njegove saborce. I ne da ih mora gledati, nego mora stupati sa njima u jednoj manifestaciji, koja se kroz prizmu Republike Srpske uvrnula u bolesnu izopačenost.
To blaćenje sopstvenog naroda, samo je jedna crtica u ovom pljuvanju po istoriji.
Ona druga je jednako perfidna i uključuje ekskluzivitet jednog, srpskog, naroda u borbi protiv fašizma. Partizani, po toj mantri, valjaju jedino ako su “srbski” partizani, a četnici su ionako ubersrbi. I taj narativ opravdava, zapravo, ništenje svega nesprskog u Banjaluci i cijelom entitetu Republika Srpska u devdesetim.
Po tom narativu „dobri gerilici“ četnici su se početkom devedesetih spustili sa obližnje Manjače i pripadajućih brda, protjerali nesrbe, popalili džamije, katoličke crkve, izvršili eltiocid i urbicid i ugnijezdili se u Banjaluci.
Fašistički neprijatelji na pobjedničkoj strani
No, sve za viši cilj!
Jer, to su četnici, pa još antifašisti, kaže “srbska” oficijelna istorija. Pa se takvim “antifašistima” daje za pravo da ubijaju, pljačkaju, pale i siluju. Od Prijedora do Istočne Bosne. Zapravo, daje im se za pravo da rade sve ono što su radili na istim mjestima na kojima su to već radili u Drugom svjetskom ratu (sjetiti se Višegrada ili Foče).
Po tom bolesnom, a kako vidimo itekako danas stvarnom i opipljivom narativu, oni, ti „dobrodušni četnici“ se samo bore protiv „okupatora Turaka“. Jednako prije sedamdeset i kao i prije dvadeset godina. To što ubijaju nejaku bošnjačku djecu, to što je Drina kosturnica, to što je počinjen genocid, hej, sve se to pravda „dobrim četnicima“ sa pozitive strane istorije.
I to je narativ koji zvoni, bubnja i urliče u kišom okupanoj Banjaluci na Dan pobjede nad fašizmom. Valjda i nebo i bog plaču nad ovom šaradom od parade, na kojoj, na sramotu svih potomaka partizana, njihovi fašitički neprijatelji-četnici dobijaju svoje zvanično mjesto na pobjedničkoj strani istorije.
Četničke vojvode Uroš Drenović i Rade Radić, koji imaju svoje ulice u Banjaluci, samo mogu ponosno apalaudirati svojim obožavaocima ili potomcima koji su uspjeli jedan kvislinški pokret, ne rehabilitovati, malo je to, nego su ga ugurali na pobjedničku, antifašističku stranu.
I to zaista nigdje na svijetu nema. Evo vam primjer, probajte zamisliti kako u Moskvi neko na jednom plakatu sa Crvenom armijom oslikava lokalne kvislinge?! Probajte zamisliti, kako se partizanima u bilo kojem drugom većem gradu bivše Jugoslavije pridružuju ustaše, domobrani, balisti… Ne ide!
Nacionalistički pir
Budimo mi posve jasni, „Besmrtni puk“ je puko glorifikovanje Putina i putinizma, koji je u režiji “srbskih” desničarskih organizacija ili u slučaju RS-a u entitetskoj režiji, postao jedan nacionalistički pir, kojem je cilj razbijanje istorijske činjenice da je bratstvo i jedinstvo bilo pokretač parizanskog pokreta. Ovo što danas gledamo su nekakvi ruski pipci, koji dopinguju eksluzivitet jednog entosa i koji veze nemaju niti sa nastankom bivše nam domovine, niti sa partizanima, a ponajmanje sa bratstvom i jedinstvom.
U regularnoj istoriji po crnom će se zato pamtiti današnji 9. maj u Banjaluci, jer je konačno na Dan pobjede nad fašizmom, fašista sa kokardom i kamom i legitimo ustao iz mraka i pridružio se antifašisti.
Pa je onda ona rečenica o Danu borbe protiv antifašizma, baš najistinitija u Banjaluci. Jer, u Banjaluci, nekadašnjem gradu antifašista, istih je ostalo toliko da se na prste jedne ruke mogu prebrojati. Sve mimo toga, sve je prekriveno onom užasnom populističkom koprenom i uranvnilovkom, koja tako snažno tukne po fašizmu, da je sramota normalnog čovjeka i sebe i ljudi oko sebe.
A kako li je narodnim herojima, okamenjenim i u vječnost urezanim, dok gledaju ovu bruku i sramotu po banjalučkim ulicama? Kako li je Radi Vranješević, Anti Jakiću, Osmanu Karabegoviću, Bošku Karaliću, Dragi Langu, Radi Ličini, Vahidi Maglajlić, Šefketu Maglajliću, Dragi Mažaru, Ivici Mažaru, Josipu Mažaru- Šoši, Veselinu Masleši, Stjepanu Pavliću, Branku Popoviću , Karlu Rojcu, Miloradu Umjenoviću i Kasimu Hadžiću dok im pred kamenim sjenima stupaju četnici???
I to na Dan pobjede nad fašizmom. O ironije, o apsurda! Kako se čini, iz banjalučke perspektive, možda je izvojevana pobjeda u bici nad fašizmom, ona tamo davne ’45., ali je, nažalost i sramotu svih nas, ovo zlo od fašizma u gradu na Vrbasu dobilo rat.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
