Što zapravo znači famozna “gornja granica” od 37.500 tražitelja azila koju je uvela Austrija? Tek broj kojem se teži, kako kažu u Beču vladajući socijaldemokrati? Besmisleni placebo- efekt, kako tvrde kritičari? Ili će zaista 37.501. tražitelja azila ove godine naići na zatvorenu austrijsku granicu, što bi voljeli opozicioni nacionalisti? Dok pola Evrope još razbija glavu oko toga što bi mogla značitiaustrijska gornja granica , na Balkanu se polako, ali sigurno širi nemir. Ponovno se od Slovenije do Makedonije iz ladica vade apokaliptični scenariji prema kojima će zemlje Balkanske rute ostati u sendviču između zabarikadirane Austrije i Egejskog mora preko kojega izbjeglice stižu nesmanjenim tempom. A niti jedna od četiri bivše jugoslavenske republike nema namjeru biti lijevak za skupljanje nesretnih ljudi koje nitko neće.
Nije u skladu s konvencijom, ali…
Otkad je Austrija prije nekoliko dana uvela gornju granicu, balkanske države se trude strogo provoditi novo pravilo, prema kojem će kroz svoj teritorij propustiti samo migrante koji potpišu izjavu da im je krajnje odredište Austrija ili Njemačka. “To je u suprotnosti s međunarodnim konvencijama jer takvo pitanje uopšte ne bi smjelo biti postavljeno, no i mi ćemo morati tako postupiti”, rekao je u četvrtak (sada već bivši) hrvatski ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić. Dodao je da “sve zavisi o Njemačkoj” i da Hrvatska “neće dozvoliti da postane hotspot”: “Mi smo tranzitna zemlja, a pitanje krize mora biti riješeno na vanjskoj granici EU-a, između Grčke i Turske.” Kako nova pravila u praksi izgledaju, pokazala je slovenačka policija, koja je pritvorila nekoliko migranata koji nisu potpisali izjavu da idu u Austriju ili Njemačku.
Ponešto panična i demonstrativno oštra reakcija balkanskih zemalja ne čudi nimalo Pavla Kilibardu. Ovaj istraživač beogradskog Centra za ljudska prava kaže da je svim akterima potpuno jasno da bilo kakvo ograničavanje prava ljudi da traže azil nije u skladu sa Ženevskom konvencijom. “Zapadnobalkanske zemlje se rukovode praksom velikih zemalja EU-a: ako one krše međunarodno pravo, to se koristi kao izgovor da i mi to možemo raditi“, kaže Kilibarda za DW i dodaje: “Na Balkanu nitko neće da bude veći katolik od pape.”
Neposredno nakon vijesti iz Beča, Makedonija je na 48 sati zatvorila granicu prema Grčkoj što je uznemirilo sve u regiji. Iz Skoplja je onda brže-bolje saopšteno da je uzrok nekakav zastoj u slovenačkoj željeznici, što su u Ljubljani demantirali. Čak i srpski premijer Aleksandar Vučić – inače najveći fan liberalne izbjegličke politike Angele Merkel u regiji – pomalo mijenja svoju retoriku. I dalje se protivi gradnji ograda, ali poručuje da, ako se bude moralo, Srbija može primiti najviše 5.000 izbjeglica jer da više domaća ekonomija ne može podnijeti. Poznavatelji prilika vjeruju da bi balkanski plan B mogao biti jednako rudimentaran kao plan A: do sada je migrantima jednostavno pokazivan put dalje uz nešto poluozbiljne birokratije a uskoro bi granice mogle biti potpuno fizički zatvorene.
Šta kaže javno mnijenje?
Politička situacija u četiri države Balkanske rute čini aktualni trenutak posebno pikantnim. Vođa slovenačke opozicije Janez Janša frontalno napada liberalnu vladu. Kad Austrijanci zatvore granicu, a to će se, prema Janšinim tvrdnjama, dogoditi uskoro, Slovenija će biti primorana primati migrante što će navodno ugroziti i sam opstanak zemlje. U Hrvatskoj je upravo vlast preuzela konzervativna garnitura predvođena HDZ-om, koji već mjesecima traži oštriji odgovor na izbjegličku krizu. U Srbiji i Makedoniji će najvjerojatnije 24. aprila biti održani izbori na kojima populisti Vučić i Gruevski žele nove mandate. Teško da im onda u idućim sedmicama treba da ih neko iz opozicije optuži da izlažu zemlju “sigurnosnoj prijetnji” ili da će muslimani “preplaviti” društvo.
Pavle Kilibarda smatra da će političke elite dobro otvoriti uši da čuju stavove javnog mnijenja. “Javno mnijenje je u suštini tolerantno prema izbjeglicama, nije za zatvaranje granica, ali također nije ni zainteresirano za to da izbjeglice ostanu. U stilu: ‘Jadni ljudi, treba im pomoći, ali ne trebaju ostati ovdje jer smo i mi siromašni’.” Kilibarda dodaje i svoj utisak da bi, u slučaju nužde, više ljudi u Srbiji i okolnim zemljama diglo ruku za gradnju zidova nego za trajni prijem izbjeglica. A to će izazvati domino-efekt: po već uhodanom scenariju će svaka zemlja kopirati sjeverozapadnog susjeda i tvrditi da nije moglo drugačije.
Povratak krijumčara?
Kako domino-kockice brzo padaju lijepo se pokazalo u novembru: tada su Slovenija, Hrvatska, Srbija i Makedonija odlučile omogućiti proputovanje samo ljudima iz “ratnih područja”. U nizu poluinformacija ostalo je nejasno ko je došao na takvu ideju, iako u Zagrebu, Beogradu i Skoplju tvrde da je stvar inicirala Ljubljana. Bilo kako bilo, “ratna područja“ su po balkanskom tumačenju samo Irak, Sirija i Afganistan. Otad se službeno ne propuštaju ni, recimo, Eritrejci koji u Njemačkoj i drugim evropskim državama u praktički svim slučajevima dobivaju izbjeglički status.
No izgleda da se balkanske zemlje ne drže baš pedantno pravila koja su same uvele. Jer u Njemačku posljednjih mjeseci stiže ogroman broj ljudi iz Maroka, Alžira i Tunisa, velikim dijelom preko Balkanske rute. Pavle Kilibarda nam kaže kako njegov centar koji inače pruža migrantima besplatnu pravnu pomoć ima posla i s Irancima ili sjevernim Afrikancima. A tu je još nešto: prošlog vikenda su u Mađarskoj uhvaćena petorica državljana Srbije zbog krijumčarenja ljudi. Vozili su pridošlice iz Turske, Somalije, Nigerije, Indije i Šri Lanke! Slovenski kolumnist Uroš Esih ne gaji ni mrvicu optimizma: “Humanitarni koridor preko noći postaje zlatni rudnik za krijumčare. U tvrđavu Europu će prodrijeti samo oni koji to sebi mogu priuštiti”, piše on za portal Večer.
Prethodnih mjeseci je čovjek mogao i zaboraviti da na Balkanu postoji nešto poput krijumčarenja ljudi. Jer ne samo da su četiri države dozvoljavale tranzit preko svog teritorija, već su i u najvećoj mjeri organizirale prijevoz od granice do granice i tako pokvarile posao krijumčarima. Samo ove godine je 40.000 ljudi prošlo uhodanom transverzalom. Ali zbog novih birokratskih zahtjeva i latentne namjere Austrije da zatvori granice, ni Balkanska ruta više nije mačji kašalj. To nije ni zbog nepodnošljive hladnoće – liječnici prenose da sve više izbjeglica ima hipotermiju i smrzotine. A krijumčari, probuđeni iz zimskog sna, trljaju ruke.
