„Za nas je to bilo izuzetno važno iskustvo zato jer smo osjetili koliko je i slušanje o tom događaju nepodnošljivo. Koliko je čak i to dok samo zamišljate kako je moglo biti, dok slušate nepodnošljivo.“ Na ovaj način Aleksandar Dimitrijević, profesor psihologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu opisuje posjetu Srebrenici u kojoj je boravio sa nekolicinom svojih studenata i ostalih članova mreže Trauma Trust and Memory. Akademska mreža Truma Trust and Memory okuplja psihologe, psihijatre i studente ovih oblasti s ciljem razmjene iskustava naučnika koji se bave socijalnom traumom, bilo da je riječ o ratnoj traumi, bilo da je riječ o posljedicama diktature. Na čelu mreže je Univerzitet za psihoanalizu iz Berlina,a cijeli projekat se odvija uz podršku njemačke mreže za akademsku razmjenu DAAD i Pakta za stabilnost u Jugoistočnoj Europi. Mreža, koja je osnovana prije godinu dana, je trenutno aktivna u BiH, Srbiji i Bugarskoj. A posjeta Srebrenici bila je upravo jedna od aktivnosti upriličenih u okviru rada mreže kako bi se i na ovaj način doprinijelo pokretanju dijaloga na akademskom nivou o dešavanjima u bliskoj prošlosti. Stoga je to, kako kaže Dimitrijević, bilo nevjerovatno iskustvo.
Prekinuti “zavjeru šutnje”
Dimitrijević kaže da mu je tek nakon posjete Srebrenici postalo jasno zašto mnogi ljudi u Srbiji nemaju snage da o tome govore, odnosno zašto neki dijelovi srbijanskog društva nemaju snage da se suoče sa onim što se dogodilo: „U Srbiji po mom utisku i dalje nema snage za suočavanje sa mnogim stvarima iz naše nedavne istorije, a ono što mene mnogo više muči, kao psihologa, jeste na koji način bismo mogli da steknemo tu snagu. Kako bismo mogli da postanemo nekako psihološki jači, pa da ono što nam je u ovom trenutku nepodnošljivo uvedemo u dijalog i nekako probamo da prevaziđemo.“
A upravo je dijalog potreban, kaže neuropsihijatar Amra Delić, jedna od bosanskohercegovačkih članica Mreže Trauma Trust and Memory. Jer Delićeva insistira na tome da je u cilju konstruktivnog suočavanja sa prošlošću, na individualnom i kolektivnom nivou, unatoč tome koliko to bolno bilo, neophodno otvoriti rane i suočiti se sa svime što se desilo kako bi se u budućnosti izbjegla reaktivacija socioloških i psiholoških nerazriješenih konflikata. Preduvjet za to je prekinuti tzv. zavjeru šutnje: „Kada psihijatri i psiholozi govore o prekidu zavjere šutnje to se odnosi na značaj govora onih čiji se glas još uvijek ne čuje, tj.onih koji još uvijek ne smiju govoriti“, kaže Delić i napominje da trenutno prostor dobijaju uglavnom oni koji govore u političke svrhe, u svrhu zadržavanja konfliktnog stanja fabriciranjem međunacionalnih tenzija i podjela pri čemu se uglavnom fokusira na priču o tome šta su „drugi učinili nama“, tj. mojoj etničkoj grupi, a ne i obrnuto. „Zaborav prošlosti i „zavjera šutnje“ ne vode liječenju kolektivne traume. Većina istraživača u oblasti socijalne traume koji su svoja istraživanja radili u BiH i šire u regionu, navode da ovaj region nikada nije imao potencijal da konstruktivno razriješi svoja traumatska iskustva, niti da se adekvatno suoči sa vlastitom zajedničkom tragičnom prošlošću, obilježenom masovnim stradanjima i patnjama stanovništva,“ kaže Delić.
I prošlost i budućnost u znaku transgeneracijskih trauma
Samo na ovaj način moguće je naime, slažu se psiholozi, tretirati i tzv. transgeneracijsku traumu što Delićeva objašnjava na sljedeći način: “Prijenos osjećanja vezanih za traumatske događaje s generacije na generaciju odvija se na nesvjesnoj razini. Psihoanalitičar Klein navodi da je poznato da narodi koji iz povijesti nisu ništa naučili ostaju njeni zatočenici i moraju je ponavljati.“ A Balkan je, kaže profesor Dimitrijević, u psihološkom smislu problematičan decenijama i vijekovima unazad. No i unaprijed. Jer stručnjaci strahuju da se Balkan, nakon posljednjih ratnih dešavanja, suočava sa novim lancem prenosa transgeneracijskih trauma.
Da bi se prekinuo ovaj lanac na individualnom i kolektivnom nivou, članovi mreže TTM, smatraju da psihoanaliza može biti od velike pomoći jer “psihoanalitički rad znači otvoriti nekome prostor u kojem osoba sama dolazi do objašnjenja.“ „To se slično odvija i u primjeni na socijalnom nivou. Mi zapravo vjerujemo da ako se nekome stavi na raspolaganje jedan zaštićeni prostor za razgovor onda se mogu pokušati riješiti i kolektivna potiskivanja. Ljudima se mora dati mogućnost da pričaju o sebi bez da imaju strah,“ kaže Andreas Hamburger, rektor Univerziteta za psihoanalizu iz Berlina, idejni tvorac i rukovoditelj mreže TTM. Hamburger se u svojim istraživanjima posebno intenzivno bavio iskustvima osoba koje su preživjele Holocaust. I upravo s obzirom na njemačka iskustva u suočavanju sa prošlošću upozorava da je riječ o veoma dugom vremenskom procesu: „U Njemačkoj je to trajalo desetljećima. Bio je to zaista jedan dug i bolan proces kako kada je riječ o iskustvima ratne prošlosti tako i kada je riječ o posljedicama diktature.“ Zbog toga Hamburger upozorava da je u zemljama na Zapadnom Balkanu sve još uvijek svježe i previše bolno da bi se u ovom trenutku očekivao veći napredak, ali da na tome u svakom slučaju treba raditi čemu bi trebala doprinijeti i akademska razmjena u okviru mreže TTM.
Proces koji jednostavno traje
„’Učinio sam to’, kaže moje sjećanje. ‘To nisam mogao ja učiniti’, kaže moj ponos i ostaje neumoljiv. Na koncu sjećanje popušta.“ Ovim riječima njemačkog filozofa Friedricha Nietzschea Hamburger ilustrira koliko je riječ o kompliciranom procesu. Podsjećajući na njemačko iskustvo kaže: „Kolektivni sram i kolektivni osjećaji krivice direktno nakon rata su bili toliko veliki da je skoro svaki pojedinac bio pod njihovim jakim utjecajem da bi se moglo o tome otvoreno govoriti. U 50-tim i 60-tim godinama je bilo relativno malo govora o tome. Može se reći da je tek polovinom 60-tih godina došlo do nečega poput šireg pokreta čija je poruka bila: ‘Mi moramo pogledati u to. Nema smisla cijelo vrijeme tvrditi da su nacisti bili samo jedna mala klika zlih ljudi, a mi svi ostali nismo u tome učestvovali i nismo bili krivci. To jednostavno nije tačno.’ Dugo je trajalo da bi se o tome počelo pričati. To jednostavno traje,“ kaže Hamburger. A sa time se slaže i njegov beogradski kolega Dimitrijević: „Bojim se da na mnogim mjestima na svijetu postoji taj problem skupiti snagu da se suočiš sa onim što si uradio ili što je neko u tvoje ime uradio.“ No, ipak jedini način, slažu se stručnjaci, jest krenuti u proces suočavanja sa prošlošću bez obzira na to koliko on bolan bio. Ili kako bi to rekao Desmond Tutu, koji je godinama bio na čelu Komisije za istinu i pomirenje u Južnoj Africi: „Potrebno je otvoriti rane i očistiti ih kako se ne bi zagnojile.“ I tako nesvjesno prenijele na naredne generacije, dodali bi psihoanalitičari.
