Teroristički napad na dvije džamije na Novom Zelandu pokrenuo je novi val rasprave o izvorima desničarske radikalizacije. Kako piše Balkan Insight, Brenton Tarrant ima mnoge veze s ekstremističkom kulturom na internetu, ali ne smijemo zaboraviti niti stvarni ekstremizam koji ga je nadahnuo.
Tarrant je, prema svemu sudeći, do svojih stavova došao pod velikim utjecajem srpskog ultra-nacionalizma. Slobodan Milošević je pokrenuo čitav niz ratova po zemljama bivše Jugoslavije. Nakon što mu nije uspjelo preuzeti kontrolu nad Jugoslavijom kasnih osamdesetih, odlučio je stvoriti Veliku Srbiju na temeljima bivše države. Njegov režim većinu devedesetih proveo je u pokušajima etničkog čišćenja Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Kosova.
Bošnjaci, a kasnije i Albanci na Kosovu, bili su meta zato što su, prema srpskoj mitologiji, to samo muslimani koji imaju porijeklo u otomanskim osvajanjima u 15. stoljeću. Bošnjaci su, samo etnički Srbi koji su napustili i izdali svoje pretke prelaskom na islam. Oni su bili izdajnici i pomagači otomanskim vladarima u regiji gotovo pet stoljeća, prema toj istoj mitologiji.
Tim srpskim nacionalistima je istrebljenje muslimana Bosne i Kosova bilo stvar osvete za sve nepravde tokom otomanske vlasti. Oni sebe pokušavaju predstaviti braniteljima kršćanstva, ali u tu matricu niako ne uspijevaju smjstiti rat protiv Hrvatske! U Vukovaru nije bilo mudžahedina p je taj grad svejedno skoro sravnjen sa zemljom.
Brenton Tarrant je na opremi ispisao brojna imena. Dobar dio je na jedan ili drugi način povezan s ovim krajevima. Osim srpskog kneza Lazara Hrebeljanovića koji je poginuo u bici protiv Turaka na Kosovu polju, da istoj onoj bici koju je Slobodan Milošević obilježavao na Gazimestanu pa je tamo najavio krvave ratove devedesetih, spominje se i crnogorski pjesnik i vojskovođa Marko Miljanov Popović.
Među svim tim imenima je i simbol SS divizije Princ Eugen gdje su većinu činili volksdeutcheri s ovih prostora, dobrim dijelom iz Hrvatske i Srbije. Proslavili su se neuspjesima u borbama protiv partizana i pokoljima civila. Spomenimo jedan od najgorih, kada su pobili 83 civila u duvanjskim selima Luga, Kuka i Letke 1943. godine. Čak i hrvatska inačica Wikipedije, inače jedno od najvećih desničarskih uporišta na internetu, govori o “njemačkom pokolju nad Hrvatima”.
Srpski Kurir napominje da se na jednom od šanžera vidi i ime Baje Pivljanina, vođe hajduka iz Pive. Zahvaljujući prijateljstvu s Mlecima, Bajo je jedno vrijeme dobivao čak i novčane nagrade za borbu protiv Turaka. Prema pisanju srpske inačice Wikipedije, Bajo je čak 13 godina proveo na teritoriju današnje Hrvatske. U Zadru je, navodno, boravio od ljeta 1675. pa do povratka u Boku Kotorsku 1684. godine.
Osim tih imena, Tarrant je napisao i imena Serbana Cantacuzina, Dmitrija Senjavina, Edwarda Codringtona, Marca Antonia Bragadina i Ernesta Rüdigera von Starhembea. Svi oni su se na neki način borili protiv Turaka. Za Senjavina je zanimljivo da je tokom napoleonskih ratova zauzeo Korčulu i Vis. A Dubrovačku republiku natjerao je da potraži zaštitu kod Napoleona što je rezultiralo ukidanjem republike.
Pa čak i pjesma “Od Benkovca do Petrova Sela” snimljena ratne 1993. godine gdje pozivaju Radovana Karadžića na spašavanje srpskog naroda, postala je univerzalni simbol netrpeljivosti prema muslimanima. Na internetu je ta pjesma poznata i pod nazivom Remove Kebab Song gdje je “remove kebab” poziv na protjerivanje muslimana. Isprva se takav izraz koristio pomalo sarkastično, povremeno ironično, ali, kako to već biva sa sarkazmom, neki su to ozbiljno shvatili. Ultradesničarima, kakav je Tarrant, ta pjesma postala je bojni poklič na borbu protiv “muslimanskih osvajača”. Upravo tu pjesmu je Tarrant slušao dok je krenuo na svoj ubilački pohod u džamiji al Noor u Christchurchu.
Čak i Tarrantov uzor Anders Breivik voli spominjati srpski nacionalizam. Njegov manifest na 1.500 stranica gotovo hiljadu puta izravno spominje jugoslavenske ratove iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Time se srpski nacionalistima našao rame uz rame s nacističkim idejama, apartheidom i američkom konfederacijom iz vremena građanskog rata u SAD-u.
S druge strane, moderni srpski nacionalisti kao što je Milorad Dodik, uživaju široku podršku među desničarima. Kako piše Balkan Insight ,Dodikove prednosti su što uzgaja vlastitu islamofobiju, žestoko se protivi izbjeglicama, ima bliske veze s ruskim finansijerima, ali i njegovo žestoko negiranje genocida u Bosni.
Ukratko, Dodik preuzima ulogu Karadžića.
Krajnja desnica na Zapadu podržava srpski nacionalizam zato što, je u njihovim kolektivnim maštanjima, pokolj u Jugoslaviji bio tek početak šireg civilizacijskog sukoba između kršćanskog Zapada i islamskog Istoka. Ista maštanja govore i križarskim ratovima kao prvim poglavljima ovog hiljadugodišnjeg sukoba. U skladu s tim, Milošević i Karadžić, kao i čitav projekt Velike Srbije, okarakterizirani su kao Bizantinci novog doba koji brane Evropu od muslimanskih osvajača.
Podjednako je važno i to što se taj sukob odigrao prije terorističkog napada na Tornjeve blizance u New Yorku, prije širenje zabrinutosti zbog islamističkog ekstremizma, ali i to što je NATO podržao muslimane u tom sukobu.
Tarrantu, Breiviku i njima sličnima su Milošević i Karadžić razumjeli “muslimansku opasnost”, kao i to da je genocid jedini način za rješavanje prijetnje. Zapad je “izdao heroje” bombardiranjem srpskih jedinica u Bosni i na Kosovu, usprkos njihovoj hrabrosti u borbi protiv stranih osvajača.
Teroristički napadi i sve što je uslijedilo nakon 11. septembra pokazali su koliko je Milošević bio u pravu, barem u glavama poremećenih ekstremista. Zbog svega toga je i NATO završio na krivoj strani povijesti i mora ga se uništiti.
